Promišljati o životu je dobro, čak i poželjno, no ponekad nas osluškivanje vlastitoga srca brže odvede k cilju. Na prigodno motivacijsko pitanje “O čemu bih razgovarao/razgovarala s Isusom da me posjeti u mome domu?” učenici 5. D razreda su iskreno odgovorili u raznim oblicima, čak i u obliku kratkoga igrokaza – i to u svega desetak minuta! Učenicima 7. D razreda je, očekivano, trebalo nešto više vremena pa je kratki školski projekt prerastao u domaću zadaću. No i jedni i drugi su “ogolili” sebe kako bi što vjerodostojnije riječima iskazali najdublje svoje osjećaje i najskrivenije misli. Čestitam im na tome!
Renata Budak Lovrić
ODABRANI RADOVI UČENIKA 5. D RAZREDA
Otvorio sam Mu vrata svoga srca
Gledao sam kroz prozor, kad odjednom vidim: dolazi Isus na oblaku. Čim je stigao, otvorio sam Mu vrata svoga doma i svoga srca. Ušao je. Ponudio sam Mu da sjedne. Sjeo je, a ja sam Ga upitao: “Što želiš popiti?” “Ono što je tebi najdraže.” Donio sam Mu Cedevitu, kao i sebi. Zatim sam Ga upitao: “Što je bit Božića?” A On mi odgovori: “Pokloniti srce svima.” Ja sam se začudio, ali sam znao da je to istina. Otišao je, ali je za sobom ostavio pismo, u kojemu je pisalo: “Ovdje napiši sve kojima srce daješ.” Ja sam napisao imena svojih prijatelja, učitelja, roditelja i članova svoje obitelji.
Borna Rezo, 5. D
Tada sam osjetio prosvjetljenje
Kad bi Isus došao na moja vrata i kroz njih ušao u moju kuću, mislim da bih se onesvijestio. On, Bog, da uđe u moj dom?! Hm… Zasigurno bih se onesvijestio. No kad bih došao k sebi, imao bih brojna pitanja. Isuse, kako si uspio ovo, kako si uspio ono, kako si ovo, kako si ono..? Uf! Pa to bi trajalo barem dva dana. Smatram da bi mi odgovorio nešto slično ovome: “Dijete drago, to i ti možeš, možeš ostvariti sve svoje snove! Samo vjeruj… Vjeruj – i uspjet ćeš! Ja sam vjerovao, a moji zemaljski roditelji i moj Otac Nebeski su mi pomogli.” Tada sam osjetio prosvjetljenje…
Vito Gračak, 5. D
Sretan Božić, Isuse!
“Netko je pozvonio na vrata!” viknem mami. Odem ipak ja do vrata i otvorim – kad ono Isus. Začuđena Ga gledam, a Isus upita: “Što se čudiš toliko? Ja sam uvijek s tobom, ali ti mene ne vidiš.” “Nikada Te nisam upoznla, a stalno si sa mnom. Izgledaš božanstveno s tom kosom od zlata i odjećom od srebra!” kažem mu. “O, pa hvala, da znaš samo koliko su se svi trudili da mi sašiju to odijelo.” Otkucala je ponoć i Isus je nestao, kao čudo neviđeno. “A taman sam se ponadala da ću Mu uspjeti čestitati Božić!” rekoh tužno. Krenem prema svojoj sobi, a on odnekud progovori: “Ja sam i dalje ovdje!” “Sretan Božić, Isuse!” rekoh Mu. A on meni odgovori:” Sretan Božić i tebi! Budi sretna!” Otišla sam sretna spavati, a kad sam se ujutro probudila, nisam očekivala nikakve darove jer mi je Isus sinoć dokazao da pokloni nisu bitni.
Leonora Polovanec, 5. D
Tu sam – u tvom srcu!
Krenuo sam u dućan pa u svoju kućicu, ali ne bilo kakvu – skrivenu. Netko me je pratio. Kada sam stigao, u mojoj se kućici nalazio Isus.
Isus: “Jurice, zar nećeš ukrasiti kućicu za Božić?”
Ja: “Hoću, hoću, već jurim!
(vučem bor) Hu, ovaj bor je jako težak, ali uspio sam. Hm, ali kamo je nestao Isus?”
Otišao sam spavati. Idući sam dan dobio poklon. Ali ne bilo kakav, već ono što sam tražio: loptu s potpisom Ronaldinha. Gledao sam satima u bor. Kad odjednom – Isusovo lice na boru!
Isus: “Uvijek vjeruj u mene i Božić! Uvijek ću biti uz tebe. Tu sam – u tvom srcu…”
Jurica Pukšec, 5. D
ODABRANI RADOVI UČENIKA 7. D RAZREDA
Isus pred mojim očima
Isus se pojavio pred mojim očima kada sam se probudila iz sna. Razgovarali smo o njegovu životu i ljudima na ovome svijetu. Pitala sam ga kako je mogao otrpjeiti sve što su mu činili, a mene ljute male sitnice poput ogovaranja. A on bi odgovorio: “Trpio sam i nisam se bunio jer sam se nadao da će ljudi shvatiti koliko zlo čine, opametiti se i promijeniti.” Također sam ga pitala kako je tako lako i bez razmišljanja mogao oprostiti tim bezosjećajnim i nemilosrdnim ljudima. Isus je odgovorio: “Kada im ne bih mogao oprostiti, bio bih na jedan način sličan njima.” “Kako opravdavaš to što su ti činili?”- bilo je moje iduće pitanje. “Oni nisu svjesni onoga što čine, kao da ih je netko hipnotizirao. Oni čine sve što im netko kaže bez da o tome dobro prije promisle. Taj netko ili nešto što ih je hipnotiziralo je zapravo zlo, zlo koje nagovara na mržnju, bezbrižnost, bezosjećajnost, nemilosrdnost, laž, pohlepu, škrtost, zavist – pa čak i ubojstvo. Čovjek nije stvoren za takvo što, on je stvoren za ljubav i sve suprotno od zla. Čovjek to ne čini sam od sebe, ljudi su hipnotizirani. Ali kad ih ja posjetim, tek onda počnu živjeti život ispravno, tek onda kad im ispričam svoju životnu priču oni se srame sebe i svojih loših učinjenih djela” – odgovorio je Isus. “Zašto ne posjetiš sve ljude ovoga svijeta kao mene pa ih naučiš kako je ispravno živjeti i otjeraš to zlo koje ih je hipnotiziralo?”- mojoj znatiželji nije bilo kraja. Isus mi je pokušao objasniti: “Svaki dan zlo hipnotizira nove ljude, a ja ne stignem tako brzo otjerati zlo od svakoga pojedinca. Zlo je mudro i traži nove žrtve, a mi zato moramo nadmudriti zlo i ne dopustiti mu da nas hipnotizira.”
Patricija Jeličić, 7. D
U mom srcu On je najbolji gost
Kada bi Isus pokucao na vrata moje kuće, istog bih mu trena otvorio – kao što sam mu otvorio vrata svoga srca. Isus je moj uzor i moj prijatelj. Često mu postavljam pitanja i vjerujem da me čuje. On me uvijek vodi pravim putem koji je ispunjen ljubavlju, dobrotom i srećom. Znam da mnoga djeca nisu sretna i zato bih volio sresti Isusa i postaviti mu pitanja: zašto su neki bolesni, gladni, ostavljeni od roditelja…? Volio bih da mi odgovori kakvi bi ljudi morali biti, a da ih ne bi sustigla bol i tuga? Zašto neki pate, dok drugi žive u veselju? Kolika je bila njegova patnja i kako je izdržao svu bol koja mu je nanesena prilikom mučenja i pribijanja na križ?
Isto tako bih ga upitao ima li on mene što pitati i bih li mogao popraviti neke stvari kako bih bio bolji čovjek. Znam da su naša očekivanja velika za malo žrtve i svi bismo se trebali više truditi kako bismo izbjegli zlo. Ničiji život ne može biti ispunjen dok živi u grijehu. Zato molim Isusa, kada već ne može pokucati na moja kućna vrata, neka pokuca na vrata mog srca, jer u mom srcu on je najbolji gost.
Vito Sremec, 7.D
U dosegu Isusova oka
Pozvala bih Isusa u svoj dom da mi ponudi utjehu. Da me uvjeri kako se i najteži trenuci događaju s razlogom. Da mi pojasni kako smo mnogo naučili i od prijatelja koji su nas razočarali i izdali – ali da time ne postajemo nužno ogorčeni i da ne gubimo vjeru u sve ljude. Želim da mi se blago a iskreno nasmiješi, potapša me po ramenu i kaže da vrijedim – koliko me god ostali uvjeravali u suprotno. Rekla bih mu kako želim prestati sama sebe kritizirati kad sam tužna i razočarana. Zamolila bih ga da mi pruži ruku dok gledam u dubine ponora; da me ne ostavi čak i ako ostali to učine. Ponudila bih ga toplim čajem i kolačima napravljenima s mnogo truda i ljubavi, a on bi prihvatio ponuđeno nečujno probavljajući – i kolač i moje ispovijesti o današnjem nepravednom i pokvarenom svijetu. Uz pucketanje vatre pričala bih mu o izdajama i nepravdi što ih sve češće srećemo u suvremenom svijetu. Birala bih riječi s oprezom, ali izletjelo bi mi da smo ga zaboravili. Kao da nas nije briga. Na to bi Isus podigao pogled i izustio tiho “Vjerujem”. Zanemarila bih njegove riječi, možda i jedine koje mi je tada uputio, jer bi mi se činile neshvatljivima. Kako bismo dublje zalazili u priču, njegove bi se oči maglile od bola i nevjerice. Šutio bi, pozorno slušajući moja razmišljanja o ljudima koji sve više osjećaju potrebu za objavljivanjem fotografija na Instagramu (i to svake minute!) ili potrebu za komentiranjem tuđih priča na Snapchatu – sve to umjesto molitve, igre i druženja. Isus bi kimao glavom na moje komentare kako nam ljudi za koje smo smatrali da su prijatelji okrenu leđa i iščeznu. Nekoć im bijasmo potpora, utjeha i oslonac, a danas neznanci i čudaci. Pričali bismo tako do dugo u noć, sve dok mi se vjeđa ne bi spustila pod silinom umora. A Isus bi odbio ostati, otišao bi ne srknuvši posljednji gutljaj čaja koji se već ohladio. Rukom bi mi kratko pokazao prema tanjuru i izrekao mjesto pozdrava: “Nije cio nestao. Ipak ih ima još… Shvatit ćeš, znam da hoćeš.”
Zagrnuo bi se svojim dugačkim kaputom i nestao u tami, ostavljajući me zbunjenu i nezadovoljnu.
Ponašala sam se ekstatično glede njegova posjeta, ali njegova me prilika kako iščezava gazeći po duboku snijegu pozdravivši me nejasnom rečenicom obeshrabrila i razočarala. Vratila bih se potom u okrilje svoga toplog doma i s dovratka pogledala tanjur. U njemu je ostalo svega nekoliko mrvica kolača. Što je time htio reći? Naposljetku bih zaspala ležeći na tvrdome kauču, buljeći u pahulje što se skupljaju na mom prozorskom oknu. I spavala bih čvrsto i duboko, svjesna da sam u dosegu Isusova oka. Sanjala bih mrvice kolača u tanjuru… Sanjala bih nadu…
Nikolina Antić, 7.D
Najveće čudo 21. stoljeća
Jedno nedjeljno popodne bila sam sama kod kuće. Razmišljala sam o svemu što se događa u mome, ali i tuđem životu. Shvatila sam zapravo da ima puno bolesnih i siromašnih ljudi koji bi dali i zadnju stvar koju posjeduju da budu sretni. Počnem se moliti za bolji život drugih ljudi jer sam zapravo ja sretna i ne smijem tražiti ništa više od onoga što imam. Odjednom začujem zvono na vratima. Ustanem i odem otvoriti vrata. Ugledam Isusa. To je bio taj trenutak kada sam shvatila da mogu s nekoliko vlastitih riječi pomoći tisućama ljudi. Uđe Isus u kuću i kaže: ,,Čuo sam tvoje riječi i kako me dozivaš, trebaš li pomoć?” ,,O Isuse, hvala ti što si me saslušao, trebala bih te nešto zamoliti.” Isus začuđeno progovori: ,,Reci.” Požurim: ,,Znaš li kako me srce zaboli kada vidim jadnu, bespomoćnu djecu dok leže u bolnici i čekaju taj prijelaz na drugi svijet? Teško mi je gledati kako ljudi odjeveni u krpe prose novac kako bi prehranili djecu. Tome je došao kraj. Govorim ti ovo s poštovanjem i vjerom u tebe te nadom da me ne iznevjeriš. Molim te, napravi neko čudo, bilo što, samo im pomozi!” Isus iste sekunde odgovori: ,,Potrudit ću se. Dat ću sve od sebe i hvala na tome što si nešto poduzela. Pohvaljujem te što si primijetila da svi ljudi, unatoč velikim razlikama, zaslužuju jednako. Ispunit ću ti želju. I ne zaboravi, možeš me pozvati u bilo koje doba dana i noći – jer sam uvijek tu.” Ubrzo nakon toga začujem zvuk automobila, to su sigurno moji roditelji. Isus brzo napusti kuću kako ga oni ne bi primijetili. Ispratim ga srdačno ga pozdravljajući. Navečer sam gledala vijesti. Čula sam da se Isus ukazao bolesnim i nemoćnim ljudima te ih sve izliječio. Kažu da je za to zahvalna jedna djevojčica kojoj ne znaju ime. Zabilježeno je da je to najveće čudo 21. stoljeća. Sjetila sam se Isusa i pogledala u nebo. Zvijezde su oblikovale Isusovo lice. Kad sam malo bolje pogledala, shvatila sam da mi namiguju. Nesvjesno se nasmiješim i počnem se moliti. Od tog dana ne gubim vjeru i uzdam se u Isusa.
Josipa Butković, 7. d