KAD EMOCIJE POSTAVIMO NA ON
„Kad hoćeš biti duhovit, dogodi se da malko lažeš.”
U situacijama, poput ove, rijetko kada nastojim biti duhovita pred svojom cijenjenom publikom. Možda zato što se radi o knjigama poput ove, Malog princa, koje su dovoljno poučne, iskrene i duboke da previdimo humor, iako smo svjesni da je prisutan. Usudila bih se reći da je u ovoj knjizi riječ o duhovitosti koja nas istovremeno oduševljava, ali boli i duboko pogađa, kao naprimjer dio:
„Pošto se bio spremio na put, mali kraljević nije više htio jediti vladara:
– Ako Vaše Veličanstvo želi da ga pokorno slušaju, može mi razumno zapovjediti. Može mi, recimo, narediti da u tren oka otputujem. Čini mi se da su okolnosti povoljne…
Kako mu kralj nije ništa odgovorio, mali je kraljević još malo oklijevao i, uzdahnuvši, otputovao.
– Proglasit ću te svojim veleposlanikom – brže-bolje je za njim dobacio kralj.
Nadimao se od silne vlasti.
Odrasli su zbilja čudni, ponavljao je u sebi mali kraljević putujući.”
ili, još bolje, ovaj dio:
„ – Obožavaš li me ti zbilja jako? -priupita maloga kraljevića.
– Što znači obožavati?
– Obožavati znači priznati da sam ja najljepši, najbolje odjeveni i najmudriji na planetu.
– Ali ti si sam na tvom planetu!
– Budi mi sklon. Ipak me obožavaj!
– Ja te obožavam – reče mali kraljević slegnuvši lagano ramenima – ali zašto je to tebi toliko
važno?
I mali kraljević nestane.
Odrasli su zbilja vrlo čudni, ponavljao je u sebi tijekom putovanja.”
KATAKLIZMA NAŠEG DRUŠTVA – KOLIKO DUBOKO TONEMO
„- Pusto je i među ljudima – otpovrne zmija.”
Mali je kraljević silno želio upoznati ljude. Htio je razgovarati s njima, diviti im se. Ali nismo se pokazali u najboljem svjetlu, a nije da nismo imali prilike. Prečesto dobivamo prilike – da bismo svaku prokockali. Da bismo dokazali da ih nismo zaslužili.
Od koga dobivamo prilike? Od života. Život nam nudi beskonačno mnogo prilika da rastemo. Ali mi smo oduvijek ondje, negdje ispod ništice. U takvim uvjetima nećemo rasti. Ako je to više uopće moguće.
Mali princ, prema tome, nije mogao predvidjeti psihocide, snishodljivost, dijaboličnost i depravaciju, nakarade prijateljstva, progresiju mržnje i objede, licemjerje, submisiju i submisonizam. Solidarizirao se s nama prije nego je uopće saznao našu priču. Ništili smo dobrotu na planetu po kojem kročimo. Premda više nemamo kamo stići. Nepatvorena je to ljubav dječačića prema svemu živućem, kakvu najvjerojatnije nitko od nas nikada neće osjetiti. Prazni smo, baš zato što držimo samo do sebe. Živjeli bismo:
„Ali slijepi smo.”
ŽIVJETI ZNAČI DOSTIĆI LJUDSKOST – PARADOKS?
„Teže je suditi samome sebi nego drugome.”
Hvala Bogu što nam je Saint-Exupéry sudio! Iz njegovih se slapova mudrih misli i dubokih citata zaista dade mnogo toga iščitati. Prvenstveno to da je i on sam mnogo promišljao o ljudima i ljudskosti, koju mnogi tek moraju steći. Riječ je o nečemu što je potrebno zaslužiti, dakle, i shvaćati, a ne očekivati pod borom ili iznuditi vriskom u trgovini poput kakva razmažena djeteta. Živjeti znači dostići ljudskost – jesam li prerano generalizirala, ili se ipak radi o logičnom sudu? Ljudskost je pojam čiju poveznicu ljudski rod nerijetko vidi u tjelesnosti. Ljudskost su, prema tome, dva oka i uha, nos i usta te po jedan par udova. Možda sam vas (nas) malo podcijenila, ipak bi se dalo definirati tu ponekad problematičnu riječ od devet slova.
Ono što nam je jasno jest kako ljudskost podrazumijeva poštenje, razumijevanje, pravednost, empatiju, potrebu za dosezanjem sljedeće duhovne razine. Šarada? Možda. Isplati li se? Ovisi što očekujete.
Recite, koliko često razmišljate o ljudskosti? A koliko ste često razmišljali o tome da drugome učinite nešto nažao? Nemate potrebe izigravati šarlatana sami pred svojim odrazom.
Sa sobom uvijek možemo biti iskreni.
Nikolina Antić, 8.d