Antiratni govor

Ovaj mjesec su šestaši u Kašini za lektiru imali knjigu Stjepana Tomaša, Mali ratni dnevnik ili Moj tata spava s anđelima. U knjizi se radi o djevojčici Cvijeti koja živi u Osijeku za vrijeme Domovinskog rata. Za usmeni zadatak učenici su se morali uživjeti u ulogu Cvijete, pogledati zaraćeni svijet kroz njene oči i održati antiratni govor. Čuli smo razne govore u kojima su učenici pretpostavili što bi Cvijeta rekla, a najuspješniji je bio onaj Noe Klarića.

,, Dobar dan! Ja sam Cvjeta. Avioni nadlijeću grad. Čuju se zvukovi sirena. Čuje se strah i zabrinutost mojih susjeda i prijatelja. Mnogi nisu svjesni što se događa ili što će se dogoditi. Mnogi nisu svjesni boli i patnje koja nas čeka. Bože! Zašto ratujemo? Zašto ljudi nanose patnju jedni drugima? Mi smo mala zemlja – Hrvatska! Narod smo poseban – svoj. Ako želimo otići, pustite nas. Ne moramo biti s vama zajedno, Srbija i Hrvatska. Svatko ima svoj put, svatko svoju budućnost, zašto sijete patnju?! Zašto želite da djeca pate? Hrvatska je naša zemlja, nemojte je dirati. Rat je bol, patnja, smrt! Rat rastavlja obitelj, prijatelje i ljubavi. Čovječe! Ti koji si započeo ovu strašnu bol, prestani biti sebičan. Otvori svoje srce za moj i svoj narod. Obriši suze s lica djeteta koje je izgubio svoju kuću, djeteta koji čeka povratak svog tate. Obriši suze ženi koja čeka svoga muža i oca svoje obitelji. Obriši suze majci koja čeka svog umornog sina. Zaustavi ovaj rat, ovu patnju. Vrati mir mojoj Hrvatskoj!´´

Margita Lukačić i Natalia Stjepić

Komentari