Povodom Mjeseca hrvatske knjige naša knjižničarka, Katarina Jukić organizirala je susret učenika viših razreda MŠ Kašina sa spisateljicom Tinom Primorac.
Predstavila im je svoj novi roman „Istočno od istoka“ – priču o mladima i izazovima današnjeg odrastanja, koja se odvija u Sesvetama.
Tinu su najavili naši zmajčeki Lukas, Lucija i Petra.
Njih je pak najavio jedan AI reper kojeg možete poslušati na poveznici
Najava najave
Tina Primorac je ponosna majka petero djece, diplomirana novinarka, književnica, autorica slikovnica, profesionalna pripovjedačica, voditeljica dramske grupe Blabla te autorica dokumentarnog film 50 godina HPD Lipa Sesvete i još mnogo toga.
Iskoristili smo ovaj susret za intervju s ovom svestranom i zanimljivom autoricom.
Možete li nam reći nešto više o Vašem projektu ,,Govori jasno! – Govori glasno” – koji je usmjeren na izgradnju samopouzdanja kod djece u sklopu kojeg je nastala predstava Ja nisam taj youtuber u čiju je izvedbu uključen i poznati youtuber Marko Kofs?
Tim projektom željela sam pomoći djeci da izgrade samopouzdanje i da se ne boje javnog nastupa. Kada govorim o javnom nastupu, ne mislim samo na pozornicu, nego na sve situacije u kojima se izlažemo drugima. Primjerice, kada odgovaramo u školi pred pločom, to je također javni nastup. Ako se bavimo sportom ili glumom, ponovno stojimo pred publikom, navijačima ili roditeljima – i opet smo izloženi javnom nastupu. Čak i kada smo u društvu prijatelja ili u većoj skupini i trebamo izreći svoje mišljenje, to također zahtijeva hrabrost i može se smatrati oblikom javnog nastupa.
U projekt smo, osim popularnog YouTubera Marka Kofsa, koji je djeci bio osobito zanimljiv, uključili i poznate glumce Fabijana Pavla Medvešeka i Gorana Navojca. Sudjelovala je i psihologinja Ružica Vuger Stojnić te voditeljica emisije Dobro jutro, Hrvatska i emisija o Eurosongu – Zlata Mück Sušec. Svi su oni iz svog kuta govorili o tome kako se nose s tremom na javnim nastupima, zašto je ta tema važna i pozitivna te kako se tremom može uspješno vladati.
Na temelju projekta nastala je i komedija za djecu „Ja nisam taj YouTuber”, u kojoj je sudjelovao Marko Kofs. Predstava je izvedena u kazalištu i bila je vrlo dobro prihvaćena kod publike.
U Vašoj posveti knjigu posvećujete svoj djeci Sesveta, a osobito polaznicima Vaše dramske skupine BlaBla. Kako ste došli na ideju da napišete knjigu za mlade baš o Sesvetama i zašto vam je to važno?
Sesvetska su djeca ona s kojom radim. Dramska grupa s kojim radim je i napravila projekt iz kojeg je proizašla i ova knjiga. Zato mi je bilo važno da ja napravim nešto lijepo za njih. Oni su napravili nešto lijepo za svu djecu Sesveta. Odglumili su predstavu za njih i predstava je ispala super i djeca su se jako razveselila i onda mi je palo na pamet da napišem knjigu koja će biti smještena u Sesvete i neka bude posvećena toj djeci s dramske jer je zbog njih sve i krenulo, ali osim njima posvetila sam je i svoj sesvetskoj djeci jer to je prva knjiga čija je radnja smještena u Sesvete.
spot himne Sesveta
Gradska četvrt Sesvete najveća je četvrt našega Grada. Smatrate li da se u nju dovoljno ulaže u usporedbi s drugim dijelovima Zagreba, osobito u naselja našeg upisnog područja, s obzirom na to da mnoga prigorska naselja još uvijek nemaju ni osnovnu komunalnu infrastrukturu poput kanalizacije?
Ono što ja znam jest da se ljudi često žale kako Sesvete, zbog svog velikog broja stanovnika, daju jako puno novaca Gradu Zagrebu, a da se ta sredstva ne vraćaju u jednakoj mjeri natrag u Sesvete. Smatram da se općenito u to područje treba više ulagati kako bi se poboljšala kvaliteta života građana.
Sesvete su mi posebno drage jer ondje živi jako mnogo djece i mladih – riječ je o području s pozitivnim prirodnim prirastom, gdje se rađa puno djece. Mislim da je svakom gradu i svakoj zajednici najvažnije učiniti sve kako bi oni koji dolaze, a koji su naša budućnost, imali dobre uvjete za život.
Pod tim mislim da djeca trebaju imati sve osnovne uvjete – pristup kvalitetnom obrazovanju, mnogo kulturnih sadržaja, kao i dovoljno besplatnih aktivnosti. Smatram da je potrebno izgraditi i više sportskih dvorana jer se ne može sve pokriti samo onim što nude škole. Svi koji radimo s djecom znamo da tih prostora uvijek nedostaje, a djece je mnogo.
Zato vjerujem da je uvijek veliki plus ulagati u sve gradske četvrti, jer se tako ljudima podiže kvaliteta života – ali posebno treba ulagati u one dijelove gdje je mnogo djece, jer upravo kroz ulaganje u djecu gradimo dobru budućnost.
Knjiga obrađuje teme poput elektroničkih cigareta, kockanja, vršnjačkog nasilja, poriva ka samoozljeđivanju i pritiska društva. Zašto ste odlučili te ozbiljne teme obraditi u pustolovnom romanu za djecu i mislite li da je pisanje o tim temama važna vrsta prevencije?
Ja zapravo već jako dugo pišem i moje su teme često ozbiljne, možemo reći i „teške“, ali nikada nisu teške za čitanje jer ja primarno stvaram komedije. Tako je i ova priča vrlo komična – čita se brzo, lagano i zabavno. Prilagođena je djeci i mladima, pustolovna je, tajnovita i stalno te vuče da čitaš dalje.
U nju su na lijep, nenametljiv način utkane teme koje, nažalost, danas mnogi osnovnoškolci proživljavaju. Djeca se sve češće susreću s problemima poput vršnjačkog nasilja, samoozljeđivanja ili pritiska društva – bilo da ih doživljavaju osobno, bilo da to prolaze njihovi prijatelji. Te su situacije teške, i za one koji ih proživljavaju i za njihovu okolinu.
Zato sam željela da te teme u knjizi budu dotaknute, ali na način koji djeci nudi nadu. Ništa nije ostavljeno kao mračna ili bezizlazna situacija – sve je zaokruženo tako da dijete na kraju vidi da život može biti dobar, da uvijek postoji izlaz i da svatko od nas ima nešto vrijedno za ponuditi.
Knjiga nosi poruku da se trebamo izgrađivati, da možemo pobijediti ono što nije dobro, da možemo isplivati iz problema i da uvijek postoji netko kome se možemo obratiti. Mislim da je upravo zato ova knjiga puna nade i pozitivnosti, a to je ono što danas, više nego ikad, treba djeci – ali i svima nama.
Što škole mogu učiniti kako bi pomogle učenicima oko ovih problema, posebice u prevenciji nasilja? I Noa sam kaže da mu predavanja i ružičaste majice nisu baš puno pomogle kad se našao u situaciji suočen s nasilnicima?
Da, kroz knjigu sam razmišljala, odnosno dok sam je pisala, sve sam to proživljavala kao da i sama trčim s likovima. Stalno sam se pitala – što bih ja u tom trenutku učinila? Primjerice, kada se Noa našao u situaciji da se mora braniti od nasilnika.
Zato sam, možda i nesvjesno, kroz cijelu priču promovirala važnost sporta. To se dogodilo spontano, ali budući da se bavim i biblioterapijom – terapijom kroz priče i književnost – kasnije sam shvatila koliko je važan stav jednog dječaka iz knjige. Taj je dječak imao veliko samopouzdanje, bio je hrvač i znao se izboriti za sebe. U knjizi se jasno kaže da se nikada nije potukao na ulici, ali kada su nasilnici napali Nou i njegove prijatelje, on je bio taj koji je stao uspravno i rekao: „Ne!”
Nije ostao u poziciji žrtve, nije pobjegao, nije se povukao. Kasnije, u jednoj sceni, kada razrednici kažu da ne poznaju te dječake, on odlučno izjavi: „Ovo je zadnji put da sam rekao da ih ne poznajem. Neću više štititi one koji zlostavljaju cijeli kvart.”
U tome, mislim, leži ključ poruke – i ono što ja stalno naglašavam kada radim s djecom, pa i sa svojom djecom: važno je da ne ostanu u ulozi žrtve. Pod tim mislim da treba otvoreno govoriti o onome što se događa, da se ništa ne skriva i da se problemi podijele s odraslima – s roditeljima, učiteljima, stručnim suradnicima.
Jer ono što sam primijetila jest da nasilnici (bullyji) uvijek traže djecu koja će šutjeti. Boje se onih koji dignu glas i „na sva zvona” kažu što se događa. Uvijek pokušavaju zastrašiti one koji će prešutjeti, koji se neće usuditi progovoriti.
Zato mislim da je iznimno važno govoriti, pričati, ne skrivati, ne dopustiti da nas netko drži u strahu i tišini. Kad nasilnik osjeti da se ne bojimo, gubi moć.
Meni je zato lik Nike iz romana jako važan – on je bio taj koji je rekao: „Ne! Dosta!” – i stao čvrsto, hrabro, uspravno. Upravo je ta njegova snaga nadahnula Nou u trenutku kada se našao sam, bez pomoći i bez podrške.
Noa je tada shvatio da mu predavanja i ružičaste majice same po sebi ne mogu pomoći. Ali sjetio se Nike – kako je stao, podigao glavu i rekao „Dosta!” – i ta ga je slika osnažila. U tom je trenutku i sam skupio hrabrost, rekao istinu i time promijenio tijek cijele priče.
Podržavate li inicijativu da se automati za kockanje izbace iz kafića i kako spriječiti maloljetnike da kockaju online?
Da, podržavam tu inicijativu i mislim da je to jedna od „rak-rana” našeg društva. Smatram da se automati za kockanje trebaju ukloniti iz kafića, ali problem nije samo u tome. Moja djeca, primjerice, ne idu u kafiće – a svejedno su svakodnevno izložena sadržajima o kockanju, i to putem nacionalne televizije. Gdje god okreneš, prikazuju se reklame koje promoviraju klađenje i igre na sreću.
Posebno mi je zabrinjavajuće što se sport, koji bi trebao biti zdrav i pozitivan primjer za djecu, često povezuje s alkoholom i kockanjem. Djeci se kroz reklame i prijenose utakmica nameće poruka da je „pravi” doživljaj sporta onaj uz pivo i listić za klađenje. Dakle, umjesto da ih učimo da sport razvija karakter i zdrav duh, mi ih učimo da je uz sport „najljepše sjesti na pivu i kladiti se”.
S tim se apsolutno ne slažem. Naravno da postoje odrasli koji se znaju odgovorno zabaviti, ali djecu ne smijemo stalno izlagati takvim porukama. Ako postoje kockarnice i kladionice, one trebaju biti jasno odvojene i dostupne isključivo odraslima. Djeca, međutim, svakodnevno satima gledaju televiziju i izložena su stalnim, šarenim i privlačnim reklamama koje kockanje prikazuju kao zabavu, gotovo kao crtani film.
To je, po mom mišljenju, izuzetno pogubno – ne samo za odrasle koji se bore s ovisnošću o kockanju, nego i za djecu koja još ne mogu razlikovati što je dobro, a što loše.
Kad radim s djecom, često se pokušavam prisjetiti sebe u toj dobi – i iskreno, da sam u trećem ili četvrtom razredu bila izložena tolikim reklamama o klađenju, sigurno ne bih razumjela da to može biti štetno. Zato mislim da djecu moramo zaštititi i sačuvati im djetinjstvo – bez pritiska, bez lažnih poruka i bez normaliziranja kocke kao dijela svakodnevice.
Dio knjige u kojem Ivan skoro strada je jako napet i potresan. Što biste poručili djeci koja voze električne romobile, ne poštuju upozorenja?
Mislim da nikakva upozorenja neće uroditi plodom dok sama osoba ne shvati da je u riziku. Smatram da se izlažemo opasnosti upravo onda kada nismo svjesni koliko je taj rizik velik. Uvijek mislimo da će se nešto loše dogoditi nekome drugome, a ne nama.
Dok ovo govorim, sjetila sam se jednog dječaka koji je trčao unatrag dok su se igrali. Sakrivali su se i bježali jedni od drugih, a on nije vidio da se iza njega nalazi cesta. Istrčao je na kolnik i ostao trajni invalid. Mislim da općenito nismo dovoljno svjesni da se takve situacije mogu dogoditi i nama – da možemo pasti s bicikla ili električnog romobila, zadobiti teške ozljede, postati nefunkcionalni ili čak izgubiti život.
No ne mislim da je na djeci odgovornost da budu svjesna tih opasnosti. Na nama odraslima je da im damo dobre primjere i ukažemo na to što bi trebali, a što ne bi trebali raditi. Djeca u dobi od desetak ili dvanaest godina jednostavno ne mogu savladati velike brzine i nisu svjesna koliko mogu ugroziti sebe i druge. U Sesvetama, primjerice, često se roditelji i prolaznici žale jer djeca voze električne romobile po stazama punim šetača, pasa i kolica s bebama.
Ne mislim da djeca te dobi mogu dovoljno dobro upravljati vozilima niti da su svjesna svih opasnosti. Nedavno sam čula jednog stručnjaka koji je govorio da dijete nema potpuno razvijene sve moždane centre – oni se razvijaju tek u pubertetu i kasnije. Dakle, dijete u toj dobi nema razvijenu svijest o riziku, i zato ga odrasli trebaju štititi.
Ako roditelji ili voditelji to ne uspijevaju, tada bi trebale reagirati i institucije – primjerice, policija. Nije bez razloga uvedeno ograničenje brzine i pravila za vožnju biciklom ili električnim romobilom. To su ozbiljna vozila i mogu biti vrlo opasna. Ako roditelji nisu dovoljno upoznati s tim rizicima, država bi trebala organizirati edukacije i upozorenja – pa i kroz kazne, ako je potrebno – jer tek kad odrasli postanu svjesni, mogu ispravno poučiti i zaštititi svoju djecu.
Lik Top Top jako je zanimljiv – youtuber i reper čijoj glazbi čitatelji mogu pristupiti putem QR kodova. Je li glas koji pjeva stvaran ili ste koristili umjetnu inteligenciju? Ako da, na koji način ste to uspjeli?
Neki jesu stvarni, neki ne. Zapravo, ja sam izmislila lika Top Topa — ali u tih osam pjesama čut ćete da on stalno ima različite glasove. Namjerno se uopće nisam zamarala time da dobijemo jedan jedinstven glas, jer sam htjela da svaka pjesma pripada drugačijem žanru glazbe. Na svakom mjestu u knjizi gdje mi je odgovarao određeni žanr, stvoren je i drukčiji glas.
Negdje imamo i ženski glas — to pjevam ja — a ta je pjesma prerađena iz predstave Ja nisam taj Youtuber, ali sam htjela da i ta pjesma postane dio ove knjige. Zatim imamo glas koji ja zovem „luda vjeverica“ — to sam opet ja, samo smo ga digitalno iskrivili. Ostale smo glasove i dijelove radili uz pomoć umjetne inteligencije i različitih programa poput programa Suno. Moj muž je u tome pravi stručnjak — on se s time poigrao, pa smo zajedno snimali instrumente; netko od nas bi otpjevao. U mnogim stvarima, poput predstava za mlade, programa za mlade i sada ove knjige, voljela bih i dalje što više istraživati načine na koje mogu stvarati kreativnije i kvalitetnije programe — u čemu mi može pomoći i umjetna inteligencija. Jer bez te tehnologije nema šanse da bismo ovakvo nešto uspjeli realizirati jer bi bilo preskupo i do takvog projekta ne bi niti došlo. Umjetna inteligencija oplemenjuje projekte za mlade.
Zanimljiv je i lik profesora Mrkija koji je pomogao Tip Topu u njegovoj borbi s tremom pri javnom nastupu. Jesu li vam inspiracija za te likove bili neki vaši profesori? Ako da, koji?
Dakle, profesor Mrki je zapravo lik koji je nastao u predstavi. Znači, najprije smo ga osmislili za predstavu, a onda sam poželjela povezati knjigu i predstavu tako da budu povezane, ali ne i ovisne jedna o drugoj. Htjela sam da djeci koja su gledala predstavu bude zanimljivo prepoznati neke likove u knjizi – i obrnuto, da oni koji kasnije pročitaju knjigu mogu prepoznati te iste likove kad budu gledali predstavu.
Profesor Mrki je izmišljeni lik, strastveni planinar, i željela sam upravo jednog takvog planinara jer Sesvete imaju bogatu planinarsku tradiciju, što je i opisano u knjizi. Nisam imala konkretnog uzora, čak ni školskog. U glavi sam spojila različite ljude – evo vi tu imate vašu knjižničarku, profesoricu koja vas vodi. Tako sam ja zamislila sve one koji se trude djeci pružiti nešto više mimo onoga što im je propisano da moraju znati.
Budući da i sama imam petero djece, znam koliko je važno kada ljudi koji rade s djecom ulažu trud i pokušavaju djeci donijeti nešto novo i na taj način sudjeluju u njihovu odgoju. Profesor Mrki, koji je u predstavi prikazan kao strog, u knjizi zapravo pokazuje svoju topliju stranu. Upravo on prvi prilazi dječaku Top Topu, nakon što ovaj dobije lošu ocjenu i uplaši se, i prvi shvaća da dijete ima problem – čime započinje njegov oporavak.
Kroz vlastito školovanje susrela sam mnogo takvih ljudi – profesora, članova stručne službe, ali i drugih koji su mi pomogli, a da toga možda nisu ni svjesni. Svi ti ljudi, svi koji su nas na neki način podržali i pomogli nam da rastemo, utkani su u lik profesora Mrkog. Oni su simbol svih onih koji svojim djelovanjem, toplinom i razumijevanjem ostave trag u odrastanju djece.
Upravo su QR kodovi ono što čini vašu knjigu posebnom. Kako ste osmislili tu poveznicu između knjige i glazbe?
Ja jako puno koristim glazbu u svakoj svojoj knjizi. U njima imam mnogo uspavanki, a često neki lik pjeva tradicionalnu pjesmu. Sve te pjesme sama izmišljam — i one za djecu, i one za odrasle. Shvatila sam da u svim svojim knjigama imam pjesme, pa smo u ovoj odlučili otići korak dalje.
Poželjela sam da, budući da ih uvijek negdje pjevušim i sama znam kako ide melodija svake pjesme, i drugi napokon mogu čuti te melodije. Kad već sama pišem te pjesme, htjela sam napraviti i cijeli album, kako čitatelji ne bi morali zamišljati kako zvuče, nego da dobiju točnu predodžbu onoga što sam ja zamišljala dok sam pisala.
Svaka pjesma ima svoj karakter — neke su jako smiješne, neke samopouzdane, neke pomalo tugaljive — a svaka ima i svoje određeno mjesto u knjizi te se savršeno uklopila u priču. Htjela sam da čitatelji vide kako sam ja to sve u svojoj glavi zamislila, a tek kad izađe film, ljudi će moći doživjeti puninu onoga što sam stvarno htjela prikazati.
VAŽNO JE USMJERITI SE NA SEBE, A NE NA TO KAKO IZGLEDAMO
U tekstu naglašavate da želite pružiti „glazbeni sadržaj koji nije vulgaran i koji jača samopouzdanje“. Mislite li da takav sadržaj nedostaje u današnjoj popularnoj kulturi?
Znam dosta o tome što se danas sluša i rekla bih da je taj sadržaj često vulgaran i površno jednostavan. Nije to vrsta glazbe koja te potiče na razmišljanje, koja te nečemu uči ili te vodi prema nekoj novoj spoznaji. Primjećujem da se djeca sve češće ugledaju u pogrešne uzore. Posebno bih istaknula da se sve ranije javlja nezadovoljstvo vlastitim izgledom, što je, po mom mišljenju, izravan utjecaj društvenih mreža – gledanje sebe kroz filtere, želja da se što ranije počneš šminkati ili čak razmišljati o estetskim zahvatima.
Evo, danas sam došla u vašu školu sportski obučena, gotovo bez šminke, jer mislim da i kroz takve male stvari možemo djeci pokazati da je važno usmjeriti se na sebe, a ne na to kako izgledamo. Današnja kultura, nažalost, potiče preveliku zaokupljenost vanjštinom. Pod pojmom „vulgarnog sadržaja“ ne mislim samo na psovke i neprimjerene riječi, nego i na stalno isticanje novca i materijalnih stvari. U jednoj mojoj reperskoj pjesmi postoji stih: „Pare, slava, tu života nema“, jer sam svaku pjesmu promišljala s namjerom da prenesem poruku.
U radu s djecom vidim kako ih sve više privlači ideja posjedovanja – crtaju novac, izrezuju slike novčanica, maštaju o stvarima koje žele imati. To se lako pretvori u začarani krug: ako nešto nemaš, osjećaš se manje vrijedno, a sve to stvara nepotreban pritisak. To ne pogađa samo djecu, nego i odrasle. Sami sebi stvaramo patnju i opterećujemo se nebitnim stvarima.
Zato sam u knjizi kroz lik majke željela poručiti upravo to – majka kaže ocu, koji stalno pjeva, da barem ne pjeva vulgarne tekstove. Ja bih bila ta majka, jer mislim da djeci treba stvarati sadržaj koji ih potiče na nešto lijepo, pozitivno i zdravo, za razliku od onoga što im se najčešće nudi. Uvijek se nudilo i dobro i loše, ali na nama je da se izborimo za ono dobro i pokušamo zaboraviti ono loše.
Kažete da knjiga spaja prirodu i tehnologiju. Kako djecu potaknuti da zadrže ravnotežu između ekrana i stvarnog svijeta?
Cijela knjiga je prožeta njihovim boravkom vani, a oni opet ne odbacuju tu tehnologiju. Bilo mi je važno da na jedan drugi način pozovem djecu da izađu iz kuća. Izvan kuća se spontano dogodio jedan život i djeca su se odmaknula od tehnologije jer im se ponudilo nešto zabavno. U ovoj knjizi je to ta planinarska povijest, ta genijalna priroda kojom ste i vi ovdje okruženi, kojom su Sesvete okružene. Taj odlazak na Lipu koji nam je svima besplatan i blizu i koji je vrlo jednostavno organizirati. Želja mi je i da pokrenem nešto u tome smjeru za sesvetsku djecu s planinarima. Bilo bi lijepo da se organizira za djecu. U knjizi nisu izbačeni mobiteli, ali je iskorišteno na zabavan način i prikazano je lijepo i od jednog i od drugog svijeta.
Roman je prilagođen djeci s teškoćama čitanja. Zašto vam je to važno?
Moj suprug i ja godinama radimo s djecom – on kao karate trener, a ja kao voditeljica dramske grupe. Imamo i petero vlastite djece, pa dobro znam s kakvim se izazovima današnja djeca susreću. Primjećujem da mnoga djeca imaju poteškoće s koncentracijom, a sve je više i onih s disleksijom. Općenito, čini mi se da smo kao društvo izgubili sposobnost duljeg fokusa i pažnje.
Zato mi je bilo važno napraviti knjigu koja će biti pristupačnija današnjem djetetu, ali i roditeljima. Željela sam da, kad dijete s disleksijom poželi čitati, ima knjigu koja mu je doista prilagođena – s većim slovima, većim razmakom između redova i dovoljno prostora uz margine. Sve to pomaže djeci s teškoćama čitanja da mogu lakše pratiti tekst.
Trudila sam se i da rečenice budu kraće i jednostavnije, da nije previše komplicirano, te da se jasno zna tko što govori. U pripremi je i audioknjiga za djecu koja iz bilo kojeg razloga ne mogu čitati, kako bi i ona mogla doživjeti priču. Na taj način, ako knjiga dođe u školu ili knjižnicu, roditelji mogu biti sigurni da će je svako dijete moći čitati ili slušati – bez osjećaja frustracije ili isključenosti. Željela sam stvoriti knjigu koju mogu čitati sva djeca.
LIPA ZA ODMOR DUŠE
U knjizi se spominje i terenska nastava na Lipu koja se nalazi na Planini Donjoj gdje se nalazi i jedna od naših škola. Autorica ste i dokumentarnog filma o HPD-u Lipa Sesvete. Planinarite li često na Lipu i kako vam se sviđa naš kraj?
Obožavam prirodu oko Sesveta i sve što Sesvete nude. Ja sam netko tko se doselio iz Zagreba – preselila sam se u Sesvete i ovdje živim već više od dvadeset godina. Najljepše što Sesvete imaju upravo je ta prekrasna priroda. Kad sam tek došla, nisam uopće znala što je Lipa – nikad nisam čula za nju dok sam živjela u gradu. Zato sam i željela da radnja moje knjige bude smještena na Lipu, kako bi i Zagrepčani iz drugih kvartova čuli za nju.
Jedan moj prijatelj, Cane – koji je i jedini stvarni lik u knjizi – prvi mi je pokazao Lipu. On je moj „prvi sesvetski frend“, jer sam ga upoznala sasvim slučajno, kad sam počela pisati svoju prvu knjigu prije desetak godina. Kad su mi djeca malo porasla, počeli smo zajedno planinariti do gore. Lipa je posebna jer je to jedini dom do kojeg se stvarno mora doći pješice – ne može se autom, i upravo zato ima poseban šarm.
Kasnije smo se često družili s planinarima iz HPD-a Lipa, a 2022. godine, kad su slavili 70. rođendan, snimila sam i dokumentarni film o društvu. Moram priznati da ne idem na Lipu onoliko često koliko bih htjela – vikendom su često rođendani ili druge obaveze – ali uvijek mi je žao što ne koristimo tu ljepotu više. Planinarenje mi je jedna od najdražih aktivnosti; obožavam hodati, šuma me smiruje, zvuk ptica me opušta. Lipa i cijelo to područje jedno su od najljepših mjesta za šetnju i odmor duše.
Planirate li novi interaktivni naslov? Jeste li razmišljali da možda napišete knjigu o djeci iz OŠ Vugrovec-Kašina? Umjesto Tip Topa lik bi mogao biti tamburaš iz Blaguše. Šalimo se naravno…
Ja već imam u glavi spremnu drugu knjigu, samo moram pričekati da snimim film za prvu. Najradije bih odmah napisala deset nastavaka. Kao dijete sam obožavala serijal Pet prijatelja i volim kad ti je neka knjiga toliko zanimljiva možeš otići u knjižnicu i znaš da postoji dvadeset nastavaka te priče. Želim obraditi sve. Ljudi iz svih krajeva Sesveta su mi počeli govoriti svakakve znamenitosti. Ideja za nastavak je da priča ide u Vugovec i da se dio događa na Soblinečkim jezerima (tamo bi se nešto mistično događalo). Tako bi bile uključene i vaša škola i OŠ Ivana Granđe, a glavni likovi bi opet bili šestaši iz Luke. Voljela bih da svih deset škola iz Sesveta dođe na red i da vidimo kakve tu sve ljepote postoje i što se sve tu događa, da Sesvete postanu jedno veliko pustolovno mjesto i da ga upišemo u kulturnu kartu Grada Zagreba.
STVORIMO LJEPŠU LOKALNU ZAJEDNICU KAKO BISMO IZGRADILI LJEPŠU GLOBALNU
Vaša poruka za kraj?
Svaka osoba trebala bi ulagati u djecu. Svi moramo biti društveno korisni u sredini u kojoj živimo. Možda nećeš očistiti sva mora svijeta, ali svatko od nas može djelovati lokalno — možemo donijeti radost i veselje tamo gdje jesmo. Mislim da je to lijepo, korisno i pozitivno. Na taj način učimo nove, mlade generacije da čine isto. Ako svatko doprinese stvaranju ljepše lokalne zajednice, zajedno ćemo izgraditi veliku, lijepu globalnu zajednicu.
Dorijan Horvat, Nikol Salopek, Kim Tudek, Dorotea Jakopović. Elena Ivanić, Gabriela Filipović, Matej Combaj i Viktoria Puzak
- videi preuzeti sa stranice https://projektparesia.hr/