NEDOKAZANA LJUBAV
Breza. Koliko nam uopće govori naslov? Jako malo. Stablo. Riječ je o stablu, najljepšem što ga je Marko ikada vidio. Zlaćano-crvenkasta kosa, plave oči, već neko vrijeme teška bolesnica… Riječ je o brezi, najdivnijem biću koje je Marko ikada vidio. Ali, prekasno je saznao koliko je ljubavi prema bolesnoj ženi Janici stalo u njegovo zamrznuto srce. A nema vatre da ga odledi jer ona nema snage da progovori.
I živjeli su tu nevidljivu ljubav – iako ju Marko svojoj Janici nikada nije izjavio. A imala je Janica i dijete, curicu „malešnu kao žemičku, a glasnu kao jare“. Ali nije djevojčica dočekala izgovoriti svoju prvu riječ, kad je morala otići.
SVAKA ČAST ŽENAMA
Marka su u to vrijeme morile krajnje neobične brige – otići na vjenčanje Tomi Žugečiću, jer ondje je uvijek bilo mesine u izobilju, a mogao se pohvaliti i količinom rakije. Zato se molio Bogu, mučilo je Marka, umre li mu žena na dan te velike svečanosti, koje će biti opravdanje za njegovu pojavu – u takvom veselju?
„Pa da su mu tri žene umrle u isti dan, on bi otišao. Svaka čast ženama, ali ima toga zelja napretek!“
SIROMAŠAN ČOVJEK
Žugečićeva kuća bila je bogata, i to ne samo zemljom. A Marko je, onime što (ne) posjeduje u životu – kako materijalnim, tako i duhovnim, siromašan čovjek. A koji bi se još čovjek htio takvim pokazati? Marka, negdje duboko u nutrini, silni gubitci bole. I nije on bešćutan, kakvim ga portretira Kolar, on jednostavno boljeg nije vidio. Iz Markovih postupaka, tvrdnji, ispada, iščitala sam nesretan život kakvim je živio – i kakvim živi. Je li u Janičinu liku, koji mu se ukazao te noći, on vidio poziv ili prijetnju, ne mogu sa sigurnošću izjaviti.
Međutim, Marko je – između bezbroj ostalih žena, koje bi ga željele – ipak vidio jedino Janicu. Među bezbroj oblika tijela, nijansi glasa, boja očiju, pogleda – Marko je ipak vidio samo Brezu…
Nikolina Antić