NADAJ SE, ALI NE OČEKUJ
Prije nego što smo znali, našli smo se u autobusu za Šibenik. Zagrepčani su putovali u tri autobusa, a u našem se našla nešto mirnija ekipa.
Kako od uzbuđenja nismo uspjeti ni oka sklopiti, zgrabili smo priliku da „baterije“ napunimo u autobusu. Koliko-toliko. Red glazbe, red smijeha, red ozbiljnog razgovora – i nakon pet sati već smo stigli na odredište. Točno u 12:23, tako da sam dobila okladu u koju sam se, onako, bezveze upustila. Doduše, desetak smo se minuta vozikali okolo-naokolo tražeći parking (valjda?!), ali isplatilo se čekati. Ili smo barem tako mislili. Dok…
TRI URE KOREKTURE
Ući u hotel tegleći prtljagu (potrebnu i onu nešto manje) i saznati da ćeš tri sata morati stražariti nad njime u slučaju da se nađe neko znatiželjno oko ili smiona ruka – neprocjenjiv osjećaj! Međutim, ispalo je kako je prerano za žaljenje – pojedine škole na put su se odvažile u 2 sata ujutro, a još nisu dobili sobe.
I – što bismo drugo – profesorica Dijana, Martin i ja iskoristili smo priliku i pošli u šetnju. Namjeravali smo i uzeti autobus za Šibenik, ali prema voznome redu – on nailazi svaka 3 sata. No dobro, rastegnut ćemo noge i usput se počastiti sladoledom! Baš…
Slastičarnice su zatvorene, u hotelu nije ostalo ništa sladoleda, a i trgovina u istome zatvorena je i k tome još i skupa. Profesorica nas je na kraju počastila štrudlom. Nije baš da smo se mogli žaliti!
PLAVI ANANASI TJERAJU CRVENILO U LICE
Konačno smo (negdje oko 15:30) svi bili smješteni u sobe, prilično zadovoljni. Osim što su grijanja u sobama bila uključena pa ste imali dojam da ste unišli u saunu.
Ručak nismo dočekali pa smo se opet poveli stranputicama, sve do sastanka na kojima su mentori bili obavezni nazočiti. Ništa osobito važno, naravno.
Navečer je prema planu i programu održano svečano otvorenje, kojim smo, kako je u pitanju nova ravnateljica škola koja je sama sve i organizirala, bili osobito zadovoljni i ugodno iznenađeni. Imali smo prilike čuti svirku Plavih ananasa od koje smo se, uzgred budi rečeno, naježili. Uslijedio je početak pojedinačnih scenskih nastupa, od kojih bismo se posebno dotaknuli mladog kraljevića koji se ne želi ženiti. Riječ je o drugašiću, čija je sama pojava na pozornici izazvala ovacije.
Ostatak večeri uživali smo u ugodnoj atmosferi, što se zaista moglo reći iako smo se držali pobliže izlazu.
KRAJ SUŠI U UAE
Sljedećega dana održana je izložba školskih listova, koja je sama po sebi prošla dobro i prilično kratko.
Na izložbi smo dali izjavu za emisiju Pet za pet Hrvatskoga radija. Nadoknadila sam propušteno jer zbog bolesti nisam bila prisutna kada se snimala emisija o Zmajčeku u našoj školi.
Žurili smo potom na okrugli stol novinarskih radova, gdje smo – kako smo se u isto vrijeme morali naći na okruglim stolovima za školske portale i listove, obavili smo svoje prilično brzo.
Naime, Martinova tema o kraju suše u UAE veoma je zainteresirala žiri pa su ga zamolili da nam ispriča nešto više o tome. Jedina zamjerka bila je na upravnome govoru, tj. citiranju – koja se jednostavnije mogla uobličiti prepričavanjem.
KVALITETA, NE KVANTITETA
Stigavši na okrugle stolove za školske listove, uvidjela sam kako ću Zmajček, kao njegova glavna urednica, morati sama predstaviti. Stigli smo uskoro na red, i dotada me već prošla trema. Za početak sam ispričala kako je Zmajček uopće dobio ime, a postavljeno mi je i nekoliko pitanja, poput: kako mi je raditi s ostalim novinarima, koliko nas ima, mogu li ispričati nešto više o mjesečnim projektima iz Hrvatskoga jezika, odakle ideja za temu/teme broja…
Prosudbeno povjerenstvo istaknulo je kako je naš školski list pri samome vrhu – što se tiče kvalitete i kvantitete novinarskih tekstova te poznavanja pravopisa i „posebnosti“ izražavanja. Dopao im se sam logotip pa su se zanimali za zaduženu osobu; a oduševljenja nije manjkalo ni što se tiče ostalih rubrika pa tako i Njam njam. Za kraj su konstatirali da je titula najboljeg digitalnog školskog lista u Hrvatskoj (2018.) neupitna i sasvim zaslužena.
NAJBOLJI OD NAJBOLJIH
U drugome dijelu okruglih stolova, kako je žiri inzistirao na tome da nitko ne ostane zakinut – i svakome pružio jednako pažnje i pozornosti – upustili smo se u nešto ozbiljniju polemiku. Kako Lidrano, naime, nije „tretiran“ i „doživljen“ jednakim intenzitetom u svim županijama Hrvatske, zaključili smo kako se to treba promijeniti, i da njegova posebnost jest u tome što je smotra i što poretka nema. Riječ je, dakle, o svojevrsnome natjecanju – na kojem se pojavljuju (samo) najbolji, a pobjeđuju najbolji od najboljih. Nije to poštapalica, istaknuli su iz povjerenstva, već ono što je istina i što zaista misle.
I za kraj, Lidrano bi trebao donositi bodove za srednju školu. To što nije natjecanje ne znači da se za nj ne izdvaja vremena, znoja i truda. Ne znači da se za nj ne izdvaja.
Na zatvaranju smo pogledali i poslušali neke od najuspješnijih uradaka sa svih izraza, a sve se posebno dojmila izvedba Hasanaginice osnovnoškolaca iz Imotskoga koja nikoga nije ostavila ravnodušnim.
KROZ JEDNO UHO UNUTRA – DRUGO VAN
Do kraja naše avanture upustili smo se u još nekoliko kraćih avantura; obišli smo grad prijeko i poprijeko. Uskoro je svanulo pa smo se nakon doručka morali brzo spakirati i smjestiti svoje kofere u predvorje hotela. Bilo je sasvim očekivano da ćemo se načekati, ali, srećom, radilo se samo o pola sata – dok svatko nije obavio higijenu prije puta.
Naime, kako je većina mentora i djece ostala bez zaliha hrane i vode, profesorica Dijana zamolila je vozača da zastanemo na par minuta već na prvoj benzinskoj postaji, što je ovaj prihvatio. I zaista bi tako i bilo, da nam nije uskratio odmor. Već smo prošli šesto odmorište, i ništa se nije događalo.
Nitko nije obavijestio vozača da treba stati. I nije, još kakvih sat i pol. Odmor se s petnaest oduljio na trideset minuta. Da stvar bude još gora, ušavši u Veliku Goricu svjedočili smo sudaru – tako da smo se do Zagreba morali voziti drugim krajem grada, dakle kružiti.
Potrajalo je kratko, možda i odviše, ali odmor nam je dobro došao. Može li se takvim nazvati. Do Novigrada ćemo se, nadamo se, odriješiti muke – pa nećemo podozrivo dobacivati da je suviše dobro da ne bi pošlo po zlu.
Nikolina Antić, 8.D