U rujnu su učenici šestih razreda MŠ Kašina za lektiru čitali poznatu bajku Oscara Wildea Sretni kraljević. Nakon čitanja i razgovora o djelu, dobili su stvaralački zadatak: zamisliti kome bi lastavica i Sretni kraljević mogli pomoći u današnje vrijeme, upravo ovdje, u Kašini. Cilj je bio potaknuti učenike da pogledaju oko sebe, uoče ljude kojima je potrebna pomoć i razmisle o tome koliko malih, ali značajnih djela dobrote možemo učiniti u svakodnevnom životu.
Svoja je razmišljanja u priču pretočila učenica Sofia Pušić, koja je umjesto kipa Sretnoga kraljevića odabrala Dječaka s knjigom, skulpturu koja se nalazi ispred naše škole. Tako je nastala priča u kojoj se susreću književnost, mašta i stvarni život, a Kašina postaje mjesto na kojemu lastavica otkriva koliko je ljudima oko nas ponekad potrebna pomoć, pažnja i topla riječ.
Skulpturu Dječak s knjigom izradio je akademski kipar Leonardo Dokša, nekadašnji učenik škole. Postavljena je 2005. godine ispred matične škole u Kašini, u povodu 160. obljetnice škole.
Monolog lastavice
Ja sam lastavica. Letjela sam iznad Studenca u Kašini kada sam ugledala bakicu koja je teško nosila vrećice. Spustila sam se do nje i upitala je treba li joj pomoć.
– Ne treba, hvala ti, snaći ću se – odgovorila mi je.
Ipak, odlučila sam pokušati ponovno. Rekla sam joj da me pričeka jer ću se vratiti, a zatim sam poletjela dalje.
Ubrzo sam stigla do škole. Ondje sam ugledala kip dječaka s knjigom. Bila sam umorna pa sam se spustila pokraj njega kako bih se malo odmorila. Promatrala sam njegovu zlatnu kosu i knjigu koju je držao u rukama, kada sam odjednom začula tihi glas.
– Zašto si se smjestila baš ovdje, mala lastavice? – upitao me.
– Umorna sam od letenja – odgovorila sam.
Dječak me pogledao i pružio mi jednu zlatnu vlas svoje kose.
Odmah sam se sjetila bakice koju sam susrela kod Studenca. Uzela sam zlatnu vlas i odletjela natrag. Pronašla sam je i predala joj zlato kako bi lakše došla do onoga što joj je potrebno. Bila je iznenađena i zahvalna, a ja sam sretno poletjela dalje.
Nastavila sam letjeti Kašinom i ubrzo ugledala ženu koja je sjedila na klupi i plakala.
– Zašto plačeš? – upitala sam je.
– Volim čitati, ali nemam nijednu knjigu koju bih mogla čitati – odgovorila mi je tužno.
Odmah sam se sjetila dječaka s knjigom. Odletjela sam do njega i upitala ga smijem li uzeti njegovu knjigu kako bih pomogla ženi. Dječak mi ju je rado dao. Odnijela sam je ženi, a njezino se lice odjednom ozarilo osmijehom. Bila sam sretna što sam joj barem malo uljepšala dan.
Letjela sam dalje i ispred trgovine ugledala ženu koja je prosila zajedno sa svojom malom djevojčicom. Ljudi su prolazili pokraj njih, ne zastajući ni na trenutak. Srce me zaboljelo kada sam vidjela koliko su same i koliko im je potrebna pomoć.
Vratila sam se do dječaka i uzela još jednu zlatnu vlas njegove kose. Ovoga puta nisam sletjela do žene, nego sam joj iz zraka spustila zlato kako bi mogla kupiti hranu za sebe i svoju djevojčicu.
Nastavila sam svoj let i ubrzo ugledala bolesnog čovjeka u invalidskim kolicima kojemu je nedostajala jedna noga. Izgledao je zabrinuto jer nije imao dovoljno novca za lijekove. Ponovno sam se vratila dječaku s knjigom, uzela još malo njegova zlata i odnijela ga čovjeku kako bi mogao kupiti lijekove koji su mu bili potrebni.
Već sam bila jako umorna, ali nisam željela prestati pomagati. Ubrzo sam ugledala stariju gospođu koja se teško kretala i pokušavala prijeći cestu. Ljudi su prolazili pokraj nje, a nitko nije zastao da joj pomogne.
Spustila sam se na njezino rame i tiho joj rekla:
– Ne brinite se, nisam vas zaboravila. Potražit ću nekoga tko će vam pomoći.
Odletjela sam do dječaka i uzela posljednju zlatnu vlas njegove kose. Znala sam da zlato neće riješiti sve njezine probleme, ali možda će joj pomoći da nabavi ono što joj je potrebno. Vratila sam se starijoj gospođi i ostavila joj zlato, a zatim ostala uz nju dok nije stigla do sigurnog mjesta.
Kada sam se vratila dječaku, više nije imao zlatne vlasi, a njegova je knjiga već pronašla novu čitateljicu. Ipak, činilo mi se da je njegov osmijeh postao još sjajniji.
Tada sam shvatila da pravo bogatstvo nije u zlatu, nego u dobroti koju dijelimo s drugima. Dječak mi je pomogao da razumijem kako i najmanje djelo može nekome promijeniti dan, vratiti nadu ili pokazati da nije sam.
Ponovno sam raširila krila i poletjela iznad Kašine. Znala sam da još uvijek postoje ljudi kojima je potrebna pomoć i da ne mogu riješiti sve njihove probleme. Ali mogla sam učiniti ono što je bilo u mojoj moći.
Jer ponekad je dovoljno zastati, pogledati oko sebe i pitati: „Mogu li vam pomoći?”
A to je, pomislila sam, najveće blago koje možemo darovati jedni drugima.