Koliko još ima hoda do svjetlosti? – netko je upitao.
JULIUS EVOLA
U ovom našem, kako neki govore „mračnom dobu“ – a možda naši učenici i mi učitelji najbolje osjećamo osnovanost ovakvih neugodnih slutnji, dobu koje dokida djetinjstvo i pritom ga prijetvorno veličajući i kujući u zvijezde verbalnim eskapadama i birokratskim dekoracijama te kojekakvim projektnim egzibicionizmom, u dobu što duhovni prostor odgoja i obrazovanja nastoji preoblikovati u poligon za proizvodnju životno vještih mahera, užurbanih svetaca neposredne učinkovitosti, u stalnoj sjenci prijetnje od digitalne kognitivno-emocionalne demencije i skleroze, dok radoznalost i čuđenje polagano odumiru pa potrebujemo licencirane radioničarske utjerivače istih, Bog nas uvijek iznova pohodi igrom, šalom i pjesmom – dakle u našoj djeci, oblikujući ih u male uprisutnjujuće posude smisla, džepove Božjeg otpora, nesalomljive i nepobjedive enklave duha u najtupavijem od svih svjetova, kako bi svoju misao danas možda dogradio Leibnitz, što nam stiže poput potopnih stihija banalnosti s ustrajnom namjerom da ostane jako dugo… Jedna je takva Božja šala i brana od bujice nemuštog besmisla i naša mala velika pjesnikinja Ana Galić, učenica 5. c razreda OŠ Vugrovec-Kašina.
Nisam nimalo kompetentan ni pozvan govoriti o poeziji iz perspektive struke. Kao Anin vjeroučitelj mogu tek ponešto reći na razini dojma i iz srca, obuzet velikom nadom i iskrenim oduševljenjem. Pjesničke minijature naše Ane mala su umjetnička arka, pjevno utočište igre i mudro razigrane dječje vedrine, te ponekog izraza nježno duhovite brižnosti nad nemirom svijeta – kao u pjesmi o njezinome 5. c razredu. Iz njezinih nam rima domahuje neka vilovito nasmijana napomena o beskraju, što iskričavo poigrava na malim stvarima i dodirima svagdana. Obitava tu negdje i ona vječna mijena igrajući se kistovima, blagoslivljajući nas ljepotom raspjevanih boja jer „jesen je najbolja slikarica“, kaže Ana. Otvara nam se i grlidbeni pomirbeno-zaštitnički prizor psa i mačke kao mali kućni ili dvorišni iznenad što se opire svakoj krotiteljskoj predrasudi nad nestašnim obećanjima života – možda baš na tragu školskoodmornih šetnji Ane Galić gdje ona voli svoje prijatelje, učiteljice i učitelje iznenaditi velikim zagrljajem: ne za ocjenu, plus ili kao dio sveprisutnih građansko-odgojnih projekata, već onako djetinje božanski. Grli nas Ana jednostavno zato što postojimo, zato što jesmo.
Ne znam kada ćemo ponovno čuti za Anu Galić, ali siguran sam da najveće Božje pobjede često stoje na kraju dugotrajnih pohoda velikih tišina. Naša je Ana pravi mali homo universalis. Ana je pjesnikinja, čipkarica, nogometašica… Nepresušni izvor znatiželje i čuđenja. Ona je sama velika pjesma. Razmišljam o tome s toplinom zahvalnosti u srcu. Ne vjerujem da će ova nadprosječno inteligentna i neopisivo senzibilna djevojčica ikada privući velika sredstva iz tzv. EU fondova i možda je tako dobro, dragi prijatelji. To sve govori o prioritetima ovoga svijeta, ali baš ništa o čudesnoj Ani. Božje su šale i darovi velika i ozbiljna stvar, pa je nama odraslo trezvenim, lukavim malim ljudima zauvijek uskraćeno šaliti se s njima. Bog je Anu Galić, to svoje dijete, obdario nekim drugim dalekometnim darom koji će jednom možda poput hitre strijele izmetnuti prema dalekim obzorima oduhovljenih uzdarja, nedomislivih i nedogledivih za sve ovosvjetske račundžije, nekamo prema vječnosti.
Jer, da na kraju vrlo slobodno i u velikoj šali, to će reći ozbiljno, parafraziram glasovitoga švedskog znanstvenika, mistika i vjeroučitelja Emanuela Swedenborga: u Raj, to jest u Vječnost, neće otići razboriti, uspješni i učinkoviti, nego oni zaljubljeni i zaigrani, djeca i svi koji su otvoreni darovima djetinjstva, jer s kime bi se i kako Bog uz one prve igrao, grlio i pjevao zauvijek..?
Krunoslav Pavlic, dipl. kateheta