Tijekom posjeta Izložbe školskih listova u sklopu županijske razine smotre LiDraNo, 24. 2. 2026. imali smo priliku pogledati zanimljivu izložbu u Školici za 5, galeriji Hrvatskog školskog muzeja. Tom prigodom zamolili smo Sanju Nekić, višu kustosicu Muzeja i autoricu ove zanimljive izložbe da nam kaže nešto više o izloži igračaka „Bilo jednom… hrvatske tvornice igračaka u 20. stoljeću“.
Izložba donosi pregled razvoja domaće industrije igračaka, s posebnim osvrtom na tvornice Biserka, UZOR, Jugoplastika, 25. maj – Labin, TIK-TIK Krapina, koje su tijekom druge polovice 20. stoljeća oblikovale svijet igre generacija djece. Posebno će biti izložen i manji dio bogate i jedinstvene zbirke igračaka Saveza društava „Naša djeca“.
Zašto ste odlučili napraviti izložbu baš o igračkama iz 20. stoljeća?
Posljednjih se godina sve više projekata posvećuje proučavanju igre, djetinjstva i školovanja, pa su i industrijski proizvedene igračke postale predmetom istraživanja te su s pravom uvrštene u zaštićenu kulturnu baštinu Republike Hrvatske.
Kada sam 2017. godine dobila čast brinuti o Zbirci igračaka Hrvatskoga školskog muzeja, moja je velika želja bila tim igračkama dati identitet koji zaslužuju – osmisliti projekt posvećen domaćim tvornicama koje su ih stvarale i gotovo pola stoljeća uveseljavale dječje odrastanje.
Rezultat toga nastojanja jest izložba Bilo jednom…, posvećena domaćim tvornicama dječjih igračaka. Izložba kronološki obuhvaća dvije zagrebačke tvornice, Uzor i Biserku, splitsku Jugoplastiku, labinske tvornice 25. maj (kasnije Tila) i Labinprogres, kao i tekstilne tvornice, među kojima se ističu krapinski TIK TIK i osječki Lia.
Koliko ste dugo prikupljali igračke, odnosno odabirali izloške i informacije za ovu izložbu i jesu li neke igračke donirali građani ili su sve iz muzejske zbirke?
Ideja za izložbu razvijala se kroz dva velika projekta koja je provodio Hrvatski školski muzej (HŠM). Godine 2019. djelatnici HŠM-a osmislili su projekt Slatko sjećanje na djetinjstvo, putem kojega su zamolili prijatelje Muzeja, ali i sve zainteresirane građane, da — među ostalim — Muzeju daruju svoju igračku. Tom je prigodom prikupljeno oko 600 različitih igračaka, ponajprije iz hrvatskih tvornica, ali i drugih proizvođača iz cijeloga svijeta.
Dio prikupljenih igračaka predstavljen je na velikoj izložbi Stoljeće djeteta u Hrvatskoj. otvorenoj u prosincu 2019. godine, koja je, nažalost, bila naglo prekinuta zagrebačkim potresom u ožujku 2020. godine. Od 2020. do otvorenja ove izložbe 2025. godine realizirane su još dvije manje izložbe — Igre i šale za naše male, koja je gostovala u Etnografskom muzeju u Zagrebu, te Moje dječje dragocjenosti 2023. godine. Njima smo nastojali osvijestiti građane da, prije nego što se odluče riješiti starih, ali i novijih igračaka, kontaktiraju Muzej i provjere postoji li mogućnost njihova očuvanja u muzejskoj zbirci. Iako nije moguće sačuvati sve predmete, idealno je imati jedan do tri primjerka iste ili slične igračke.
Kako su građani darivali igračke, bilježila sam sve podatke kojih su se mogli prisjetiti: gdje je igračka kupljena, kako su je nazivali, na koji su se način njome igrali. Sva ta sjećanja postaju dio vrijedne kulturne baštine koja ostaje sačuvana za sadašnje i buduće generacije. Manji dio igračaka otkupljen je i od kolekcionara koji se sustavno bave njihovim prikupljanjem.
Osim rada na prikupljanju građe, velik dio istraživanja odvijao se u knjižnicama, gdje su sačuvani časopisi koje su izdavale same tvornice, kao i u Arhivu grada Zagreba, u kojem se čuva dio dokumentacije o njihovu radu. U potrazi za dodatnom građom surađivala sam i s Muzejom grada Zagreba te Tehničkim muzejom Nikola Tesla. Na kraju sam se obratila i Savezu društava „Naša djeca“, udruzi koja posjeduje jedan od najbogatijih fondova igračaka, ne samo iz Hrvatske nego i iz cijele Europe. Njihova je pomoć bila iznimno vrijedna jer su za potrebe izložbe posudili igračke koje se ne nalaze u fundusu našega Muzeja.
Koja je najstarija ili najrjeđa igračka koju možemo vidjeti?
Najstarije igračke predstavljene na izložbi potječu iz tvornice Uzor, ujedno i najstarije domaće tvornice dječjih igračaka, zbog čega su upravo ti predmeti danas među najrjeđima. Riječ je o igračkama iz 1950-ih godina, ponajviše gumenim figurama životinja te likovima klaunova i lutaka. Na izložbi nema starijih primjeraka jer je prva domaća tvornica igračaka započela s radom 1949. godine, pa i najranije industrijski proizvedene igračke u Hrvatskoj potječu upravo iz toga razdoblja.
Ipak, valja napomenuti kako su prve igračke u Hrvatski školski muzej pristigle još davne 1902. godine. Bili su to kompleti kamenčića za gradnju i slaganje Steinbaukasten, dar bečke tvornice T. A. Richter & Comp., čime je započelo sustavno prikupljanje igračaka unutar muzejske zbirke.
Koja je Vaša najdraža igračka na izložbi i zašto?
Imam već poprilično godina i tijekom djetinjstva igrala sam se gotovo svim tim igračkama. Ipak, dvije su mi ostale posebno drage — Vučko i Zagi — a danas oba sjede u izlogu ove izložbe. Vučka kojeg ja više nemam, ali je HŠM-u darovala, jedna dobra gospođa, pamtim kao jednu od najdražih igračaka jer mi ga je tata donio sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.
Jako sam ga voljela i dugo se igrala s njim, no njegovo je postojanje završilo pomalo neslavno — iz dječje znatiželje na kraju sam mu škarama odrezala nos, rep pa sve ostalo… želeći vidjeti od čega je napravljen, odnosno kako je sašiven. Zagi — onaj manji izložen na izložbi — vjeverica je, maskota Univerzijade, odnosno Studentskih igara održanih u Zagrebu 1987. godine. Sjećam se koliko sam silno željela da mi ga mama i tata kupe jer ga je imala i moja sestrična. Njezin je Zagi stajao zamotan u celofanu na krevetu i nitko ga nije smio dirati. Roditelji su mi uvijek govorili da je Zagi preskup i da mi ga ne mogu kupiti. Ne znam je li to bilo zato što sam „uništila“ Vučka ili je zaista bio toliko skup, ali ja ga tada nisam imala. Mnogo godina poslije, nakon završene škole i fakulteta, kada sam počela raditi u jednoj trgovini rabljene robe, pronašla sam Zagija. Odmah sam ga kupila — i napokon je postao moj. Danas je dio moje osobne priče, ali i dio ove izložbe.
Kako su se igračke razlikovale nekad u odnosu na današnje?
Već na prvi pogled starije igračke djeluju „skromnije“, odnosno jednostavnije u odnosu na suvremene. Međutim, upravo su takve igračke djeci ostavljale mnogo više prostora za maštu tijekom igre pa se, iz te perspektive, može reći da su imale i izraženiju odgojno-obrazovnu vrijednost.
Riječ je uglavnom o igračkama bez ekrana, zvučnih ili svjetlosnih podražaja — igračkama kojima nisu bile potrebne baterije ni punjači, već ponajprije dječja mašta, kreativnost i pokret.
Djeca su prije imala manje igračaka nego danas. Kakav je bio njihov odnos prema tim igračkama i jesu li ih više cijenili nego mi danas i zašto?
To je doista točna konstatacija. Iako je ponuda u trgovinama igračaka bila raznolika, igračke se nisu kupovale olako. Najčešće se čekao poseban povod — rođendan, uspješan završetak školske godine ili blagdan — kada su se darivale igračke, osobito one veće i vrjednije, poput lutaka, automobila ili paketa LEGO kockica. Ipak, postojale su i manje, sitnije igračke, primjerice male gumene figurice, koje su djeca dobivala češće. One su, unatoč svojoj jednostavnosti, često postajale neizostavan dio svakodnevne igre. Evo dva linka na kojima se može pronaći kako su se djeca nekad igrala ali i čuvala i pazila svoje igrače:
Jedan razred đaka u muzeju spava
Ako pokušamo zamisliti dječju igru s figuricama kauboja i Indijanaca, poput onih prikazanih na izložbi, vidjet ćemo koliko je prostora ostavljano mašti: u dječjem svijetu one su mogle biti ljuti protivnici, ali i najbolji prijatelji. I moj spomenuti Vučko „isprobao“ gotovo sve sportove — i zimske i ljetne. Najčešće je bilo dovoljno tek nekoliko igračaka — jedna do tri — i dječja bi igra trajala cijelo poslijepodne
Koje su hrvatske tvornice bile najpoznatije u proizvodnji igračaka?
Svaka od predstavljenih tvornica na svoj je način bila posebna — imala je vlastiti razvojni put i postizala zapažene poslovne uspjehe. Iako se na prvi pogled može činiti da su međusobno bile konkurencija, zapravo je svaka od njih bila prepoznatljiva u svome proizvodnom području.
Uzor, prva domaća tvornica igračaka, već je 1950-ih godina izvozila svoje lutke i figure na zahtjevna inozemna tržišta, poput Austrije i Nizozemske. Osim proizvodnje igračaka, tvornica se bavila i proizvodnjom keramike te drvnom industrijom, koje su s vremenom postale dominantne djelatnosti, a sve manje su proizvodi igračke.
Tvornica igračaka Biserka je bila jedina tvornica koja se isključivo bavila proizvodnjom igračaka te je 1962. godine, kao jedina u zemljama socijalističke Europe, dobila Disneyjevu licencu. Može se reći da je upravo ona ostala neprepoznatljivija tvornica igračaka u Hrvatskoj toga vremena. Uz lutke i gumene figure proizvodila je i bogat asortiman društvenih igara. Teško je zamisliti kućanstvo s djecom koje nije imalo Biserkinu igru Čovječe, ne ljuti se ili popularnu Tombolu.
Jugoplastika je u svojim najboljim godinama proizvodila i do 3.000 različitih artikala, među kojima je velik udio činila proizvodnja igračaka, osobito onih namijenjenih igri na otvorenom i na plaži — lopti, obruča, čamaca i sličnih proizvoda.
Tvornica 25. maj, kasnije Tila najpoznatija po svojim kvalitetnim lutkama, bila je prva u Jugoslaviji koja je 1972. godine predstavila plišane igračke.
TIK TIK (Tvornica industrije Krapina – Tvornica igračaka Krapina), vodeći računa o zapošljavanju radnika smanjene radne sposobnosti, osnovala je odjel za proizvodnju igračaka koji je brzo osvojio tržište, osobito izradom maskota poput Vučka, Zagija i Ledo Mede. Tvornica je ostvarila i uspješnu suradnju s nogometnim klubom Bayern.
Osječki Lio (Lanena industrija Osijek) također je proširio svoju proizvodnju na mekane, tekstilne igračke, čime je dodatno obogatio domaću industriju dječjih proizvoda.
Jesu li se igračke nekada izrađivale ručno ili su većinom bile industrijske proizvodnje?
Većina prvih pogona za proizvodnju igračaka započinjala je kao zadruga ili manufakturna radionica — mala ručna proizvodnja s malo ili bez strojeva — koje su se s vremenom razvijale u prepoznatljive industrijske tvornice.
Za ovu je proizvodnju bila karakteristična kombinacija serijskog i ručnog rada, koja je svakom proizvodu davala određenu unikatnost i prepoznatljivost. Dio procesa odvijao se strojno, dok je velik broj završnih faza ostajao u domeni ručne izrade.
Primjerice, prve kalupe za igračke morao je osmisliti i nacrtati tehničar, nakon čega su se izrađivali — isprva djelomično ručno, a djelomično strojno, dok je kasnije proizvodnja postala u potpunosti mehanizirana. Kemijski tehničari određivali su smjesu koja se ulijevala u kalupe, svojevrsni „recept“ materijala, najčešće polivinil-klorida, mase pogodne za lijevanje i oblikovanje. Napunjeni kalupi potom su se stavljali u peći gdje su se zagrijavali, zatim hladili i vadili iz kalupa, nakon čega su proizvodi odlazili u pogon za bojanje. Ako se radilo o lutkama, slijedile su dodatne ručne faze — češljanje, odijevanje i završno oblikovanje — koje su zahtijevale veliku vještinu i strpljenje radnika.
Iako je takav način proizvodnje bio zahtjevan i financijski skuplji, upravo je ta kombinacija ručnog rada i industrijske proizvodnje danas, iz kolekcionarske i muzeološke perspektive, postala znak luksuza, autentičnosti i posebne vrijednosti.
Što biste željeli da učenici nauče nakon razgledavanja izložbe?
Prije svega željela bih da posjetitelji vide i dožive igračke kojima su se nekoć igrali njihovi bake i djedovi, a možda i roditelji, te da steknu barem djelomičnu predodžbu o tome kako je djetinjstvo nekada izgledalo. Ne želim da ih uspoređuju sa svojim današnjim igračkama, nego da pokušaju zamisliti kako su se djeca nekada igrala — možda čak i požele zaigrati se takvom igračkom ili nekom društvenom igrom. Vjerujem da se svi znaju igrati Čovječe, ne ljuti se, a možda i tombole, no znate li kako se igra društvena igra koja se zove Mlin?
Na koncu, moja je želja da današnja djeca upoznaju vlastitu prošlost, vide kako se u Hrvatskoj nekada radilo predano, kreativno i s radošću te da postanu svjesna kulturne baštine koja im ostaje u nasljeđe. Jer igračke nisu samo predmeti; one su nositelji sjećanja, priča i djetinjstva koje povezuje generacije.
Lukas Šebek i Lucija Đurković