POČASNA TITULA
Otvorenje ovogodišnjeg LiDraNa upriličeno je u veoma svečanoj i ugodnoj atmosferi. Profesorica Renata i ja odmah smo zauzele mjesta u prvim redovima kazališta Kerempuh. Međutim, čini se kako baš i nismo imale sreće jer je iza nas sjedio – čopor četvrtaša, veoma živahne djece, čiji su se učitelji i učiteljice „sakrili“ na drugom kraju dvorane.
Najprije je održano nekoliko kraćih protokolarnih pozdravnih govora, iako je jedan od njih više sličio čitanju bajke – i zato što je čitan i zato što je sadržavao elemente istoga žanra.
Voditeljima sam bila posebno oduševljena. Mlada Hana, učenica nižih razreda Osnovne škole A. G. Matoša, koja je bila izrazito vedra i živahna – svakog sam trenutka mogla očekivati da zapleše, i s njome srednjoškolac Mihael, koji je očevidno bio izuzetno počašćen „igrati“ tu ulogu (dalo se to iščitati iz širokog osmijeha koji mu nije silazio s lica).
Nadalje, program je bio krajnje interesantan i raznovrstan: red glume – red plesa – red svirke, glume i plesa. Imali smo prilike gledati prvakinje u stepu, kao i svjetske viceprvake – brojnu i iznimno uigranu skupinu rasplesanih djevojaka i mladića, na koncu i isječak iz ovogodišnjeg mjuzikla mladih kolega srednjoškolaca škole domaćina – Prirodoslovne škole Vladimira Preloga.
GUŽVA(NJE) U KEREMPUHU
Nakon svečanosti uslijedila je stanka od pola sata – do početka pojedinačnih scenskih nastupa. Stanku su posjetitelji i sudionici iskoristili da se pogoste izborom raznih jela, iako ne bih znala precizirati kojih – profesorica i ja to smo vrijeme iskoristile za šetnju.
Kako to s nama dvjema obično biva, i ovaj smo put pronašle nekoliko dlakavih prijatelja, a pažnju nam je okupirao jedan dobro uhranjeni ulični (ili ipak ne?) mačak. Sunčao se u pokrajnjoj uskoj uličici, koju smo pošle istražiti. Vlasnik jednog od uličnih lokala, s kojim smo se upustile u razgovor, ni sam nije bio siguran odakle se mačor pojavio, ali bilo je očito kako netko dobro skrbi o njemu. Dočekao nas je i na povratku iz šetnje, pa smo se neko vrijeme s njime družile, onako, u nadi da će donijeti sreću, a i zato što nam se ta ideja učinila primamljivija od „gužvanja“ u Kerempuhu.
(NE)OMETANA PROBA
Na redu za pojedinačne scenske nastupe nastupala sam u drugom „poluvremenu“ . U vrijeme stanke, profesorica i ja odlučile smo kako ću Pupačića ponovno izvoditi na stubama u već dogovorenom položaju. Dok sam glasno izgovarala naslov, zamijetila sam tako i zainteresiran pogled glumca Ozrena Grabarića, jednog od članova prosudbene komisije. No, kako se na pozornici odjednom našla brojna ekipa s instrumentima, okrenula sam se leđima i probno interpretirala More. Vrpoljila se masa, budući da sam im smetala, ali nisam osjetila potrebu maknuti se – neće se usuditi prekinuti me, a ni izgurati me ne mogu tek tako. Možda sam ih malo podcijenila… Netko me straga ipak uporno „slučajno“ odgurnuo laktom. Napravila sam škrt korak unaprijed, a kada sam (ne)ometano završila s izvedbom, profesorica je osjetila poriv da „opali“ koju fotografiju.
KAKO MI JE NA OČI PAO MRAK
Moj nastup i to drugo „poluvrijeme“ nikako da stigne. Često se događalo da (ne)koncentrirani voditelji pogriješe naziv škole i/ili ime mentora/ice.
I tada sam prešla sa zasljepljujućeg svjetla reflektora u potpuni mrak, smjestila sam se na stubama i pokušala ostvariti kontakt očima s publikom . Međutim, nikoga nisam vidjela, osim nekoliko silueta u kutu dvorane, pa sam zamišljala da vidim slike mora. I „upalilo“ je (koja ironija!). Riječi su ponovno jednostavno tekle, ali osjetila sam da nije riječ o jednakoj količini intenziteta kao na općinskoj razini. Netko je, također, prilično glasno komentirao tijekom moje izvedbe (u najmanju ruku nekulturno!).
Kakogod, nisam bila razočarana ni nezadovoljna; nadala sam se, ali ne i očekivala. Ta došli smo smijati se!
Vratili smo se potom natrag u dvoranu i odslušali posljednjih nekoliko nastupa. Glumac i član prosudbene komisije, gospodin Grabarić, nerijetko je izlazio i ponovno se vraćao s čašom vode u ruci, vrpoljeći se u stolcu i kašljući. Predsjednica prosudbene komisije, Barbara Roko, kao umjetni izvor svjetla iskoristila je bljeskalicu na mobitelu, a ostale članice žirija nisam uspjela u mraku prepoznati. Bilo je zaista mnogo sjajnih nastupa i fantastične energije! Šteta što LiDraNo to ne zna prepoznati.
NEPROČITANE LEKTIRE
Iako je rečeno kako će komisija odluku donijeti do 15 sati, pojedinačni scenski nastupi upravo su tada završili, tako da smo ponovno pošle prošetati – i završismo u slastičarnici, od šećera glava ne boli. U međuvremenu se u Osnovnoj školi Josipa Jurja Strossmayera okupila zainteresirana gomilica na Okruglom stolu za prosudbu pojedinačnih scenskih nastupa.
Mnogo toga zanimljivog naučili smo i ove godine – od toga kako je vrlo važno što i kako smo (se) odjenuli – do toga kako dijete s Downovim sindromom mora poraditi na artikulaciji (?!). Međutim, žiri se (za razliku od prošlih godina) kruto držao pravila – pa je dječak (koji se zrelošću doimao kao momak, a kvalitetom izvedbe činio dorastao jednom akademskom glumcu!) diskvalificiran zbog minutaže (jer mu je izvedba prekoračila ograničenje za, navodno, 7 minuta), unatoč tome što su ga na općinskoj razini silno nahvalili i sugerirali da mu monolog sljedeći put slobodno potraje dulje. I bilo bi to sve da ni mi u ulozi zgroženih gledatelja – ostalo je na tome da su svi samo gledatelji, iako je bilo važno i potrebno istupiti nakon opaske profesorice Budak Lovrić kako žiri neće lako zaspati zbog takve svoje odluke, a zamolila je sve prisutne barem za još jedan zasluženi pljesak i javno uputila pohvale momku – nismo ostali blaženo distancirani nadobudno vjerujući da je to vrhunac i kako dalje od toga nema i ne može. Momak je više puta (nepotrebno) prozivan (i time dodatno provociran) od strane članova komisije, odjednom zainteresiranih za mišljenje i gledište mladih, i to nakon što su prethodno priuštili hladan tuš djevojci koja je čvrsto branila svoje mišljenje u vezi teksta koji je izvodila – a nije se svidio komisiji zbog neotvorenosti tematike i takozvanog „unutarnjeg okoliša“. Nisu, čini se, zadovoljni odabirom „teških“ – našem uzrastu „neprimjerenih“ tekstova, iako, prije svega se treba zapitati što oni pod time podrazumijevaju. Tako im, primjerice, izvedba Bajke o ribaru i ribici petašice nije bila najjasnija – jer nisu shvatili koju je ulogu ona cijelo vrijeme igrala.
Nekoliko minuta slušati bujicu komplimenata – da bi se zatim „razgovor“ odrezao kratkim: „Nemam riječi pohvale!“ – ponovno bi ispalo smiješno da nije zazvučalo toliko surovo iskreno.
SLIKE KOJE GOVORE MANJE OD RIJEČI
Kao komentar na moj nastup najprije je uslijedilo nešto pohvala; kako sam pozitivom i ljepotom izvedbe u kazalište donijela more. Glumac Ozren Grabarić potom je upitao o čemu smo se profesorica i ja dogovarale tijekom stanke – jer nas je uočio kako „eksperimentiramo“. Pojasnila sam kako smo se odlučile za verziju nastupa u kojoj sjedim na stubama pa smo to htjele isprobati. Dio njegovih zapažanja djelovao je kao neodređeno generaliziranje jer je (po tko zna koji put) spominjao zamišljanje slika i važnost komunikacije s publikom, a zatim me upitao što mislim o njegovome stajalištu da je moj nastup djelovao „umjetno“ jer sam se fokusirala na stvaranje slike. Odgovorila sam protupitanjem: „Nije li to poanta?“, na što je nešto grubljim tonom odbrusio kako nije, i kako je upravo suprotno. Narugao se usmjerivši pogled u plafon i mašući rukama demonstrirao: „Evo, ja sad zamišljam nešto svoje i ne vidim vas, vi ne postojite!“. Istaknuo je kako nijedan glumac to ne može, zamišljati slike a isključiti publiku. Možda je upravo u tome poanta? MI nismo profesionalni glumci, MI smo djeca koja u slobodno vrijeme na izvannastavnim aktivnostima gajimo ljubav prema kazalištu i iskazujemo tu ljubav kreativno se izražavajući u dramskoj formi. Ne sudi se prema iskustvu jer nitko nije iskušao sve. A izrugivanje na račun djece i njihovih mentora – u najmanju je ruku neukusno. I nipošto nije potrebno napominjati da to ne bismo trebali shvaćati osobno (!?). Nipošto! Osim što je riječ o trudu i radu djece, o bezbrojnim satima rada i žrtvovanju i profesora i mentora. Ipak, najlakše je kritizirati – ili, u ovom slučaju (ovim slučajevima, zapravo) – tražiti problem gdje ga nema.
VERBALNA TIRADA
Moja je mentorica vjerojatno bila zaprepaštenija od mene, koja sam se cijelo vrijeme smješkala, u jednom trenutku i od neugode – posramiš se onoga što radiš kada dobiješ takve komentare za koje znaš da nisu na mjestu. Članovi prosudbene komisije – naizmjence komentirajući nastupe – sami sebi otvoreno proturječe, očito nesvjesni da i mi njih pozorno slušamo i ocjenjujemo – kao i njihovu lošu artikuliranost (s naglaskom na zabrinjavajućoj kvaliteti akcentuacije!) međusobnih nadopuna komentara. Ali čemu time razbijati glavu, nema svrhe.
Mentorica je ipak osjetila potrebu naglasiti promašenost najnovije izmjene u predispozicijama za prijavu sudionika za pojedinačne scenske nastupe: naime, od ove godine djeca više nemaju pravo nastupiti s vlastitim tekstom (autorskom pjesmom ili monologom) – čime se dokida jedan od najvažnijih elemenata, ali i sama svrha LiDraNa: poticanje i promicanje stvaralaštva! Istaknula je kako pišem poeziju i kako sam u tome uspješna (o čemu svjedoče priznanja i nagrade), na što se dramska pedagoginja Ksenija Rožman (baš kao i Grabarić) nadovezala i rekla kako ni sama nije mogla vjerovati da je ta odluka usvojena – i da svakako nastavim pisati, štoviše, da poeziju svakako objavljujem. (Naravno da je objavljujem, ta živimo u 21. stoljeću!) I dalje sam se smijala, ali iskreno, i bilo je očito da su i oni to uočili, pa su brzo krenuli dalje.
Momak dorastao akademskom glumcu s početka priče uskoro ni sam nije mogao izdržati pa je zamolio članove prosudbene komisije da otkriju koja su to još preostala dva sudionika koja kao ni on nisu ispoštovala minutažu predviđenu za pojedinačne scenske nastupe – te su stoga diskvalificirana. Međutim, članovi povjerenstva „nisu to mogli reći“ jer je predsjednica, glumica Barbara Roko, koja je u međuvremenu otišla, sa sobom ponijela popis! (Krajnje neozbiljan i neuvjerljiv argument!)
Verbalna tirada potrajala je do nešto poslije 18 sati, kad smo, zahvaljujući Bogu što smo se smjestile kraj vrata, dugim koracima preskakale stube što su nas dijelile od izvora svježeg zraka (sav taj kisik uzaludno potraćen…). No širina naših užurbanih koraka nije ni približno korespondirala sa „širinom“ prsnih koševa članova prosudbenog povjerenstva za pojedinačne scenske nastupe Lidrana 2019. Šteta…
Nikolina Antić, 8.d