Donosimo vam pismo/apel naše kolegice prof. Budak Lovrić o nedostatcima u obrazovnom sustavu, ali i u društvu općenito, koje je napisala prije 5 godina te ga je 18. 12. 2013. poslala na sve relevantne i nadležne adrese kao što su MZOS, Sindikat, mediji… I pet godina nakon, povratna reakcija je izostala. Budući da je danas ovo pismo vrlo aktualno, odlučili smo ga podijeliti s vama. Tko zna, možda danas izazove očekivanu reakciju, ako ne onih nadležnih, onda barem nekoga od nas “običnih smrtnika”, ili barem nekoga potakne na razmišljanje te promišljanje o vlastitim postupcima. Preporučujemo ga i učiteljima, i roditeljima, pa i samim učenicima.
Moje je ime Renata Budak Lovrić. Diplomirala sam kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živim i radim u Zagrebu. Zaposlena sam u Osnovnoj školi Vugrovec-Kašina (Zagreb Istok, područje Sesveta) na radnom mjestu učitelja hrvatskog jezika. Imam 11 godina radnog iskustva. Za svog sam radnog staža imala priliku raditi i u osnovnim školama (Centar, ali i periferija), kao i u srednjim školama (strukovna, ali i gimnazija) na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije.
Svojom sam voljom odabrala raditi u osnovnoj školi, ponajprije vođena uočenim akademskim jazom (tada je, naime, u punoj snazi zaživio HNOS!) između osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, a koji se neusustavljenim i nadalje neusustavljivanim obrazovnim programom nastavio galopirajući produbljivati. Ubrzo sam, međutim, shvatila da jaz postoji i unutar osnovnoškolskog sustava: između tzv. nižih i viših razreda osnovne škole, a samo se još s godinama intenzivirao sve promašenijim te u praksi pedagoški, metodički i obrazovno neučinkovitijim, da ne kažem unižavajućim idejnim rješenjima svake nove postave stručnjaka zadužene za spomenutu problematiku. Ukratko, takva u praksi sve neodrživija obrazovna politika – potpomognuta „ležernijim“ pristupom odgoju djece od strane roditelja i prebacivanjem sve većeg odgojnog dijela odgovornosti na školu, tj. na učitelje /nastavnike i stručnu službu škole, ima za rezultat žabokrečinu koju svakodnevno moraju amortizirati – opet ti isti učitelji/nastavnici i stručna služba!
Iz godine u godinu sve se više pažnje posvećuje imidžu – bolje reći prividu: neka su samo svi „papiri“ na broju, neka je zadovoljena forma, piši nebuloze (tako npr. svake školske godine u mojoj školi pišemo sami sebi (!?) referate na temu koju si sami odaberemo početkom godine, čiju svrhu ne zna nitko od nas, ali se procedure većina ipak drži jer je navikla raditi po principu koji još jedino egzistira u Kafkinim prozama…), a koje nitko ne čita – dok ti ruka ne utrne i mozak ne zakipi; neka “na papiru“ sve izgleda idealno kad u praksi nije – međutim, preusmjeravanje je pažnje gledatelja vrhunski mađioničarski trik omiljen u našem društvu.
Svaka nas nova „reforma“ sve više pretvara u birokrate, ali i silom prilika preobražava u kreativne čarobnjake. Naime, unatoč tome što nam sužavaju prostor za izravni rad s djecom i vežu ruke kad je u pitanju metodologija poučavanja, ocjenjivanja i nadograđivanja znanja u učenika, neukazivanje zasluženog povjerenja i poštovanja prema struci (ako baš želite i financijski!) kojom se još bave samo nepatvoreni idealisti i oni svjesni da su prestari da pobjegnu iz države za svojom također visokoobrazovanom djecom u obećanu zemlju, mi – preostali – stignemo još povrh svoje „smiješne“ satnice (tako je javnost posredstvom institucija i pojedinaca doživljava!) u svoje slobodno vrijeme brinuti kako se djeca osjećaju, posebno kad dožive neuspjeh, k tome im još nadobudno nastojimo „očistiti“ dušu i otvoriti oči da razlikuju besprizorne laži koje im se svakodnevno serviraju kao životna istina od onih naoko „neuglednih“ sitnica za koje doista vrijedi živjeti, pa sve do pokušaja raščlanjivanja svakodnevnih problema s kojima im se susreću roditelji – jer se Njih ne usude pitati da im još više ne otežaju život. Raznorazne nigdje zabilježene i rijetkima spomenute sate i sate aktivnosti (nema ih, naime, smisla zapisivati, ponekad nema ni vremena, jer ionako neće biti plaćeni) koje s djecom obavljamo unutar školske zgrade ili izvan nje negdje na terenu, neću ni spominjati jer to činimo zato što želimo – iako nas nerijetko optužuju da djeci ne pružamo ni dovoljno vremena, a kamoli pažnje.
Žestoko tjeramo tu istu djecu da se opismene i nauče glasno javno istupati kako jednog dana ne bi, poput većine svojih roditelja, ovisila o mišljenju mase ili, nedajbože, o nečijem novčaniku, nečija četiri zida ili nesigurnoj plaći. Uostalom, da kultura komunikacije – na kojoj u školi kontinuirano inzistiramo i bez da nam to iz nadležnih institucija propišu! – među ljudima, no naglašeno i unutar uže i šire prosječne obitelji, nije toliko narušena, roditelji bi „čuli“ što im djeca imaju reći i ne bi umjesto stvarnih potreba svoje djece, gurali u prvi plan vlastite aspiracije i frustracije (istovremeno djecu šopajući besmislenim nadomjescima) doživljene na radnom mjestu i okruženju, kao niti nasjedali na prividne „povlastice“ koje im tako rado ustupaju „naše“ nadležne institucije ne bi li jeftinim žrtvovanjem pijuna (učitelja/nastavnika) skrenuli pozornost sa svojih propusta, promašaja i zabluda te, u konačnici, i s količine svoje odgovornosti za iste.
Istovremeno, pak, i paradoksalno od NAS, poučavajući djecu kako iskazati i izboriti se za svoje mišljenje, MI – s druge strane, kao kakva priprosta ženica u najiskonskijem patrijarhatu, skrušeno primamo ispolitizirane iskrivljene informacije koje o NAMA učiteljima/nastavnicima odašilju i, ustrajno šuteći, javnosti nedvosmisleno poručujemo – u najmanju ruku da smo doista krivi za ono što nam se pripisuje, ili još gore – da smo zadovoljni svojim statusom i rejtingom. O rejtingu hrvatskog učitelja/nastavnika prema općem mnijenju, nemojte mi zamjeriti, nemam želuca pisati.
Tragično je što podrška nadležnih institucija, koje bi trebale snositi najveći dio odgovornosti, nije pružena učiteljima/nastavnicima – koji zbog njih najviše ispaštaju – nego je proslijeđena roditelju. Ako ja dobro razumijem stvari, MZOS je naše ministarstvo, od njega očekujemo podršku, pomoć, savjet, ono bi trebalo štititi naše interese, vjerovati nam da sa svojim obrazovnim statusom i iskustvom znamo raditi svoj posao, štititi nas od sve većeg pritiska roditelja. Načinom odnosa Ministarstva prema nama, roditeljima se šalje informacija da učitelja/nastavnika treba zaobići jer učitelju/nastavniku ni njegove nadležne institucije (a nerijetko pod pritiskom sredine i utjecajnih osoba ni ravnatelji!) ne priznaju stručnost niti omogućavaju da svoju stručnost – stečenu školovanjem i izravnim radom u struci – iskaže u rješavanju problema koji su mu svakodnevica, nego, zaobilazeći ga, izravno poručuju roditeljima – kao da je riječ o malom obrtu: „Vi ste uvijek u pravu! I za najmanju sitnicu prijavite učitelja/nastavnika i inzistirajte na inspekciji, nemojte niti ulaziti u dijalog s Njima, što Oni znaju o svom poslu – Oni imaju tek visoku stručnu spremu! Mi iz nadležnih institucija – koji ne sudjelujemo izravno u nastavnom procesu, pa čak nismo ni iz dotične struke, to sve sagledavamo znatno realnije, a kamoli nećete Vi – bez obzira koje struke ili stupnja naobrazbe bili!“ (?!?!)
Meni, na primjer, nikad ne bi palo na pamet da svojoj frizerki, u čije se ruke isključivo prepuštam!, sugeriram koji omjer koje kemikalije da mi umiješa u boju za kosu – jer je smatram stručnom u tom pogledu i imam povjerenja u nju. Međutim, današnjem je prosječnom roditelju kao dobar dan – ne sugerirati – nego docirati nastavniku kako njegovo dijete poučavati, kako se prema njemu koji dan ponašati, kad, kako i zašto ispitivati i ocjenjivati djetetov trud (ili roditeljev – budući da se često nađu uvrijeđeni kad im Njihovu, podmetnutu kao djetetovu, domaću zadaću ocijenite slabom ocjenom!) – jer oni ipak znaju što je najbolje za njihovo dijete, ta oni su ga donijeli na ovaj okrutni svijet – i pritom su duboko uvjereni da na sve navedeno imaju legitimno pravo – a kako i ne bi kad im to „naše“ nadležne institucije sveusrdno omogućavaju, pod krinkom da „pomažu“ Nama. Pitam se stoga ima li onda pristupanje stručnim ispitima uopće ikakvu svrhu, nadležne stručnjake bez po muke može zamijeniti i kakav roditelj.
I učitelji/nastavnici imaju djecu, obitelj, pa zar bi tuđoj djeci – koju odgajaju kao da su njihova i doživljavaju u konačnici kao svoju – činili loše?! Neopisiva je ljubav roditelja prema djetetu, to je neosporno, no i svi oni kojima je osim roditeljstva i skrbništva ujedno i posao briga o generacijama djece potvrdit će bez sustezanja da je takav posao diskutabilno nazvati poslom, između ostaloga prvenstveno zato što podrazumijeva emocionalnu involviranost. Radimo s djecom, ne s krumpirima. MI se, za one kojima to još nije palo na pamet, ponosimo tom djecom baš kao i svojom, nemalo ih puta hvalimo i pred vlastitom djecom ne bismo li vlastitu motivirali, kao što se i ljutimo na njih pa se i na svoju preventivno okomljujemo, ne spavamo noćima razbijajući glavu o svakom djetetu pojedinačno ili kako roditeljima što obzirnije priopćiti nešto delikatno o njihovom “zlatu“. I djeca to uglavnom cijene, pa makar i s odmakom od nekoliko godina. Jave se i kao srednjoškolci, studenti, već roditelji, i iskreno priznaju da im je sad jasno kako tada nisu bili u pravu.
Treba strpljenja, to je takav poziv. Oni koji tu prisnost s djecom ne mogu „izdržati“ – ili zato što se i inače ne znaju nositi s emocijama, ili zato što „posao“ počnu shvaćati poprilično osobno i odnositi ga sa sobom kući te on legitimno počne živjeti u njihovoj obitelji – kad-tad će shvatiti da im nije suđen, i otići: prvi zato što na takav način nisu naučili živjeti, drugi opet zato što ne znaju živjeti drugačije. Ostali se, bar je u mom slučaju tako, sa sjetom prisjećaju ne tako davnih vremena kad je roditelj u nastavniku, a nastavnik u roditelju tražio i beskompromisno imao oslonac i poticaj da ustraje u ciljevima, a dijete je u oboma gledalo i autoritet i osobu kojoj se uvijek prvoj mogu obratiti. Kukolja je, s obje strane, uvijek bilo, no nisu mogli doći do izražaja jer su obje strane imale isti prioritet: dijete.
I što se uistinu promijenilo? Ljudi su prestali snositi odgovornost za vlastite postupke, bezbolnije je za svoje probleme okriviti nekog drugog. I to je srž problema. Hvala Bogu, imali su od koga i učiti – iako ih to ni najmanje ne opravdava. Čovjek se ne bi trebao ni s kim uspoređivati, a ako baš mora, nek’ izabere boljeg od sebe.
Do prije koju godinu sam na posao odlazila kao da idem na izlet, zadovoljna, ne razmišljajući kao danas o iznosu plaće, nad kojim su i oni sa srednjom stručnom spremom jedva sakrivali nevjericu i sažaljenje, i neistinama koje se o kvantiteti i kvaliteti našega rada nastoje ukorijeniti u opće mnijenje. Sad odlazim s grčem u želucu i stisnutim šakama u očekivanju novog napada. Najteže ipak pada kad politika učini da se kolege podijele i otuđe. Međutim, sad je i politika toliko zastranila i nevjerojatnom brzinom otrježnjuje i najzanesenije da mi se čini kako će ipak neko dobro proizaći iz svega toga: budući da nitko nije nezamjenjiv, a svi mi, nažalost, savršeno razumijemo jezik novca, moglo bi doći do općeg zajedništva… I to me neopisivo ispunjava.
Ipak, moram se pohvaliti kako međuljudski odnosi u mojoj školi nekim čudom još nisu narušeni do te mjere da je nemoguće naći zajednički jezik u kriznim situacijama, iako je takvih u posljednje vrijeme previše. Iz godine u godinu sve je veći broj djece koji pohađa nastavu po nekom obliku individualizacije ili prilagodbe, za što, uzgred budi rečeno, nitko od nas iz redova učitelja nije školovan niti se može i smije smatrati stručnim, a zašto bi i trebao, nitko od nas nije studirao defektologiju! – pa ipak „za kikiriki“ doslovno svaštarimo kako bismo se dovinuli metodi kojom bismo djetetu najbolje pomogli – a za što su nam „naše“ institucije prvenstveno trebale osigurati dovoljan broj stručnjaka, prikladne materijale, metode, priručnike (ne zaboravimo da u razredu ima i drugih učenika koji također zaslužuju jednaku količinu pažnje, međutim nastavni sat traje samo 45 minuta). Imamo nečuvenu „sreću“ pa je u sastavu stručne službe naše škole i defektologinja, no trebala bi još cijelu vojsku pomoćnika kako bi obradila svu djecu za koju je svakodnevno zadužena. K tome naša škola funkcionira na 4 lokacije, tako da svaka od škola zapravo ima ¼ defektologinje i ¼ pedagoginje, dok nastavnici uglavnom rade u 2, neki i u 3 škole, a neki usto i na drugom radnom mjestu. A svakako bi nam dobro došli i stručnjaci iz redova psihologa te socijalnih radnika jer našu školu pohađaju i djeca iz obližnjeg Caritasa.
Da skratim, sve bi i tako okljaštreno sasvim dobro funkcioniralo jer se svi trudimo, da nije nerealnih očekivanja pojedinih roditelja koji ne žele sagledati sliku cjelovito, nego svijet doživljavaju suženo, orijentirani isključivo na potrebe – više svoje nego svog djeteta. Svaki takav slučaj (uglavnom dječjeg nasilja zaogrnutog u frazu „dijete s posebnim potrebama“) povlači za sobom gomilu papirologije, službenog i godinama jalovog obavještavanja nadležnih službi – što znači još malo papirologije (mi smo, inače, eko škola!), neplaćenih prekovremenih sati, zanemarene „ostale“ djece, kašnjenja s gradivom, opsadnog stanja prilikom dežuranja na hodnicima da se ne bi situacija zaoštrila (možete pritom zaboraviti na svoje fiziološke potrebe cijelu smjenu!), ljutitih reakcija ostalih roditelja koji s pravom očekuju da im se djeca školuju u „normalnim“ uvjetima etc. Uzgred budi rečeno, sve je više slučajeva da se odgojno zanemarena djeca također trpaju u isti koš. Zaključak: radi se na pravima djeteta tako da ga se radije učini nekompetentnim, nego da svatko od nas odradi svoj dio posla, prvenstveno mislim na zanemarivanje od strane roditelja. Ne daj Bože to reći naglas, bolje se praviti da problem ne postoji kako se ne bi poremetili statistički dijagrami.
I što uopće očekivati od djeteta koje od nas odraslih s pravom očekuje pažnju, ljubav, zaštitu, pravo na znanje, a sustav ga smjesti u ladicu i kaže mu: „Nemoj ni pokazivati volju za napredovanjem, ne moraš, Mi smo ti osigurali pravo da ne moraš.“ Nego, jeste li znali da dijete s poteškoćama prema važećem Kurikulu ne može biti ocijenjeno negativnom ocjenom, i u slučaju da je riječ o prikrivenom nasilniku – štite ga sve nadležne službe, naravno nauštrb ostale djece i njihovih prava. Većina postaje manjina. Držićevska slika stvarnosti…, ali i preslika hrvatskih društvenih pojavnosti.
I sama bih voljela da je sve dosad napisano „samo“ izljev cinizma, da već godinama nisam osvjedočena kako je to moja, i svakodnevica većine iskrenih kolega učitelja/nastavnika diljem Lijepe naše. Besmisleno je čak i u teoriji povlačiti paralele s bajkovito nedostižnim razinama i superiornim modelima školstva država koje za razliku od naše – svakog čovjeka, rasu, religiju, opredjeljenje, poziv, životnu dob itd. – tretiraju jednako, osiguravajući u praksi, a ne samo u teoriji, temeljna zakonska i ljudska prava svojim državljanima, a prijestupnike kažnjavaju promptno i uglavnom novčano, i koje svojoj djeci u baštinu ostavljaju kulturu beskompromisnog provođenja zakona, a čime ih analogijski odgajaju u odgovorne građane.
Stoga dodatnim poniženjem i krajnjim oblikom neukusa doživljavam najnoviju doskočicu Ministarstva kojom se uz fanfare radi na tome da se jadne, nesposobne i nezaštićene učitelje prometne u „službene“ osobe. Da nam je u prvom redu bilo osigurano sve prethodno navedeno, ne bi nas sad trebalo tretirati kao zaštićenu vrstu. Mene ne moraju štititi! Bogu hvala, mogu to i sama. Pismena sam.
Iako se tako ne čini, ni u kojem mi slučaju nije bio cilj vrijeđati, tek neuvijeno ukazati na uzroke koji su rezultirali sad već i nepremostivim problemima suvremenog hrvatskog učitelja i nastavnika. Apeliram na „naše“ nadležne institucije da NAS prestanu diplomatski zaobilaziti prilikom donošenja zakona koje na svojim leđima baš MI osjećamo, da se solidariziraju s NAŠIM potrebama i problemima jer postoje zbog nas, djece i roditelja – situacija nikad neće biti obrnuta.
Uostalom, zar više ne vrijedi krilatica „djeca su budućnost“? Kakvoj se mi to zajedničkoj budućnosti s tom istom djecom, uskoro ljudima koji će i za nas donositi odluke, možemo nadati ako ODGOJ I OBRAZOVANJE ne doživljavamo i ne provodimo razmišljajući DUGOROČNO, a ne samo mašući ispraznim parolama o „zemlji znanja“? Već kao nacija postajemo sinonim za ta toliko omražena „znanja“ koja im suvremeni život u Hrvatskoj nudi. Odgojiteljice u vrtićima, pedagozi općenito, učitelji i nastavnici, profesori na fakultetima i ini, ali rijetki, „čudaci“ koji drže do etikete i bontona ne nalaze više načina da u bujici primamljivih i brzopoteznih „rješenja“ priđu dovoljno blizu njihovome intelektu i prišapnu im što doista znači biti ČOVJEK: ne dozvoliti da ti potencijali koje posjeduješ propadnu, željeti napredovati – časno, pošteno i ustrajno obavljati posao za koji si školovan, biti svjestan odgovornosti za sve svoje postupke, pomagati jer osjećaš da trebaš, a ne da moraš, ne samo tupo slušati, nego i „čuti“ druge ljude, poštovati ljude i zauzvrat očekivati poštovanje, željeti naučiti, provoditi i živjeti istinske životne vrijednosti. A sve će navedeno biti lako ostvarivo budu li ta takozvana, prerano stečena, „dječja prava“ žurnom intervencijom gurnuta i prolongirana iza ODGOVORNOSTI – kojoj se najprije moraju naučiti. I znate što? Kad ustrajete na takvoj životnoj filozofiji, dijete je jako brzo prigrli jer inteligentno uviđa njezine dugoročne prednosti.
Dodala bih još da ni najmanje ne strahujem od toga da će roditelji ove retke shvatiti kao napad na svoje vještine roditeljstva – obično se uvrijeđenima nađu oni koji to najmanje jesu.
U nadi da će uslijediti povratna reakcija,
srdačan pozdrav!
Renata Budak Lovrić, prof.