Kad pobijedi ljubav autorice Maje Brajko-Livaković prvi je roman koji progovara o iskušenjima droge i problemima mladih – na našim prostorima. Priča je o to o mojim vršnjacima, dakle, osmašima, koji uviđaju kako je uvijek potencijalno vrijeme za donošenje pogrješne odluke koja će ostaviti predubok trag – kako na tijelu, tako i na psihi.
PRIVREMENA SREĆA – BAŠ KAO I KOD DIGITALNIH MEDIJA?
Opće je poznata stvar kako „djecu“ u ovoj dobi sve više počinju gristi problemi o ljubavnome životu. Prerano? Svakako. Ali to nije nešto što im smijemo zabraniti, upravo zbog prkosa i inata – izvora najglupljih odluka koje je čovjek u stanju donijeti. Zapravo, ljudska bića. Jer nije svaki čovjek nužno čovjek, a pogotovo ne mladi, koji očito ne vide dalje od nosa (čitaj: ekrana digitalnih medija). Kakve samo ideje mogu pasti na pamet četrnaestogodišnjaku (ili kojoj drugoj dobnoj skupini) ugledaju li se na te smrtonosne „aparate“! Baš kao što je jedan od simptoma droge, dok je „koristiš“ neizmjerno si sretan, ali iza kulisa krije se mnogo ružnija priča. Kome bi se još dalo pričati o posljedicama? Sve to oni znaju. Dok nije potrebno donijeti odluku.
OŠTRI JEZICI – I TUPI MOZGOVI
Kako komunicirati s mladom osobom? U ovo doba – vrlo vjerojatno – nikako. Rijetki su raspoloženi (p)održati konverzaciju s nekim starijim i iskusnijim. Razlog – digitalni mediji. Neki će reći: moje se dijete promijenilo otkako je u društvu toga i toga. Zvučni signal! Pogrješka! Vašu djecu društvo ne može pokvariti. Može samo probuditi nezdrave težnje, duboko zakopane. Genetska predispozicija? Vrlo vjerojatno. Ali ono što utječe na aktiviranje te težnje jest podražaj, tj. poticaj. Roditelji sve rjeđe posežu za zabranama, sve manje ograničavaju – u bilo kojem aspektu. Mladi (koji se, uzgred budi rečeno, nerijetko ponašaju i mlađe nego što jesu) više ne znaju za značenje riječi ne, a o njihovom odnosu prema onima nešto složenijima, poput: poštovanje, razmišljanje, razumijevanje – ne treba ni napominjati. Nemojte se, stoga, začuditi kada vaša djeca zarade određenu pedagošku mjeru (koja je najblaža moguća kazna koju mu možete pružiti!) jer je – u bilo kojem smislu te riječi – nasrnulo na drugo dijete ili pak profesora. Osiguravajući mu odveć slobodnog vremena te potpunu slobodu kretanja, vaše dijete postaje odraslo ljudsko biće! …Koje ne zna kad je dosta, kako u kojem trenutku reagirati (a i kada to i čini, obično se sve svodi na nasilje i oštar jezik), kako pomoći drugome, ne zna/ne može/ne želi stati na kraj predrasudama, ne uviđa lošu stranu ni u čemu. „Takvi“ nisu ljudska bića, to su tijela (pre)dugačkih jezika – i tupih mozgova.
MIR, MIR, MIR – NITKO NIJE KRIV
Čemu zatvarati oči kad si slijep?
Sumnjam da itko ima odgovor na pitanje tko je naposljetku pravi krivac za sve što nam se događa – ako to itko uopće i sluti. Ne, nije se potrebno uklapati u ovakvu sredinu; ovakav svijet. Ljepota je u tome da ne budemo ukalupljeni, što u današnje vrijeme znači biti robot. Ljepota je u razmišljanju, shvaćanju, učenju, razgovoru, poučavanju. Toliko je toga ostalo za učenje i poučavanje – osim korištenja (meni poznatih) društvenih mreža poput: Instagrama, Tik Toka, Vibera, WhatsAppa, Snapchata, Facebooka i drugih. Budu li životi ovisili o tome, to se životom ne može nazvati. To je mrcvarenje mrtvaca. U „takvima“ nema duha. Nema razloga, dakle, zavidjeti nekome na broju lajkova, pratitelja, na popularnosti u školi ili bilo čemu što se toga dotiče. Oni koji su pravi, koji su kvalitetni, njih rijetko tko primjećuje. Nitko ne voli onoga tko se brine i bori. Osim kad je riječ o školskim ocjenama: milina je biti prisan s takvima. Na mladima svijet ostaje. Ali, da, nitko više nema volje za učenjem, pa se ni prepisati nema od koga. Sreća pa je našoj (vašoj) djeci razum „izgrižen“ , pa ih nema što peći kada pojme da nema srednje škole koju mogu upisati s takvim uspjehom, kamoli živjeti s takvim autodestruktivnim umovima. Situacija je kao sa sustavom koji postaje izložen sishing napadima, malveru, adware i ransomware napadima, čitav se mora graditi ispočetka – kad je već prekasno. Sumnjam da itko ima odgovor na pitanje tko je naposljetku pravi krivac za sve što nam se događa – ako to itko uopće i sluti.
LAJKAJ MI ŽIVOT
Djeca, u dobi do (vjerojatno) 12-ak godina ne znaju razlučiti dobro od zloga. Sada, ne samo da ne znaju, nego nisu u stanju niti pokušati. Tko će onda usmjeriti mlade? Tko će ih razuvjeriti kad je riječ o privremenim zadovoljstvima?
Ne pribojavam se izopćenju iz jata, ako me uopće smatraju drugačijom. Ne bi trebali ni kvalitetni pojedinci, koje sve češće nazivam(o) istrebljenom vrstom – to su, dakle, oni koji se ne boje uviđati problem i progovarati o njemu, oni koji ne osjećaju potrebu do starosti skrolati po „prozorima“ društvenih mreža i lajkati najnovije objave onih s kojima su se nedavno pomirili. Istrebljena vrsta je ona koja zna i želi činiti nešto više, ostvariti bezuvjetnu potrebu – saznavati, učiti, širiti vidike i obogaćivati rječnik – pa i život – čitati.
Kao osmašica koja se, iako ništa nije vidjela, ipak mnogočega nagledala, bez susprezanja mogu reći: vaša djeca zaista se lijepo izražavaju, gotovo kao da su učila bez prestanka – i bez knjige.
Nikolina Antić, 8.D