Mnogi su pisali o njemu, mnogi ga utopistički pokušali oživjeti, rijetki mogu reći da su u njemu živjeli, ali potraga za njim nikad nije prestala. To je kao vječni lov na Sreću, trenutak u Vječnosti dizajniran na istančan način. I što zreliji postajemo, to naša vizija njega postaje sofisticiranija, nedostižnija i izopačenija. Stoga potragu treba započeti rano, dok su nam snovi još svježi i jednostavni u ideji. Baš kao snovi mojih učenika…
Renata Budak Lovrić
Svijet ljubavi
Moj savršeni svijet bio bi pun ljubavi. Ljubavi tako tople da bi mogla rastopiti ledenjake. Bio bi pun sreće. Sreće bi bilo toliko da bi svi spavali sa smiješkom na licu. U njemu ne bi bilo neimaštine, svi bi imali točno koliko im je potrebno – a ne koliko žele. Ne bi manjkalo ni nježnosti, tople nježnosti bez imalo nasilja. Ondje ne bi bilo mržnje i rata, ne bi bilo svađa i nesloge. Ne bi bilo predrasuda ili politike, ministara ni predsjednika – svatko bi bio svoj gospodar. I svi bi bili jednaki: ne bi bilo Crnih i Bijelih, Žena i Muškaraca – na sve bi se gledalo kao na LJUDE. Jer to smo mi. Svi smo mi LJUDI.
Ana Galić, 5.c
Svijet zadovoljstva
Moj bi savršeni svijet imao šume, prašume, livade, potoke, rijeke, jezera, oceane… I ne bi imao gradove, samo sela. U njima bi živjeli ljudi koji su spremni pomoći svakome i u bilo kojem trenutku. Svatko bi imao kuću i dvorište, te sve što mu je potrebno. Stoga ne bi bilo lopova. No ne bi bilo ni poreza, ali ni banaka. Ljudi se ne bi ubijali, ne bi ubijali ni jeli životinje. Svatko bi imao pravo iznijeti vlastito mišljenje. Ne bi bilo bolesti. Političari bi bili pošteni i pravedni. U školu bi se moglo doći po želji. Ljudi bi mogli letjeti, a automobili bi vozili na lišće. Postojali bi jednorozi i vile. Svako bi dijete dobivalo dovoljno ljubavi i pažnje. Svi bi imali jednaka prava. Ne bi bilo nasilja. U mome savršenom svijetu bi se moglo razgovarati sa životinjama i putovati kroz vrijeme. A moglo bi se i hodati po oblacima. Ondje bi postojale knjižnice veličine nebodera koje po potrebi mogu postati nevidljive. Na posao se ne bi moralo ići jer za život ne bi bio potreban novac, hranu bismo sami uzgajali, a ostalo bismo si priuštili razmjenom dobara ili bismo jednostavno dobili od drugih. I svatko bi imao svoju zvijezdu na koju bi mogao odletjeti na jednorogu. Svoj savršeni svijet bih obojila svim veselim bojama…
Laura Vojnić, 5.c
Svijet slatkiša
Moj bi savršeni svijet bio načinjen od slatkiša. Građani bi bili načinjeni od keksa i sljezovih kolačića. U mom bi svijetu vladala mašta, zajedno s jednorozima. Bio bi ispunjen srećom, igrom, ljubavlju i mirom. Ne bi bilo ratova, mržnje, smrti, pohlepe i nepravde. Prijevozna bi sredstva ovdje bila načinjena od lizalica, čokolade i karamela, a specijalni automobili od bombona i krafna. Kuće bi bile od čokoladnih torta, a umjesto kiše bi padali mafini. Da ilustriram svoj svijet, trebala bih šarene boje…
Angelina Golub, 5.c
Svijet mašte
Moj se savšeni svijet zove SVIJET MAŠTE. U njemu ćete dobiti neograničene količine voća i slatkiša. Životinje u njemu žive na slobodi. Najveći ocean zove se Čokoladni ocean, a onaj najmanji Mliječni ocean. Škola bi postojala, ali bismo svu domaću zadaću napisali u školi, tako da se možemo igrati cijeli dan. Ja bih živjela na farmi životinja. Imala bih mnogo konja koje bih mogla svaki dan jahati. Odrasli bi imali leteće automobile, a djeca leteće bicikle, romobile i role. E da, i mogla bih sama po želji mijenjati godišnja doba…
Ema Sedinić, 5. d
Svijet sretnih boja i okusa
U mome savršenom svijetu četiri bi dana bila neradna, a samo tri radna. Nitko ne bi bio bolestan jer bi se svi osjećali sretno. Rijeke, jezera i mora bila bi narančaste boje ili boje karamela. Umjesto kamenja na obalama bi bili šareni bomboni, a umjesto prometnih znakova lizalice. Na semaforu bi se izmjenjivale ove boje: roza (od jagode) – STANI!, bijela (od vanilije) – PRIPREMI SE! i smeđa (od čokolade) – KRENI! Ljudi bi svaki dan bili uljudni i ekološki osviješteni. Trava bi u mome svijetu bila plava, nebo ružičaste boje, a kad bi sniježilo, umjesto pahuljica bi s ružičastoga neba padali hot-dogovi. Taj bi se svijet zvao Slodobom. Himna Slodoboma bi se zvala Čokoladne pahuljice, a na bijeloj zastavi u središtu umjesto grba stajao bi mafin ukrašen čokoladnim mrvicama.
Emanuela Jurić, 5.d