Bio je to dan za pamćenje. U petak 13. 12. 2019. učiteljica Dijana Požgaj i ja smo otišle na dodjelu nagrada. Ako se pitate o čemu se radi, sada ću vam ispričati, to jest ispisati.
Kako je sve počelo?
Sve je počelo kada smo za lektiru dobili knjigu Nade Mihelčić „Zeleni pas” kojoj je tema patnja obitelji čiji se član nađe u paklu ovisnosti o drogama. Nakon što smo je pročitali, počeli smo puno više razmišljati o ovome velikome problemu u društvu. Par dana nakon toga učiteljica je na internetu pretražujući natječaje za osnovne škole slučajno naišla na natječaj zvan „Škola bez droge – grad bez droge”.
Natječaj “Škola bez droge – grad bez droge” održao se u organizaciji Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti zavoda “Dr. Andrija Štampar”, u suradnji s Gradskim uredom za zdravstvo i Gradskim uredom za obrazovanje.
Odmah smo se zainteresirale. Za natječaj smo trebali napisati citat koji bi govorio protiv droge. Natječaj je bio otvoren tijekom Međunarodnog mjeseca borbe protiv ovisnosti. Budući da nam se natječaj svidio, cure s Dodatne iz hrvatskog odmah su počele pisati. Također su se naše novinarke potrudile i izradile su i plakat za ovaj natječaj, koji ove godine nažalost nije bio nagrađen.
Na Dodatnoj iz hrvatskog, svaka od nas je napisala oko pet citata. Naravno da smo imale jedan papir na kojemu smo pisale šale kao što su: „Stavi drogu na stranu, uzmi bananu”. (Kasnije sam na dodjeli nagrade čula da je jedan od prošlogodišnjih slogana bio: „Nauči motat’ sarmu, a ne travu!”, među sloganima koji su se vrtjeli sam vidjela i onaj „Više špeka, manje kreka”, tako da možda i nismo krenule u krivom smjeru…)
Na novinarskoj smo odabrale najbolje citate i dale ih učiteljici. Bilo je tu jako dobrih citata i još mi uvijek nije jasno kako…
Šok na satu biologije
Par tjedana nakon toga učiteljica Dijana je upala na sat Biologije i zamolila učiteljicu da na kratko izađem van. Nisam niti pomislila da bi to moglo biti vezano uz slogan koji sam osmislila. Rekla mi je da je moj slogan „Droga je patnja, a bol joj je pratnja” osvojio jedno od prva tri mjesta, ali još uvijek ne znamo koje. Vi ne znate koliko sam se ja zbunila. Jednostavno nisam mogla vjerovati.
Tata i kompanija kao uvod u dodjelu nagradi
I napokon došao je i petak, dan dodjela nagradi. U školi sam bila ujutro tako da sam ostala na prva tri sata no onda sam se s učiteljicom Dijanom zaputila prema odredištu. I krenuli smo ka Mirogojskoj. To je jako daleko od naše škole, no nema veze. Dodjela je počela 12 sati te ju je otvorio bend „Tata i kompanija”. Bili su savršeni, svirali su kao anđeli na zlatnim instrumentima. Zanimljiva činjenica, sviraju rock, a idu u klasičnu gimnaziju. Saznala sam da se nagradni natječaj „Škola bez droge – grad bez droge” provodi već 15 godina, a ove je godine pristiglo preko 300 slogana i više od 50 plakata. Voditelj dodjele nagrada bio je Luka Bulić koji je za svaku osobu koja bi dobila nagradu smislio rime za najavu. Rekao je da su autori slogana tako dobri da bi mogli pisati Bullhitove.
No bilo je tamo još poznatih ljudi kao što npr. Sanja Pilić, Lino Červar, Igor Vori, Davor Dominiković, Marin Šipić, Zlatko Horvat i David Mandić. Lijepo je da su rukometaši koji vode zdrav život došli podržati ovaj hvalevrijedni natječaj.
Na dodjeli smo saznali i za početak provođenja kampanje „Tko pije, taj plaća”. Nakon par pjesmica „Tate i kompanije” počela je dodjela. Prvo su se dodjeljivale nagrade za najbolji slogan, to je bila moja kategorija.
Kao da sam Ariana Grande
Stručan žiri koji je odlučio koji su slogani najbolji bili su: Sanja Pilić, Ivana Portolan Pajić, Goran Kulenović i Zoran Lazić. Prozvali su treće i drugo mjesto i niti jedno od toga nisam ja. Toliko sam se preplašila kada su rekli moje ime i koje sam mjesto. I onda sam čula Luku kako govori: „Slogan iz Kašine koji je digao najviše prašine…” Dodijelili su priznanje meni i učiteljici-mentorici. A nagrada za mene bila je poklon-bon za City Centar u iznosu od 1000 kn. Sada je uslijedio onaj trenutak kojeg sam se najviše bojala… Kamere! Navalili su na mene kao da sam Ariana Grande. Jednostavno sam znala da ću nešto krivo reći.
Gospodin koji je snimao za radio emisiju pitao me kako glasi moj citat. Naravno da sam ga u tom trenutku šoka zaboravila. Ah, to sam ja, naviknite se. Nakon dodjele u meni je još uvijek vladala zbunjenost i šok. Vani smo si mogli uzeti male hamburgere i vodu. Hamburgeri su jednostavno bili božanstveni, imali su sve što im je potrebno.
Jedino što je bilo jako čudno je to što su svi gledali u mene makar nisam jedina koja je danas osvojila 1. mjesto, jer bilo je tu i drugih kategorija (plakati i slogani za osnovne i srednje škole). No nema veze… U školi, od učitelja, članova moje obitelji, od mojih prijatelja i od tuđih prijatelja još uvijek slušam čestitke. Ovo ću pamtiti do kraja života, a evo, sada i vi imate to u glavi.
Elena Tašev