NOVIGRADSKO PROLJEĆE
Novigradsko proljeće jest smotra stvaralaštva darovitih učenika osnovne škole koji se u sklopu izvannastavnih aktivnosti bave stvaralaštvom u jezično-umjetničkom području i učitelja koji su se istakli radom u jezično-umjetničkom području. Smjernice razvoja Novigradskog proljeća jesu stručno praćenje učenika i hospitanata (učitelja i nastavnika) i njihove motiviranosti za rad u izvannastavnim aktivnostima i priprema stručne literature o darovitim učenicima i izrada didaktičkih materijala za rad s darovitima.
Priređivač je Osnovna škola Rivarela u Novigradu. Ove godine na Novigradsko proljeće sam primljena i ja – na literarnu radionicu.
AUTOBUS ZA LUKU SNOVA
Naša je avantura započela u subotu 7. travnja 2018. Djeca, njihovi mentori i roditelji okupili su se oko Gradskog poglavarstva u 9 sati. Planirani je polazak bio oko 9:30, ali provjera putnika i dogovori oduljili su se – što je sigurno, sigurno je. Tako smo, i ne pokušavši prikriti uzbuđenje, utrpali kofere u autobus i zauzeli mjesta po izboru. Zapravo, ja sam bila prva koja je to učinila, pa sam, naravno, gledala svoju korist. Zauzela sam mjesto pokraj srednjih vrata i “zabilježila ga” dvjema torbama – jedno mjesto za mene, drugo za profesoricu Budak Lovrić. Zapravo, činjenica da će se ona ukrcati u autobus koji će nas odvesti do Novigrada bila je upitna. Nedovoljno mjesta.
Kako je raje svakom minutom bilo sve više, bojali smo se da za profesoricu zaista neće biti mjesta, pa smo, kao za utjehu, nagađali tko se od prisutnih, kao roditelj, neće ukrcati.
Naposljetku smo ipak uspjeli sastaviti nekakav popis putnika, i zaključili kako ih priličan broj ne misli doći (i da će ostati šest praznih sjedala!).
Pozdravivši roditelje i poslušavši njihove zadnje upute prije polaska, “ugnijezdili” smo se u autobusu na relaciji Zagreb-Luka Snova. Putovanje je moglo početi.
PROBLEM. PONOVNO
Nakon četverosatnog putovanja, utrnulih udova i ušiju bolnih od siline nota pod slušalicama, konačno smo pozdravili novigradsko sunce. I to žmirkajući.
Laguna. Hotel s tri zvjezdice. Bazen. More. Osmijesi, uzdasi divljenja…
Zapravo, bili su to više uzdasi nalik na: “Gle, u onoj smo sobi bili prošle godine! I onaj zidić preko kojeg sam pala i razderala koljeno! Joj, neću to nikad zaboravit’!”
Smjesta smo pohrlili do recepcije. Profesorica i ja prilično smo brzo stigle na red. “Tvoja soba je četverokrevetna. Četvrti kat, gore li…”, objašnjavala je službenica s recepcije, ali nisam pozorno pratila ostatak. Još tri osobe sa mnom u sobi? Bijah pomalo razočarana. Osim što će biti gužva, saznala sam kasnije, nijedna od nas tri ne ide ni u istu radionicu, a drugi ključ ne možemo dobiti!
U pratnji druge ljubazne službenice hotela, pošli smo do četvrtog kata. Stubama, jer osoblje ne smije koristiti lift, ali nama ostalima ne škodi malo se više potruditi. Apartman, tako ga je ona nazvala. Stigli smo u apartman u kojem ću boraviti idućih sedam dana. S još tri djevojke. I tri balkona. Jednom kupaonicom. Jednim televizorom. Tri ormara i… Jednom utičnicom!
MA, DOLAZIMO OPET
Profesorica Renata i ja odlučile smo obići grad na nekoliko sati, ali pritom pazeći da ne zakasnimo na početnu svečanost – dogovorile smo se. Složile smo se kako je grad prilično velik, za razliku od onog što smo očekivale. Kupile smo sladoled i brojile. Nula. Nula. Još uvijek nula. Nijedna mačka u Novigradu?! Zatim pet. Šest. Dvanaest. I toliko silnih pasa? Naposljetku i nije tako loše.
Posebnu smo pažnju pridavale galebovima. Bili su prilično pitomi. Ali ne samo oni, ni ostale ptičice nisu toliko sramežljive. Da sam ju uočila ranije, bez sumnje bih uspjela fotografirati jedan “primjerak” koji je pretrčao svega tri koraka dalje od mojih nogu.
Iscrpljene od šetnje i baš-i-ne-toliko gladne, uputile smo se do obližnjeg lokala ipak nešto prigristi. Otvoreni starinski kamin i vatra – zapelo nam je za oko. Kasnije smo saznale da osoblje loži vatru neovisno o godišnjem dobu. Ugodna tišina.
Naručile smo jelo i uživale u miru i pucketanju s ognjišta. Jela su bila slasna. Naravno da smo obećale ljubaznom konobaru da ćemo doći ponovno!
NAPREDAK
Više ne kasnimo. Ni profesorica, ni ja. Kao navijeni, radimo po principu:
6:50 – ustajanje Tako je barem u mom apartmanu, jer sve tri moramo doći na red.
8:00 – doručak S tim da običavamo doći desetak minuta ranije.
8:55 – tjelovježba Studenti koji volontiraju vode hordu do igrališta, pritom vozeći zvučnike i namjestivši glasnoću na najjače. Pet minuta prije početka vježbi, skupljalju pojedince koji se skrivaju, šaleći se da se od američkih palačinki ne mogu ni pomaknuti. A tjelovježba i nije baš iscrpljujuća.
9:00 Početak rada u radionicama. Jedino ako su svi na broju – tako to funkcionira u mojoj, literarnoj radionici.
10:30 Pauza od “15 min”. U svojoj sam radionici zabilježila rekord od čak 38 minuta.
12:30-16:00 Povratak u hotel i ručak. Poslijepodnevni odmor.
16:00-19:00 Poslijepodnevni rad.
19:30 Večera.
20:30 Večernji programi.
LITERARNA I FOTORADIONICA – DVA RAZLIČITA SVIJETA
Profesorici Renati nije vrijedio ovakav raspored. U svojoj je fotoradionici imala prilično mnogo posla, zbog čega su znali ostajati do 10 – 11 sati navečer. Rijetko kad bismo se viđale, a i kad jesmo, to je obično bilo tijekom obroka. Pričala mi je, međutim, da je ekipa sjajna i iznimno vrijedna te da su složni.
U literarnoj radionici atmosfera je bila na mjestu. Upoznali smo voditelja Branka Čegeca, koji je drag i ljubazan – ne previše strog. U tih tjedan dana u Novigradu pisali smo pjesme i priče o godišnjem dobu po izboru (kako su tema ovogodišnjeg Novigradskog proljeća – godišnja doba). Jednom smo prilikom organizirali izazov – svatko od nas napiše 4 motiva po izboru, smjesti papiriće u kutiju i izvlači. Od dobivenih motiva mora napisati pjesmu. Druge smo pak dane čitali pjesme koje je voditelj izabrao, i pisali svoje po uzoru na iste – pa čak i napravili “most” između dvije potpuno različite pjesme. Bilo je sjajnih rezultata, a najčešći komentar bio je “Ovo mora u neki udžbenik!”, pa smo odlučili napraviti knjigu s izabranim radovima pojedinog učenika.
Na pauzama je bilo veoma zanimljivo. Obilazili smo ostale radionice i zaključili kako je njima jednako zabavno. Slikarsko-scenografska je razvlačila svoja platna po školi i bojala ih, stoga je u školi bio priličan nered, ali sve za umjetnost. Posebno nas se dojmio voditelj ove radionice, Teo, kojeg od milja zovemo Vau-Mijau. Naime, često je mimoilazeći polaznike radionica režao na njih. Jednom je prilikom izjavio kako glumi mačku koja želi postati pas.
NOVIGRADSKO PROLJEĆE NA INSTAGRAMU
Učenici novinarske radionice već su treći dan napravili svoj zajednički Instagram profil. Nakon svega nekoliko sati skupili su više od 300 followera. Upute o tome kako ga naći i natpisi pod imperativom bili su izvješeni – ne samo na vratima radionica – već i po hotelu.
“VOLIM NOVIGRAD!” I HOTELSKE SUZE
Vrijeme leti dok se zabavljaš, kažu, pa se tako i naša avantura u Novigradu brzo bližila kraju. Posljednje smo jutro u Novigradu, vrludajući hodnicima, moje sustanarke i ja uočile učenike kako kucaju od sobe do sobe, traže potpise i zagrljaje. Ne, nismo otrčale u sobu i pravile se da nas nema (iako je neka od nas to u prvi mah i poželjela učiniti), već smo se pozdravile s novoopečenim prijateljima i dogovarale se u koju ćemo se radionicu upisati sljedeće godine, budemo li primljeni – većina u suzama.
Shvativši koliko smo očajni, odustali smo od plana da se skrijemo u ormare hotelskih soba, pa čak i u grmlje – gdje imamo pogled na autobuse. Zapravo, to nam i nije palo na pamet, ali nismo htjeli otići. Posljednje atome snage (jer suze iscrpljuju) iskoristili smo za prelaženje udaljenosti između crvenice i stepenice autobusa. Naravno da nas je voditelj potaknuo da prije rastanka još jedanput viknemo “Volim Novigrad!” …
A dogovor za prijavljivanje na Novigradsko proljeće 2019. i dalje stoji.
Nikolina Antić