U duhu već tradicionalnoga obilježavanja Dana zahvalnosti za plodove zemlje, tj. Dana kruha u našoj školi mnoge male i velike ruke brašnom, vodom, kvascem i vodom umijese kruh – da ga velikodušno podare onima kojima je potrebniji. I naša se literarna skupina „Nomen est omen“ odazvala „umijesiti“ nešto po tome pitanju te je na nesvakidašnji – pomalo ozbiljan, a pomalo i duhovit zadatak svoje mentorice vješto i duhovito odgovorila svojim maštovitim tekstovima. Naime, članice su trebale napisati rad na temu: kruh koji je izbačen iz prehrane pa se, jadan, odlučio emigrirati (otići nekamo “trbuhom za kruhom”) kako bi pronašao svoj novi smisao, novu karijeru… Donosimo tri najosebujnija rada.
Renata Budak Lovrić
Put pod noge, ali kamo?
(13. listopada 2070.)
Inače, 13. listopada, prije pedeset godina, imao sam vlastiti dan. Dan zahvalnosti za plodove zemlje. Dan kruha. Uspoređujući današnjicu, sve je puno, puno drugačije nego tada.
Jednoga prekrasnoga ljetnoga dana, Simona je dobila obavijest s najpoznatije i najposjećenije internetske stranice na svijetu. Naime, Simona nije znala da je prekrasan ljetni dan, jer je sjedila u kolicima. Nije imala nikakav hendikep, ali sjedila je u kolicima. To vam je, ustvari, postalo normalno, ustalilo se. Ljudi su razmišljali, zašto bismo se kretali kad to netko/nešto drugo može umjesto nas? I, vjerojatno se sad pitate, zašto nije mogla znati da je bio prekrasan ljetni dan, čak iako je u kolicima? Pa, ona je, kao i svi ostali, živjela u virtualnome svijetu. Mogla je vidjeti, čuti, osjetiti i onjušiti samo nešto što je netko drugi dizajnirao. Taj svijet je bio prepun mogućnosti, te ga je bilo tko mogao obići u jednome kliku. Koliko god to dobro možda zvučalo, ona se, živeći u tome svijetu, odrekla svih mogućnosti našega dobroga staroga svijeta, kojih je bilo četverostruko više u usporedbi s onime što je pružao virtualni. Jedine stvari koje su od njega preostale su voda, i ja. Kruh.
Uostalom, vratimo se na tu obavijest koju je Simona primila. Najpoznatija glumica današnjice potvrdila je da je kruh grozna hrana. Kako je bezukusan, prazan, a nakrcan lošim ugljikohidratima, bez ikakve nutritivne vrijednosti. Slično je tvrdila i za vodu. Sve to upućivalo je na još jednu reklamu unutar virtualnoga svijeta (CyberWorld, CB), ovoga puta za virtualni sendvič i virtualno energetsko piće. Bez razmišljanja su svi odbacili kruh i vodu, degradirali ih ne ostavljajući im ni trunku časti i zaboravili ih. Prezirali su onaj stari svijet, i bilo im je drago riješiti se svega što na njega podsjeća. Nitko nije znao kakvu jamu su iskopali pod svojim nogama. Voda je od srama, tuge i očaja – isparila! Život bez nje je nemoguć, kao i bez kruha, pa su se ljudi gadno zeznuli. I zaista, kruh je ostao sam u tome okrutnome svijetu i grčevito je pokušavao pronaći svoju novu svrhu. Ali u običnome svijetu nije bilo nikoga i ničega da bi im kruh služio, jer je on htio služiti, znajući da je to ono što želi. Jer, koja je svrha postojanja – ako to nije tuđe postojanje? Kruh se nigdje nije mogao smjestiti. Znao je da mu je kraj blizu, jer desilo se ono najgore. Njegova svrha ga je odbacila…
Ljudi nisu dugo izdržali bez vode. Bez kruha.
Jer majka priroda nas je sve stvorila sa svrhom. Za svakoga zato trebamo biti zahvalni. Svatko ima svoje mjesto u svijetu. Plodovi zemlje jedan su od najvrjednijih darova koje smo primili, stoga ih nikada ne smijemo zaboraviti, a vječno im u dostojanstvu biti zahvalni.
Ana Galić, 7. c
Kruhovski sabor
Bilo je to jednoga zimskog popodneva kada su se predstavnici svih plemena kruhova sastali u napuštenoj pekarnici. Raspravljali su o bijegu. – Idemo pobjeći! Istražit ćemo ostatak svijeta, pronaći novi smisao… – predlagao je predstavnik bijelih kruhova.
– To što su nas ljudi izbacili iz prehrane nije razlog da emigriramo – protivio se predstavnik raženih kruhova.
– Najbolje da ništa ne poduzimamo, sve će se već nekako riješiti samo od sebe – komentirao je predstavnik kruhova sa sjemenkama.
– Ja ne idem nikamo odavde – promrmlja predstavnik kukuruznih kruhova.
– Očitajmo ljudima bukvicu! – javi se i predstavnica heljdinih kruhova.
Ostali predstavnici su šutjeli i razmišljali. Tako se nastavilo još tjedan dana. Za vrijeme kruhovskog vijećanja, ljudi su činili strašne zločine: bacili njihove prijatelje kruhove svinjama, zabranili proizvodnju novih kruhova… sve u svemu, opći kaos. Ekipa kruhova na kraju je jednoglasno odlučila pobjeći prvom raketom u svemir, te se upustiti u najveću pustolovinu u povijesti kruhova. Započele su velike pripreme, prikupljali su zalihe, pozivali svoje prijatelje iz svih dijelova svijeta.
I napokon, u rano proljeće, rasa kruhova bila je spremna. Svi su se okupili ispred ogromne rakete i redom ušli u nju. Posljednji su put bacili pogled na Zemaljsko tlo, i otisnuli se u uzbudljivu i neizvjesnu budućnost.
Vilena Vojnić, 5. c
Dopuna predikatu
Jednoga dana jedna je Martina izbacila kruh iz svoje prehrane. Zašto kad ga je ranije obožavala? A jela bi ga ona inače uz svako jelo jer kruh svako jelo čini čudesnim. Međutim kada je čula da kruh “deblja”, rekla mu je NE!
– Ne želim biti „ugodno popunjena“ – reče odrješito Martina, te mu se nadmoćno podsmjehne. Ali sljedeće je subote bila pozvana na svadbu. Martina bi uvijek na svadbi pojela kruh jer joj je bio vrlo ukusan. Kada je stiglo vrijeme svadbenoga ručka, nije htjela ništa pojesti – ama baš ništa. Tad reče sama sebi: “Martina, moraš jesti! Nije kruh ništa strašno, a sada jedi!” Počela je Martina jesti pršut, sir, kobasice…ali svi znamo da to nije isto bez kruha. Stoga se odlučila maknuti od stola pa je otišla plesati. Brzo je pristiglo i vrijeme polaska kući. Kada se iduće jutro probudila i krenula si napraviti doručak, shvatila je da joj jedino preostaje jesti pahuljice s mlijekom. Prošla su dva tjedna otkako ne jede kruh i peciva. Rekla je ponovno sama sebi: “Martina, jedi kruh, a da ne postaneš debela vježbaj svaki dan!” I tako je Martina počela jesti kruh svaki dan – ali bez tjelovježbe. Jela ga je mjesec dana – i ipak se nije udebljala! Shvatila je tad da kruh deblja jedino kada se jede u velikim količinama. Osim toga, kruh je zdrav.
Stoga je objavila status na svome facebook profilu: “Ljudi, ako se bojite jesti kruh jer vjerujete da deblja, ne brinite! Jedite ga, ali ne pretjerujte – jer kruh je dopuna jelu kao i objekt predikatu!”
Lana Švarbić, 7. d
Pustolovina Kruhka i njegovoga prijatelja
Bok, ja sam Kruhko! Moram vam ispričati jednu priču.
Jednoga dana dječak po imenu Mato me bacio u koš za smeće. Kako se samo usudio!? Pa on misli da ja, kruh, nemam svoj život! I tako sam nekoliko dana boravio u kanti za smeće dok smetlari nisu došli po mene. Otvorili su vreću i ubacili me u svoj ogromni kamion. Ondje mi se uopće nije svidjelo. Dok smo se vozili u nepoznatome pravcu, upoznao sam u utrobi kamiona mnoge prijatelje. A bio je ondje i jedan nesretnik sličan meni. Upoznali smo se i dugo, dugo razgovarali. Smislili smo plan kako pobjeći odande: čim kamion stane i otvore se vrata… BJEŽIIII!!!! I to smo učinili. Tako smo dobro to odradili da smo se sami sebi divili. I tako smo nakon nekoliko dana skakutanja po gradu našli i dom. Ogromnu kartonsku kutiju! Ogromnu i predivnu. Bila je oslikana i šarena. Mislili smo da smo pronašli trajan dom, ali je jednoga dana počela padati kiša. Kutija se smočila, a zajedno s njom i mi. Nismo imali izbora, morali smo se skloniti – u koš za smeće. On se, naime, nalazio upravo pored naše kutije. I tako je prošao taj kišni dan. Kada smo se probudili i izašli iz koša, pogledali smo oko sebe: nije bilo nikoga. No, za nekoliko je minuta iz susjedne zgrade izašla jedna djevojčica. Jako se prepala kada je ugledala dvije kriške kruha kako hodaju nogostupom. Prišle smo joj i rekle da se ne boji. Bilo nam je čudno to što je ona mogla razgovarati s nama, a i njoj kako mi možemo razgovarati s njom. Ispričali smo joj svoju priču. Ona nas je brižno položila u svoje ruke i odnijela nas u svoj dom. Bio je prostran i predivan. Mnogo veći od naše kutije. Unijela nas je u svoju sobu i od toga smo dana najbolji prijatelji. Igrali smo se, jeli, izlazili, družili se, išli na izlete…
Nevjerojatno, ali sada mi je drago što me Mato bacio u koš za smeće, jer inače ne bih bio gdje sada jesam!
Nina Sabol, 5. c