Tijekom gostovanja naših Erasmus+ partnera iz Španjolske i Italije, utorak smo odlučili provesti dugim šetnjama po Zagrebu uz aktivnosti koje su poticale natjecanje u obliku fotosafarija kreiranog u aplikaciji Actionbound.
U osam sati ujutro školskim autobusom uputili smo se prema Glavnom kolodvoru, gdje smo se iskrcali i pješice krenuli prema Botaničkom vrtu, u kojem je zapravo započeo naš dan.
Za početak smo bili podijeljeni u grupe, pri čemu je u svakoj jedna osoba morala imati instaliranu aplikaciju Actionbound na svom mobitelu te skenirati QR kod kako bismo mogli pristupiti aktivnosti. Još jedna osoba u grupi trebala je imati uključene karte na Google Mapsu radi lakšeg snalaženja.
Prvih nekoliko zadataka bilo je vezano uz sam Botanički vrt, a zatim smo postupno izlazili iz njega. Grupa Pinky (Lucija, Matea, Mia M., Sara i Iva) uspješno je izašla iz vrta kada je stigao zadatak pronaći kip svetog Jurja. Najprije je trebalo odgovoriti kako se sveti Juraj kaže na španjolskom jeziku („Sant Jordi“), a zatim pronaći njegov kip kako ubija zmaja. Nakon toga uslijedio je odlazak do Hrvatskog narodnog kazališta i pitanje o Zdencu života, a potom i zadatak da saznamo tko je izrekao poznatu rečenicu: „The present is theirs; the future, for which I really worked, is mine.“ Trebali smo se i fotografirati s kipom te osobe u pozi razmišljanja.
Pronalazak brončane kugle koja predstavlja zvijezdu Sunce nije bio težak zadatak jer se ta poznata instalacija zaista ističe.
Nakon toga stigli smo do Manduševca i bana Jelačića. Pitanje nije bilo kako se zove ban ni gdje mu se nalazi kip, nego – kako se zvao njegov konj! Na sreću, nekako smo ipak uspjeli doći do odgovora.
Nakon kratke šetnje do glavnog trga i brzog fotografiranja, naši su gosti dobili dobrodošlicu na čak 38 jezika, uključujući španjolski i talijanski. Budući da je tada već i nama Hrvaticama trebalo malo odmora, prepustili smo gostima kratku kupovinu suvenira jer ipak – tko ne želi zagrebački suvenir?
Razgled grada ne bi bio potpun bez obilaska naše katedrale i skela oko nje. Iako možda nisu bili potpuno oduševljeni nakon što su vidjeli Sagradu Familiju, naši su se gosti barem trudili izgledati impresionirano. I to je nešto!
Došlo je vrijeme da se „izgubimo“ u vlastitom gradu tražeći kip naše poznate književnice Marije Jurić Zagorke. Završno mjesto do kojeg smo trebali stići prije 12 sati bila je kula Lotrščak. Putem smo prošli kroz Kamenita vrata, u prethodno dogovorenoj tišini, zatim pokraj crkve svetog Marka i na kraju završili zajedničkom fotografijom ispred kule.
Nama Zagrepčanima najsmješnije su bile reakcije gostiju na pucanj Gričkog topa. Naravno, nismo im rekli što ih čeka, nego smo ih samo zamolili da se usredotoče tijekom odbrojavanja posljednjih deset sekundi. Njihove reakcije bile su urnebesne!
Kada ovo govorim, govorim u ime svih učenika – nijedan izlet nije potpun bez posjeta muzeju. Naš nije završio samo jednim, nego čak dvama posjetima! Nakon pauze za „zdrav“ ručak ispunjen zelenom salatom, kruhom, pljeskavicama i McDonald’s umacima, podijelili smo se u dvije grupe. Jedna je grupa otišla u Muzej selfija, dok je druga slušala zanimljivosti o kravatama u Muzeju kravata.
Vrlo brzo shvatili smo da su grupe zapravo ostale iste kao i tijekom fotosafarija. Dok je jedna grupa uživala fotografirajući se u Muzeju selfija, druga je pažljivo slušala vodiča o povijesti kravate. Tko se više zabavljao – procijenite sami!
Dolazak autobusa jedva smo dočekali. Plan je bio jednostavan:
„Ti čekaj na toj strani ako autobus dođe tamo. Jedan ide na prva vrata, drugi na druga, ovisno koja se prva otvore.“
„A mi smo ovdje ako autobus dođe s ove strane.“
„Najbrži ide prvi kako bi zauzeo zadnja sjedala.“
I što mislite, tko je završio na zadnjim sjedalima?
Naravno – mi!
Lucija Perić