Tajni projekt

U nastavku vam donosimo kriminalistička priču učenice 7. e razreda,  Katarine Baltić.

Bila je nedjelja, 22. ožujka 2020 godine. Gotovo svi u Hrvatskoj bili su kod kuće i spavali. U 06:24 tlo ispod Zagreba se počelo tresti. Lidija se probudila osjećajući kako joj se krevet trese. Uplakana majka je došepesala do njezinih vrata i povikala: „Lidija, brzo ustani, potres je!“ Dok je Lidija ustajala iz kreveta, trešnja se pojačala (možda i nije, ali Lidiji se tako činilo), ormar joj se počeo otvarati i zatvarati, kao i noćni ormarić, stol joj je skakutao na mjestu i osjećala se kao da je smak svijeta. Tlo koje je pod njenim nogama uvijek bilo čvrsto, sada je bilo nestabilno. Brzo je sišla na donji kat gdje se susrela s ostalim ukućanima, mamom Jadrankom, tatom Ivanom, bratom Markom i njegovom sestrom blizankom Helenom. Svi su zajedno izašli iz kuće i nakon tri sekunde potres je stao.
Dok je tata razgovarao sa susjedom Vesnom o potresu, Lidija je pokušala mobitelom dobiti svoju najbolju prijateljicu Ninu, ali nije uspijevala. Mark je na Facebooku pronašao obavijest seizmološke službe da je potres bio jačine 5.4 po Richteru i da je trajao 10 sekundi (iako se Lidiji činilo kao 10 minuta). Nakon nekoliko minuta dogodio se još jedan potres jačine 5.3, no nije bio niti upola strašan kao prvi jer su se Lidija i njezina obitelj nalazili izvan kuće. Nakon nekoliko sati provedenih u automobilu, Lidija i njezina obitelj vratili su se u kuću da utvrde štetu. Nije bila velika, tek nekoliko popucalih zidova i rasute stvari što su sa polica popadale po podu. „ Ovo nije ništa s obzirom na to što se dogodilo kod Vesne i Jana“, rekao je Lidijin tata. Spikerica je u izvanrednoj informativnoj emisiji izvijestila o tri žrtve potresa: četrnaestogodišnjoj djevojci iz Novog Zagreba i njezinim roditeljima.
Sutradan je Lidijina mama nazvala svoju majku, Lidijinu baku Maricu, i od nje saznala da je riječ o bakinim susjedima i da je ta djevojčica Lidijina prijateljica iz djetinjstva Doroteja. Istoga vikenda su Lidija i njezina obitelj otišli u posjet baki Marici i djedu Ivi. Tad Lidija saznaje da stan u kojem je Doroteja živjela nije jako oštećen, čak i manje od Lidijinoga. „Nešto tu nije u redu“, razmišljala je Lidija. Zamolila je mamu može li još nekoliko dana ostati kod bake i djeda, i mama joj je dopustila. Još isti dan kada je Lidijina obitelj otišla kući, Lidija je odlučila prošetati. Ispred Dorotejinoga stana zatekla je novinare, pa se i ona ušuljala s njima. U stanu nije bilo toliko oštećenja od potresa, ali Lidija je primijetila neke sumnjive pojedinosti: po zidovima su se jasno razaznavali tragovi noktiju, napola prelomljen stol, kapljice crvene boje po zidovima („ili krvi…“, mislila je Lidija). Vratila se u stan bake i djeda i sve to ispričala djedu. Međutim, djed joj je rekao da ima prebujnu maštu i da ga jako podsjeća na njega kad je bio dijete.
Sljedeći dan Lidija odluči opet posjetiti Dorotejin stan uz ispriku da ga ide počistiti, no zapravo je išla potražiti dodatne dokaze za svoju teoriju. Nakon četrdesetak minuta potrage pronađe prijeteće pismo, pismo u kojemu ju je najviše zaintrigirala jedna rečenica: „Ako mi ne vratite ostatak novaca do 19. ožujka, snosit ćete posljedice“. Upravo neobično s obzirom da se potres dogodio 22. ožujka. Lidiji je rukopis bio jako poznat, ali je umislila da je to tek slučajnost. Važno je sad reći kako se Dorotejin stan vidi s prozora stana Lidijinih djeda i bake. Ne mogavši dugo te noći zaspati, onako zamišljena i naslonjena na prozorski okvir, Lidija je ugledala nekoga čovjeka kako ulazi u Dorotejin stan. Sljedeću večer opet, i večer nakon te. Lidija više nije sumnjala. Nazvala je svoga prijatelja Tina čiji je otac policajac i sve mu ispričala. Zatim je upitala djeda i baku može li je Tin posjetiti, na što su oni s oduševljenjem pristali. Već sljedećega jutra Tin se pojavio noseći nekakve rekvizite svoga tate: GoPro kameru, male mikrofone… Postavili su mikrofone i kamere po Dorotejinome stanu i čekali. Te se večeri nitko nije pojavio, no sljedeće je. Na njihovo iznenađenje bio je to netko koga su poznavali. Susjed Jan! Lidija i Tin nisu mogli vjerovati. Odmah su se vratili su stan Lidijinih djeda i bake i pokazali im snimku. „Nije moguće! Ne vjerujem!“ u čudu su izjavljivali Lidijini djed i baka.
Sutradan su pozvali Tinovoga oca i Lidijine roditelje, pa svi zajedno, Lidija, Tin, Lidijina baka, Lidijin djed, Lidijini roditelji i Tinov otac, otišli do susjeda Jana i Vesne i pokazali im snimke. „Ugh.. to nisam ja! To je moj brat Antun! Stvarno ne znam zašto nas ljudi uvijek zamjenjuju!“ rekao je isprovocirano susjed Jan. „A što je vaš brat ondje radio?“ pitao ga je Tinov otac. „Ne znam ja, to njega pitajte!“ I tako su svi otišli do Atuna, a on im je ispričao sljedeće: „Ja radim kao redatelj, s njima sam radio na jednome svome projektu.“ „A na kojem to projektu, ako smijem pitati?“ nije se dao Tinov otac. „Ako baš morate znati, snimam kratki kriminalistički film.“ „A kakvo je ovo prijeteće pismo koje sam ja pronašla?“ Lidija ga zaskoči pitanjem i pruži mu pismo. „To je samo drugi dio pisma, prvi je kod mene, uzeo sam ga da nitko ne bi saznao za moj projekt.“ „Znači, zato ste dolazili u njihov stan…“ , razočarano zaključi Lidija. „Da.“ „I odatle onda one ogrebotine i kapljice krvi po zidovima? “ „Da. A, sada ako smo gotovi, molim vas da nikome još ništa ne govorite o mome projektu.“ „U redu!“ svi su se složili.
Kada se Lidija vratila kući, na vijestima su javili da su Doroteja i njezini roditelji – iako jedine ozbiljne žrtve jakoga potresa – izvan životne opasnosti .

KRAJ

Komentari