República de Cuba
Kuba (República de Cuba), srednjoamerička je država i otok. Otkrio ju je K. Kolumbo u 15. st. U 16. st. Španjolci su započeli osvajanje zemlje istrjebljujući indijanske domorodce i dovodeći crne robove iz Afrike, koji danas čine znatan dio stanovništva. Okružena je Meksičkim zaljevom, Karipskim morem i Atlantskim oceanom. Kuba ima oko 11 milijuna stanovnika. Glavni grad je Havana.
Ostvareni san
Prije dvije godine sa suprugom sam posjetila Kubu. Tu divnu Kubu, šarenu, rasplesanu Kubu, Kubu koju smo godinama priželjkivali posjetiti. Kada smo odlučili otići, pročitala sam mnoštvo vodiča iz kojih sam puno saznala. Skinula na smartphone offline vodiče sa znamenitostima koje smo željeli posjetiti, čitala dojmove ljudi koji su bili na Kubi, pokušala se pripremiti da nas ništa ne može iznenaditi. Kada smo sletjeli u Havanu, shvatila sam da me za to nitko nije mogao pripremiti.
Let od Pariza do glavnoga grada Kube, Havane, traje nekih 11 sati, kada se doda let od Zagreba do Pariza, čekanje na aerodromima ispada to nekih 15-16 sati u jednom smjeru.
Na aerodrom Jose Marti u Havani sletjeli smo u večernjim satima, negdje oko sati 10 navečer, treba uzeti u obzir vremensku razliku ( – 6 sati). Onako umorni od leta, šokirali smo se samim izgledom aerodroma. Sve je izgledalo kao da smo se vratili nekih 40-50 godina unatrag. Sve staro, sivo, pravi kulturološki šok. Taksi koji nas je odveo do hotela u centru Havane bio je još veći šok. Takve stare automobile nisam imala priliku vidjeti uživo, a vožnja njima prava je avantura. U kratkom razgovoru sa vozačem taksija, saznali smo da su ti službeni, žuti, taksiji novijega datuma, ostatak taksija puno je stariji. U jednom sam se trenutku upitala jesmo li pogriješili što smo došli na Kubu.
Grad-muzej, zapeo u vremenu
Novi dan i prva šetnja Havanom uvjerili su me da nismo pogriješili što smo došli. Havana je grad – muzej, zapeo u vremenu, grad sa oko 2,2 milijuna stanovnika. Na ulicama sve pršti životom u svim njegovim bojama i licima. Na svakom koraku odzvanja kubanska glazba. Svaki kafić, svaki restoran, ima svoje glazbenike koji sviraju i pjevaju. Kubanska glazba specifična je mješavina španjolske glazbe s glazbom afričkih crnaca.
Učinilo mi se da svi kubanci imaju talent za glazbu, ples, da imaju urođen smisao za ritam. Upadaju u oči dvije stvari, siromaštvo i radost. Kubanci su veoma temperamentni ljudi, glasni i puni radosti. Oduševili su me zvukovi sambe, salse i bachate dok smo šetali ulicama gradova na Kubi. Svi su odlično raspoloženi, nemate dojam da ih njihovo siromaštvo ni na koji način opterećuje. Iako je sve vrlo jednostavno i napola trošno, ljudi su izrazito simpatični i brbljavi, nasmijani i spremni pomoći ako vam nešto treba. Kubanci su uglavnom bijelci, velik je broj mulata i nešto crnaca. Žene su uglavnom veoma dotjerane i odjevene u pripijenu odjeću, potpuno neopterećene kilogramima izgledom i dužinom nogu, odjevene u ono u čemu se dobro osjećaju. Sretne su i zadovoljne svojim tijelom i izgledom. Pomislila sam kako smo mi u Europi često opterećeni izgledom, mršavošću i stalno nezadovoljni, tmurni, iskompleksirani svim i svačim. Ljudi na Kubi su siromašni, jeftino odjeveni i začuđujuće zadovoljni i ponosni na svoj izgled. Kubanke prihvaćaju sebe onakve kakve jesu, ne srame se sebe i to se vidi na njihovim licima. A poznato je da ljepota dolazi iznutra, zrači i privlači. Njihova opuštenost, skromnost, zahvalnost i životna radost daju Kubi neodoljivu ljepotu i šarm.
Havana je slabo je noću osvjetljena, ulice skoro nikako, slaba svjetlost dopire od kafića, restorana i sl., ne od ulične rasvjete i bilo me prvu večer pomalo strah, no bezrazložno. Nasilni kriminal ne postoji. Havana je veoma sigurna. Gradom često možete sresti policajce koji patroliraju i kriminalci se jako boje policije. Lokalno stanovništvo zna biti pomalo naporno nudeći vam sve i svašta, ali ni u jednom trenutku se nećete osjećati nesigurno.
U Havani kao i na cijeloj Kubi nema jumbo plakata, niti reklama. U trgovinama je vidljivo siromaštvo zemlje. Police su veoma skromno popunjene, ima doslovce po jedna vrsta bombona, jedna vrsta ulja, deterdženta za suđe, lonac, pedale za bicikl, gume….Nema izbora, svega po jedna vrsta. Da sam znala da je tako, kupila bih puno naših čokolada i dala ih djeci u Havani. Nisam očekivala takvu skromnost u svemu. U novim dijelovima grada pronađe se i pokoja drugačija trgovina, no svejedno je to toliko slabije, skromno, drugačije i mogu reći da tih dvanaest dana na Kubi nismo pojeli nikakvu grickalicu jer je jednostavno nismo imali gdje kupiti. Od Kubanaca smo saznali da oni dosta toga kupuju na „crno“, odnosno preko švercera. Recimo, u njihovim trgovinama s odjećom postoji veoma skroman izbor odjeće, muške pogotovo. Traperice u trgovinama nismo nigdje vidjeli, a ljudi na ulicama ih nose. Navodno se jako puno toga uvozi iz Venezuele „na crno“ i tako Kubanci dolaze do proizvoda kojih nema u njihovim trgovinama.
Hrana uz hrvatsku zastavicu
Na prozorima trgovina u „Old Habani“ su često samo metalne rešetke bez stakla na prozorima, na prozorima i vratima kuća isto. Samo rešetke. Mnoge kuće u Havani nemaju staklo na prozorima. Izvan Havane situacija je još gora. Ne znamo zašto nemaju stakla. Hoteli i bolje zgrade imaju stakla. Očito je staklo preskupo za običnog Kubanca. Tužno nam je bilo vidjeti kako neka djeca (kroz prozore bez stakla) gledaju televiziju kod susjeda.
Kubanci najčešće jedu piletinu, rižu i crni grah i batat. Ono što je pozitivno je da je hrana zdrava, ekološka, prirodna, ne koriste umake ili konzervans. No, poprilično je nemaštovito složena, nema puno izbora. Pod kraj našega boravka na Kubi otkrili smo jedan simpatični restoran u kojem smo mogli pojesti pržene krumpiriće i hranu koja nam je više odgovarala. Inače, mnogim kubancima Hrvatska je poznata po mnogočemu, najviše po našim nogometašima. Iznenadilo nas je kada su nam u restoranu, uz uobičajeno pitanje odakle smo i razgovor što znaju o Hrvatskoj, donijeli uz hranu zataknutu hrvatsku zastavicu. To nas je baš oduševilo.
Oldtimeri na svakom koraku
Oduševili su nas i prepoznatljivi šareni automobili, oldtimeri, u svim mogućim jakim bojama. Zbog njih svaka ulična scena nalikuje na filmsku, a prizori su kao sa razglednica.
Ispred našega hotela imali smo najveći muzej automobila na otvorenom.
Većina tih automobila su taksiji. Neki su u uređeni i u dobrom stanju, neki nemaju bravu na vratima, mnogima se prozori ne mogu otvoriti ili nemaju stakla na prozorima, neki nemaju retrovizore. Vozili smo se jednom u taksiju kroz čiji smo pod vidjeli cestu jer je rupa na podu bila velika. Cijene taksija i ostalih usluga, cijene u hotelima, restoranima su visoke. Nikako mi nije jasno kako uz prosječnu plaću od otprilike 20-30 CUC-a ( vrijednost 1 euro jednako 1 CUC) oni preživljavaju, a cijene su u potpunosti europske. Veće plaće, tj. Oko 30 CUC-a imaju liječnici, profesori, pravnici, ostalima je ispod toga. Za malu vožnju taksijem po Havani plaća se 30 CUC-a, ručak u restoranu 0ko 10 CUC-a. Saznali smo da se svi nekako snalaze i imaju dodatne izvore prihoda.
Osim Havane ima se još štošta za vidjeti
Osim Havane posjetili smo Dolinu Vinales i vidjeli unutrašnjost Kube. Mene su oduševile kraljevske palme. U gradu Pinar del Rio posjetili smo tvornicu ruma, koja još ima tradicionalno pravljenje, punjenje i ručno lijepljenje etiketa na boce. Dolina Viñales krška je depresija na Kubi. Dolina ima površinu od 132 km² i nalazi se u planinama Sierra de los Órganos, sjeverno sjeverno od Viñalesa u provinciji Pinar del Río. Posjetili smo poznate planine Mogotes i Mural Prehistorica, zatim smo posjetili indijansku špilju gdje smo mogli doživjeti pravu džunglu.
Najbolje cigare na svijetu
Posjetili smo tvornicu duhana gdje se rade poznate kubanske cigare. Posjetili smo „ tvornicu“ tj običnu kuću u kojoj radi nekih dvadesetak ljudi, imali priliku popiti kavu koja raste na njihovim poljima. Vlasnik tvornice duhana smatra se bogatim za njihove uvjete, no to je uistinu veoma skromno.
Gradić na tirkiznom moru Kariba
Posebno nas se dojmio mali kolonijalni gradić Trinidad na tirkiznom moru Kariba. Planirali smo uzeti auto sa rent a car-a, no nismo se usudili kada smo vidjeli da su auti loši, da ih nema dovoljno, da u slučaju kvara na automobilu ne možemo računati na pomoć na cesti ( kod njih nema žurbe, sve može čekati sutra pa i kvar automobila). Stoga smo se vozili s taxi collectivom (taksi koji dijeliš s drugima pa je i cijena jeftinija). Za vožnju od cca 300 km smo plaćali po osobi tristotinjak kuna. Trinidad je pod zaštitom UNESCO-a još od 1988. godine, a najpoznatiji je po svojim šaranim fasadama.
Temperatura zraka u siječnju je bila između 20 i 28 stupnjeva pa smo se i kupali u Karipskom moru. Ljudi na plaži je bilo dosta, no ne kupaju se baš previše jer u moru ima i morskih pasa. Tirkizna, čudesna boja mora dolazi od bijelog pijeska. Taj pijesak su zapravo sitna zrnca školjki nastala stoljećima. Fotografija ne može niti približno dočarati ljepotu mora. Uživo je to uistinu čarobno.
Malo o školstvu
Stopa pismenost na Kubi je veoma visoka 99.8% što je najveća stopa na svijetu. Školovanje je obvezno, a učenici nose uniforme. Uniforme se sastoje od kratkih suknjica za djevojčice, odnosno kratkih hlačica za dječake i bijele košulje. Osnovnoškolci su u suknjama i hlačama bordo crvene, srednjoškolci u tamnoplavima, a studenti maslinastozelenim. Boje uniforme prikazuju do koje su razine stigli. Pokušali smo fotografirati učenike i učiteljicu u školi, no nisu nam dopustili. Kroz prozor, ponovo bez stakla, vidjeli smo djecu i učiteljicu, skromne klupe, stolice i ploču. Učenici slušaju učiteljicu i vlada velika disciplina u svemu. Nema onoga: zaboravio sam uniformu, zadaću…
U Trinidadu smo upoznali Pedra, profesora engleskog jezika koji radi kao konobar jer mu se to više isplati. Kao profesor u školi imao bi plaću od oko 30 CUC-a. Nakon 10 godina rada u školi, dao je otkaz i zaposlio se kao konobar u hotelu gdje ima priliku upoznati ljude i pokazati im grad što mu donosi dodatnu zaradu. Turisti mu za jednodnevno vođenje gradom daju otprilike 20 CUC-a.
Internet na Kubi postoji tek od 2015. god. kada je postavljeno je 35 javnih hot spot lokacija, mobitel se pojavio 2008. Kubanci i turisti internetu pristupaju s hot spot lokacija i hotela putem kupljene kartice koja omogućava jednosatni pristup internetu, a komunikacija se nadzire. Tek negdje 6% Kubanaca koji se bave turizmom i iznajmljuju stanove američkim, europskim i dr. turistima, ima Internet. Plaćaju ga veoma skupo. Za kućni Internet potrebno je dopuštenje vlade, obično se daje akademicima i intelektualcima.
Kuba je zemlja koju treba doživjeti, prepuna prekrasnih iznenađenja, prekrasna u svojoj neobičnosti, šarenilu i ljudima. Teško je ispričati sve o Kubi, treba je posjetiti dok je još poprilično netaknuta i toliko drugačija. Nadam se da napredak neće uništiti svu ljepotu i autentičnost te prekrasne karipske zemlje
Mirjana Novak