Prof. Budak-Lovrić s nama je podijelila najuspjelije radove koji su nadahnuti poezijom Dragutina Tadijanovića i autorice Marije Barbarić-Fanuko te jednom poznatom bajkom
Nestalo zrno graška
Znate li za onu priču “Kraljevna na zrnu graška“ i za zrno graška iz te priče koje je bilo pohranjeno u riznicu kako bi ga svi mogli vidjeti? E , baš o tome zrnu graška ispričat ću vam priču.
Jednoga dana, prije mnogo vremena, u kraljevske su dvore u želji da vide zrno graška došli turisti iz susjedne zemlje. Kralj ih je ljubazno primio, otvorio vrata riznice – kad gle čuda: graška više nije bilo! U dvoru je nastala prava strka. Kralj je odmah pozvao stražare i rekao: „Našeg zrna graška više nema! Morate reći seljanima da će za nagradu ako pronađu zrno graška dobiti novu motiku i lopatu“. Za dva dana pred ulazom u kraljevstvo pojavilo se cijelo selo s graškom u ruci. Svi su mislili da je baš njihovo zrno ono pravo. Kralj i kraljica puštali su seljake u dvor jednog po jednog. Nosili su ta zrna graška kraljevni, no iz njezinih se odaja nije moglo čuti ništa drugo osim njezina prigovaranja: „Ovaj je truo, ovaj je premalen, ovaj je prevelik…“. Cijeli dan su pregledavali grašak i nisu našli onaj pravi. Sljedeće je jutro kraljica svratila u kuhinju da vidi kako napreduje doručak. Na stolu u zdjeli ugledala je nešto zeleno. Približila se, pogledala u zdjelu i nije mogla vjerovati. Bilo je to „ono“ zrno graška .U tom je trenutku kuharica uzela zdjelu i otklopila lonac u namjeri da u njega ubaci grašak. Kraljica je skočila i oborila kuharicu na pod. Grašak je iz zdjele izletio i pao na stol.
Kuharica je nažalost zadobila lakše tjelesne ozljede, no grašak je na svu sreću dobro.
Emanuel Turković, 5. d
RANO SUNCE U ŠUMI – igrokazi
Rano sunce u šumi je jedna od najpoznatijih pejzažnih pjesama Dragutina Tadijanovića. Kako to obično biva, umjetnost potiče na stvaranje umjetnosti. I ne bira oblik. Pjesma je učenicima 5. c i 5. d razreda PŠ Vugrovec postala inspiracija za stvaranje prigodnog kratkog igrokaza. Ovo su neki od najuspješnijih radova. Možda njihovi radovi budu poticaj i za stvaranje nekog drugog, novog oblika umjetnosti.
Renata Budak Lovrić
Igrokaz Emanuela Turkovića, 5. d
(Vesele ptice slete na stablo.)
PTICE: Uf, danas je baš vruće, zar ne?
STABLO: Baš je. Možda da pitamo sunčeve zrake mogu li malo manje grijati.
PTICE: Dobra ideja!
(Ptice i stablo dozivaju sunčeve zrake.)
SUNČEVE ZRAKE: Tko nas zove?
PTICE: Mi. Htjeli smo vas pitati možete li malo manje grijati?
SUNČEVE ZRAKE: Mi to ne znamo. To ćete morati pitati sunce.
(Ptice i stablo dozivaju sunce.)
SUNCE: Tko me zove?
PTICE: Mi. Zanimalo nas je bi li moglo biti malo manje vruće?
SUNCE: Nažalost ne. Tada bi biljkama bilo hladno. Znate, cvijeću i biljkama potrebno je mnogo vode, topline i svjetlosti. Ali poslat ću vam proljetni povjetarac da vas rashladi!
(Proljetni povjetarac uslužno je rashladio ptice i stablo.)
Igrokaz Laure Vojnić, 5. c
(Zora je. Šuma se budi, ptice cvrkuću, vjetrić pirka…)
VJETAR (tiho, ali veselo): Dobro jutro, šumo, a i svima ostalima! Oni koji se još nisu probudili: PROBUDITE SE!
SUNCE (nježno): Evo, vjetre, i ja ti pomažem! Možeš biti miran.
(sunčeve zrake sve jače sjaje)
CVJETIĆ (budi se): O, zdravo! Pa zar je već stiglo proljeće? To je divno!
PTICA (uzbuđeno): Cvjetiću, biserčiću u travi, da nisi možda vidio lastavice?
CVJETIĆ (zbunjeno): Ššššto? Koga? Ah, one neke male debeljuškaste vrapce? Da, njih jesam!
PTICA: Ma ne, mislim na gošće laste. One su sasvim siguran dokaz da je stiglo proljeće.
(stižu lastavice)
CVJETIĆ (radosno): Evo ih! Pozdrav, proljeće!
Igrokaz Sare Hadrović, 5. c
(Poslijepodne, dok su posljednje zrake proljetnog sunca obasjavale gustu mirisnu šumu, naišao je drvosječa s namjerom da posiječe nekoliko stabala. Životinje su to vidjele, a stabla se uspaničila.)
STABLO MIROSLAV: O, ne! Uskoro ćemo postati potpala! Bojim se! (rekao je to još zabrinutije, sakrivajući svoje divne krošnje)
PTICA (obraća se uspaničeno drvosječi): Ne možete to učiniti!
DRVOSJEČA (drsko, držeći pilu u ruci): Nećeš mi ti naređivati što ću činiti!
PAS (hrabro zalaje): Ovo je čarobna šuma! Svakoga očaraju ove divne zelene krošnje.
DRVOSJEČA (posprdno): Što vidite u tim krošnjama?
VJEVERICA (mudro): Ako posiječete drva, ugrozit ćete život životinja!
DRVOSJEČA (grubo): Ostavite me na miru! Obavit ću to kako spada.
(Drveće se još više uznemirilo i polako počelo shvaćati kako nema nade.)
SOVA (zadnjim snagama): Čovječe, zašto biste to učinili?! Ako to učinite, ugrozit ćete i svoj život! Ova šuma je najljepša šuma u selu, s najljepšim krošnjama. Ljudi uvijek biraju upravo ovu šumu za šetnju. Zar nemate pametnijeg posla? Pokušajte uživati u ovoj prekrasnoj prirodi!
DRVOSJEČA (umiren): O, mala sovo, ti si mi upravo otvorila oči! Od sada ću samo uživati u ovoj prelijepoj prirodi.
(I tako su se stabla razvedrila i ponovno raširila svoje prekrasne krošnje. Od tada drvosječa svaki dan dolazi u tu šumu popiti dva gemišta.)
Igrokaz Jurice Pukšeca, 5. d
(Šuma. U šumi se nalazi djevojčica.)
DJEVOJČICA (uplašeno): Gdje sam, gdje sam to?
(odnekud joj priđe DJEČAK): U čarobnoj si šumi gdje puše proljetni vjetar i sunčeve zrake probijaju lišće i grančice.
(Počnu hodati.)
DJEVOJČICA: Kamo idemo?
DJEČAK: Do mog tajnog skrovišta.
(Stižu do neke kuće. Ondje ih zatekne mnoštvo životinja: zec, medvjed, lija, sova. Oko kuće se bijele rosni cvjetovi.)
DJEVOJČICA (iznenađeno): Ti imaš mnogo prijatelja.
DJEČAK: Da, i svi govore.
(Ptice prolete i usput pozdrave veliko sunce.)
DJEČAK: Evo, prijateljice moja, ovo je naša čarobna šuma. Nemoj nikome reći!
(Lija se poče približavati djevojčici.)
LIJA: Djevojčice, baš si lijepa!
DJEVOJČICA: Hvala, lijo!
MEDO (odjednom počne vikati): Ide lovac, svi u zaklon!
DRVO (pridruži mu se): Brzo, sakrijte se iza mene! Netko iza Joška, a netko iza Boška!
(Ptice opet prolete.)
PTICE: Lovac je otišao!
(Svi odahnu i počnu izlaziti iz svojih skrovišta.)
ZEC (cijelo vrijeme ju je promatrao, sad se obrati djevojčici): Znaš, malo sam se zaljubio u tebe…
DJEVOJČICA (smije se): Baš si sladak, ali ipak si zec.
DJEVOJČICA (okrene se dječaku): Jesi li za šetnju?
DJEČAK joj pruži ruku i oni se počnu udaljavati.
(Počne puhati proljetni povjetarac. Sunce počne zapadati. Svjetla se gase.)
Igrokaz Doriana Vugera, 5. d
Likovi: baka, pas, poštar, cvijet, ptice i pčele
(Na pozornici je mala koliba, pokraj kolibe šuma prepuna životinja i biljaka. U kolibi uz prozor sjedi baka u njihaljci i plete. Uz baku je pas, jako je poslušan. Ispred kolibe se nalazi puteljak koji vodi u šumu.)
BAKA: Psiću, provjeri je li poštar donio poštu!
PAS: Vau, vau! ( = U redu, bako!)
(Pas ode provjeriti ima li kakvo pismo pred vratima.)
PAS (izvještava baku): Vau, vau! ( = Nema pisma, bako!)
BAKA (nasmije se): Dobar si ti pas! Sad možeš otići pojesti svoju hranu.
(Prošlo je nešto vremena. Zapuhao je vjetrić.)
PAS (zalaje): Vau, vau, vau, vau, vau! ( = Mislim da dolazi poštar, bako!)
BAKA: Evo, poštara! Bravo, psiću!
POŠTAR: Dobar dan! Ovo je pošta za Vas.
BAKA: Uđite u kolibu, vjetar je baš zapuhao.
PAS: Vau, vau! ( = Dobar dan, poštaru!)
POŠTAR: Bok, mali psiću!
BAKA: Pa što se dogodilo da tako puše?
POŠTAR: Ma nije to ništa, smirit će se. Proljetni je vjetar uletio u zelene krošnje.
BAKA: A znate li za današnji izlazak sunca; sunčeve su zrake probole lišće i grančice, cijela se šuma zanjihala!
(Poštar je zamišljeno izašao iz kolibe. U tom trenutku prestane puhati vjetar.)
(Baka i pas odluče prošetati šumom.)
BAKA: Psiću, pogledaj ovaj rosnati cvijet, prekrasan je!
PAS: Vau, vau! ( = Da, bako!)
CVIJET: Bako, psiću, uberite me i brzo stavite u vodu, prehladio sam se na ovom vjetru!
(Baka je ubrala cvijet i krenula prema kolibi, a iznad nje su preletjele ptice.)
PTICE: Pozdrav, bako, kako si nam danas?
BAKA: Dobro, lijepe moje ptičice!
(Ptice su začas odletjele, ali tada zalaje pas.)
PAS: Vau, vau! ( = Bako, pčele!)
BAKA: Pa, pčelice male, imate li meda za nas?
PČELE: Imamo, bako, donijet ćemo vam ga za koji dan.
(Pčele su odzujale svojim putem. Baka i psić su se vratili u kolibu i stavili cvijet u vodu. Cvijet nastavi u kolibi razgovarati s bakom. I bakin se život nastavi. Sad je u kući imala i cvijet, a posjećivale su je i pčele i ptice, a poštar joj je nastavio donositi poštu.)
DOĐI POD STABLO
Početni stihovi pjesnikinje Marije Barbarić-Fanuko bili su inspiracija učenicima 7. razreda PŠ Vugrovec za vlastita promišljanja…
Često zaboravljamo da je poezija iznimno poticajna. Čak i izdvojen iz vlastitog kontekstualnog okružja, pokoji stih može biti dovoljno inspirativan i izroditi mnoge divne misli – pa i u onih koji ne preferiraju poeziju (a takvih je „navodno“ mnogo među tinejdžerima). Međutim, poezija bira nas, a ne mi nju. No i prezentacija poezije je jednako odlučujuća. Čeznutljiva, opojna ili buntovna, svejedno. Dovoljno je učiniti je dostupnom i razgovarati o značenjima. Pa i sukobiti se mišljenjima, dapače! I nastat će nešto divno i neponovljivo. A mladi će imati ispriku zašto su na trenutak skinuli maske i izrekli ono što javno možda nikad ne bi. To im možda i ne bude posljednji put. A možda i dogodi se ljubav…
Renata Budak Lovrić
Dođi pod stablo
„Dođi pod stablo, / pod veliku zelenu tišinu / i šuti – / stablo te sluša.“ No može li se govoriti šutnjom? Govoriti bez riječi, a da te netko čuje i razumije?
Ponekad mi se čini da svi oko mene imaju previše toga reći. Kao da me bombardiraju različitim informacijama. Od sve te buke često ne čujem ni svoje misli. Danas svatko ima mišljenje o svemu i misli da je baš on najpametniji. Teško mi je i kad shvatim da neki ljudi jedno misle, a drugo govore. Zato mi nije lako otvoriti nekome svoju dušu. Bojim se pokazati nekome svoje prave osjećaje i reći što doista mislim. Kao da mi takve stvari još nisu dopuštene jer sam premlada. Kada bi ljudi komunicirali mislima, ništa ne bi mogli sakriti. Mogli bismo pronaći prijatelja koji razmišlja jednako kao mi. Ne bi nas bilo strah da će nam se netko smijati i osuđivati nas zbog toga što smo takvi kakvi jesmo. Znam da takav svijet nikad neće postojati. Zato sam odlučila da ću u ovom svijetu ja biti ta koja će uvijek slušati sve one koji mi žele nešto reći, riječima ili bez njih. Ja ću biti to stablo koje sluša…
Lucia Ban, 7. c
„Dođi pod stablo,
pod veliku zelenu tišinu
i šuti –
stablo te sluša.“
Koliko god ti treba. Stablo će te slušati.
Slušao ti njega ili ne. Stablo će te uvijek poštivati.
Ali ponekad i drveće treba vremena. Ako ga posiječeš, posadi novo.
Tebi to možda ne znači puno, ali za drveće to je sve.
To mu znači opstanak. Bilo bi dobro da to znaš.
Bilo bi dobro da mi čuvamo njega – kao što ono čuva nas.
Tako će biti bolje. I za ljude i za drveće.
Danijel Švarbić, 7.c
Dođi pod stablo
Dođi pod stablo, / pod veliku zelenu tišinu / i šuti – / stablo te sluša. I oduvijek te slušalo. Sluša nemir u tvojim mislima. Ono osjeća tvoje strepnje. Ono priča šumorenjem lišća na laganome povjetarcu. Ono diše kao ja. To stablo je dio Našeg svijeta. Stogodišnja je to krošnja, krošnja koja je vidjela sve što je čovječanstvo radilo: kako su ljudi dolazili i odlazili, kako su pilili ostale krošnje, kako su sadili nove, kako su zagađivali šume, baš poput ove, ali ona je tu ostala – još sto godina. Kada zagrliš to stablo, kada ga pozorno slušaš, možeš čuti kako ti stablo govori, govori da ga čuvaš, da ga paziš, da uspije preživjeti još sto godina.
Bojan Brmbota-Horvat, 7. d
Dođi pod stablo
„Dođi pod stablo,
pod veliku zelenu tišinu
i šuti –
stablo te sluša.“
Sjedni i razmisli
što ti ono ima reći.
U mislima ga pitaj
što moraš učiniti.
Stabala na svijetu
ima sve manje;
ljudi su pohlepni,
nemarni i zli.
Koga pitati
kad nikoga nije briga.
Samo misle na sebe
i na svoju korist.
Ustani i kreni,
kreni i pomozi svijetu i stablima.
Reci ljudima da stabla žive,
da im imaju nešto reći.
Reci im,
možda te čuju,
možda dođu,
sjednu pod veliku zelenu tišinu
i šute –
stablo će im reći!
Ana Vuger, 7. c
“Dođi pod stablo, / pod veliku zelenu tišinu / i šuti – / stablo te sluša.“
Pokušaj razmisliti zašto si izabrao baš to stablo koje je daleko od civilizacije. Odloži sve što imaš na tlo. Isključi mobitel. Uzmi papir i olovku i u nekoliko poteza nacrtaj stablo. Ono iza sebe. Zapamti stablo. Stablo te sluša, a možda čak i gleda. Stablo te neće pustiti ako ga dobro ne nacrtaš. Kad budeš zadovoljan učinjenim, ostavi crtež pored stabla. Vrati se za dva dana. Ako je crtež još uvijek ondje, znači da si posao dobro obavio. Ako crteža nema, vrati se za nekoliko godina i pokušaj ponovno. Ne brini, stablo će još uvijek biti tamo.
Tibor Matijašević, 7. c
„Dođi pod stablo,
pod veliku zelenu tišinu
i šuti –
stablo te sluša.“
Stani pod nebo,
Pod velika maglena zrcala
I čekaj
Pronađi svoj odraz.
Siđi do rijeke,
Do velike tirkizne istine.
Osluškuj.
Kad potekne,
Čekaj da ti rekne
Što ne želiš čuti
Jer ostatak
Pričat ću ti ja.
Izađi na kišu,
Pod reska zvecava zrnca.
Skutri se pod dugom –
Budi blago koje tražit će.
Pođi do ljuljačke.
Blagoslov u prašini.
Dok škripi i guli se boja,
Sjećaj se
I ja ću s tobom.
Kad zagrle se zastori,
Pod Mjesec ti se sakrij,
Naoružaj se snagom,
Nek’ suze poteku.
Dođi pod stablo,
Pod veliku zelenu tišinu
I šuti.
Nikolina Antić, 7. d
Dođi pod stablo
Sjedim u dvorištu ispod procvale trešnje. Pored mene žubori potok. Sve je lijepo, ali razmišljam kako ljudima usaditi svijest da je naš planet krhak i da je potrebno živjeti i razmišljati s prirodom.
Moje razmišljanje prekidaju zvukovi automobila s obližnje ceste. Automobili nam pomažu da brže stignemo do svog cilja, ali sagorijevanje goriva zagađuje zrak koji udišemo. Svi bismo mogli više razmišljati o tome i kao prijevozno sredstvo koristiti bicikle. Opasnost koja prijeti životu na Zemlji zbog porasta globalnog onečišćenja postala je ozbiljan problem. Najjednostavniji način zaštite prirode i okoliša je recikliranje otpada. Mislim da su ljudi po tom pitanju nešto svjesniji i savjesniji jer je unazad nekoliko godina u mom potoku plovilo smeće, a sad je čist. Dakle, možemo kad hoćemo.
Majka Zemlja je postala vrlo ranjiva, a ako je ona ranjiva i mi postajemo ranjivi. Klimatske promjene u kombinaciji sa zagađenjem zraka i vode odgovorne su za mnoge bolesti. Pa iako su rješenja ponekad teška i nepopularna, ne smijemo posustati u borbi za svoj planet.
Vito Sremec, 7. d
ŽELIM BITI TVOJ GLAS
Upravo je oslobađajuće bilo čuti od svoje učenice koliko joj je stalo do jednog „običnog“ stabla… Toliko stalo da je čovjeku koji ga je bešćutno pred njezinim očima posjekao odlučila napisati pismo – koje nikad neće poslati. Praćena okretanjem očiju i podsmijehom prijatelja iz razreda, bojažljivo – ali odlučno, izrazila je želju da ono što je napisala javno pročita. Do kraja pisma ipak je pridobila zahtjevnu razrednu publiku. Moje je srce svojom iskrenom emocijom i nepretencioznošću odavno osvojila. Bravo, Ana Vuger! Tvoja te razrednica podržava!
Renata Budak Lovrić
ŽELIM BITI TVOJ GLAS
Svako jutro kada bi sunce iznova izlazilo i obasjalo gole ili lišćem okićene grane tvoga stabla, ja sam s prozora naše kupaonice gledala taj Život, tu ljepotu stabla koje je živo i koje rastući pokraj moga doma cijelome svijetu pruža sebe.
Stablo koje cijeli svoj život šuti, tek kada vjetar zapuhne uzvraća mu šumom svojih tajanstvenih listića i kretnjama svojih grana. Ono stoji visoko nad čovjekom i gleda njegov život. Gleda kako ja svaki dan izlazim iz dvorišta i na kraju se dana vraćam. Gleda kako rastem, napredujem – kao i Ono. Promatra me kad je golo i kad mu je hladno, ali i kad mu snažno sunce obasjava i grije lišće, a meni pravi sjenu i štiti me od njega. Ono me gleda i ujesen kad daruje plodove za koje je uložilo svu svoju snagu te godine, daruje iščekujući moju reakciju. Misli u sebi: Hoće li me ljudi opaziti? Hoće li mi prići, bar malo me promatrati? Hoće li mi prići i onda kad me ne žele tek žrtvovati da bi se zagrijali zimi? Hoće li mi uputiti koji prijazan pogled ili čak pogled pun poštovanja? Hoće li me zagrliti i reći: „Hvala ti, hvala na svemu što mi daješ u životu… Hvala što postojiš i podržavaš moj život!“ Hoće li ikada?
Moje stablo jeca, razmišlja, pripovijeda. Hoćemo li ga čuti i pružiti mu riječ utjehe i poštovanja. Hoćemo li mu barem uputiti pogled, zastati i obratiti na njega pozornost, na taj Život, tu Borbu, to Stablo..?
U potpisu:
Ona djevojčica iz Vugrovca koja Vam je 9. travnja 2018. godine rekla što misli o Vašem činu, ali misao nije dovršila jer joj se grlo od tuge steglo…
Ana Vuger, 7. c