Zadnji mjesec mog života obilježio je promet, točnije prometne zavrzlame… Pozitivni dio priče je taj da je moj istraživački članak o projektu Bajs predložen za državnu smotru LiDraNa, ali nakon toga sve je krenulo u drugom smjeru…
Kakav Uber, kakav Bolt…
Jedne večeri, točnije 20. 2. 2026. kada sam išao kući s novinarske koja je završila u 19 40 iz škole, napadao je toliki snijeg da autobusi nisu vozili prema Planini Gornjoj. Na kraju sam kući išao u vatrogasnom džipu s vatrogascima i uživo doživio kako je to biti na intervenciji. Dosta je drveća popadalo, a vatrogasci su stvarno napravili jako dobar posao, a ja sam kući stigao prije ponoći…
Puknuta guma kod Dvije vrbe
Tri dana kasnije vraćali smo se iz McDonald’sa, u koji smo mi učenici 7. a išli nakon odlaska na predstavu Mreža u Centar za kulturu Sesvete. Vozili smo se autobusom i prije stanice Markovo Polje, kod raskrižja kraj kafića Dvije vrbe, pukla je guma na autobusu.
Morali smo čekati novi autobus. I to je bilo dosta fascinantno iskustvo s obzirom na to da stanica nije baš predviđena za 20 ljudi koji na njoj odjednom trebaju čekati sljedeći atutobus…
Let za Barcelonu
I na kraju – Barcelona , točnije dugoočekivana mobilnost naših učenika u Manresu u sklopu Erasmus + akreditacije naše škole. U Španjolsku sam letio avionom kompanije Croatia Airlines, a letio sam treći put u životu. Nije se dogodilo ništa posebno, osim što sam vidio pilotsku kabinu, koja je prepuna upravljača i gumba.
To sam uspio tako da smo pri ulasku u avion upitali stjuardese možemo li vidjeti kabinu, na što su one ljubazno pristale. Eto, to je bilo još jedno pozitivno iskustvo.
Trčanje po aerodromu u Amsterdamu
Kad smo se vraćali s mobilnosti avionom kompanije KLM, let iz Barcelone za Amsterdam kasnio je skoro sat vremena. Tada nas je polako počela hvatati panika jer smo mislili da nećemo stići na spojeni let za Zagreb. Čim smo izašli iz aviona, odmah smo počeli trčati po cijelom aerodromu do našeg gejta. Na kraju smo tamo čak čekali još 20 minuta. Stigli smo, ali nešto ipak nije stiglo…
Zatim smo se ukrcali na avion kompanije KLM, čak isti model kao prije, samo malo stariji.
Povratak bez kofera
Sjedio sam na mjestu kod izlaza za nuždu i stvarno sam imao osjećaj kao da ću ispasti kroz vrata. Osim toga, avion je malo škripio pri uzlijetanju i slijetanju. Nasreću, sletjeli smo sigurno, ali ja sam ostao bez prtljage. Svi su dobili svoje kofere, osim mene i učiteljice Marine. Nasreću prtljaga je stigla već u ponedjeljak.
Eto, to je bila moja mala prometna avantura kroz ovih nekoliko tjedana.
Mateo Igrc