Već tjednima traju ti nacionalni. I traju i traju i traju i nikako da završe. Svi su se već pogubili u tim prilagođenim rasporedima. A kako je tek nama osmašima??? Ni sami ne znamo što više pišemo. Stalno slušamo isto. Dođite tad, ali ćete biti pušteni pola sata ili 20 minuta poslije, ne smijete ići ranije jesti, ne smijete do dućana, ne odljepljujte naljepnicu na kojoj piše ,,NE ODLJEPLJUJ!!”, ne otvarajte ispitne knjižice dok vam ne kažem – sada otvorite ispitne knjižice. Pa nakon drugog nacionalnog smo i mi već sve znali napamet. I tako svaki ponedjeljak, srijedu i petak, pa zadnji tjedan utorak i četvrtak sve isto. Sve do 20.3., kada se pisala kemija. Nakon što smo prošli kroz najteži dio, došla je i kemija. Svima je bilo u planu da nećemo doći taj dan jer ipak, tko želi pisati nacionalni iz kemije? Ja sigurno ne. Kad ono, jedan dan na satu razrednika dobijemo suglasnost na kojoj piše taj datum te neposredno poslije toga predstava ‘Gdje nestaju patke’ u kazalištu Mala scena i Prirodoslovni muzej. Molim? A ne da neću doći!
Plan je bio: doći u 8:20 na nacionalni iz kemije, jesti u školi i pokret. Autobusi su bili zasebni za Kašinu i za Vugrovec, tako da nije bilo svađe tko je na zadnjim sjedalima kad idemo, a tko kada se vraćamo. Prva postaja, kazalište Mala scena. Kao što ime govori, kazalište je malo. A predstava? Naša očekivanja su bile patke, kostimi i šaljiva tema. 0% smo pogodili temu. Priča je bila o dječaku koji ima probleme s bijesom, živi s majkom i sestrom. Otac je otišao kada je bio mlad. A dječak sada ima probleme u školi s učiteljicom iz fizike jer je bacio stolac (nije ju pogodio!). Sa svima se svađa. A s majkom ima, po meni nešto što i mi znamo govoriti, interakciju gdje na svako pitanje odgovara sa ,,Ne znam.”. Bježi od doma. Ne javlja se. Sestra mu šalje govornu poštu jer joj ne odgovara na poziv. U pidžami ga je išla pronaći, i pronašla ga je. Nakon nekog vremena, dječak se smirio i vratio kući. A čak se poljubio! Bila je jedna scena, pričao je s djevojkom s kojom ide u razred i prije je pričao s njom tijekom sata matematike i fizike. Ono što mi nismo očekivali da će se dogoditi je da su se stvarno poljubili!
Tijekom predstave, dječak se obraća grubo prema ženi za koju možemo zaključiti da je školska pedagogica ili psihologica. A kao rekvizite jedino koristi kocke. Te kocke su simbolične kao njegove emocije. Kada je on bio ljut, gornje svjetlo ih je obasjavalo crveno. Isto tako obasjavalo je plavo kada je bio tužan.
Za naziv predstave, prepuštamo vama da ju pogledate i saznate sami zašto se tako zove. Nećemo vam ipak sve reći.
Od kazališta do Prirodoslovnog muzeja smo pješačili. Malo smo puno pješačili… Ali se isplatilo!
Podijelili smo se u tri grupe. Kašina je jedna, C razred druga i D razred treća. Mi smo imali odličnog vodiča Antonija! Vodio nas je od kralježnjaka gdje smo saznali mjesta gdje dlake ne rastu, koji kralježnjak najviše jede i koji kralježnjak ima najveću površinu mozga. (P.S. nije slon!) Zatim, gmazovi i ptice. U sredini te prostorije bio je jedan kralježnjak. Možete li pogoditi zašto? Pa nije stao u prostoriju s kralježnjacima! Dobro, to nije ništa posebno da. Ali sljedeća soba, e tamo smo se iznenadili. Ribe. Upoznali smo se s najglupljom ribom! I s ribom koja ima najveći omjer količine ljudi koju ona ubije godišnje i količine nje koju ljudi ubiju godišnje – morski pas. E, a beskralježnjaci? Malo šaljiva tema, ali začuđujuća – o izmetu! Bez kitovog izmeta, mnogo životinja pod morem ne bi preživjelo.
Zatim, najdraža prostorija naše razrednice Valentine. Kukci! Prva stvar koju smo išli pronaći je njen omiljeni smrdljivi martin. Nije ga htjela pogledati, nažalost…
Prošli smo i kroz ono što više ne postoji, a jednom je postojalo. Prastaro doba dinosaura, najveće stablo ikada, neandertalci…
Evo jedan dio i za naše ljubitelje video igrica, Minecraft! Sve što postoji u Minecraftu od minerala i ruda postoji i u stvarnosti. Osim netherita. Ništa od mača… 🙁
Čak smo vidjeli i periodni sustav elemenata s elementima u njemu! Bili su i predmeti svakodnevne upotrebe. Kao što je za živu (Hg) bio živin toplomjer!
Ah, i to je gotovo. Mi smo prepustili Vugrovcu da krenu prvi, pa onda mi. A kada smo izašli iz muzeja, nismo ih vidjeli. Odmah smo pokušavali slijediti ih i par puta krivo skrenuli. Na jednom mjestu smo zapeli, naše razrednice se sastale i shvatile da idemo u krivom smjeru… Sad skrooooz nazad.
Evo, napokon smo došli do autobusa. Za divno čudo smo mi imali onaj ljepši autobus. A mi smo bili žedni i gladni. Očekivali smo stanku u Meku, ali ništa od toga…
Lucija Perić