Učenike u produženom boravku PŠ Vugrovec posjetio je nogometni reprezentativac i viceprvak svijeta, Josip Pivarić. Tom prigodom, pristao je na intervju za naš Zmajček da vam u nastavku donosimo njegovo odgovore naša pitanja. Porazgovarali smo s njime o nogometu, ali i o Ukrajini, budući da je njegov klub Dinamo Kyjiv.
U kojoj dobi ste znali da želite postati nogometaš?
Teško mi je to reći, ali od samih početaka sam uvijek sam govorio da ću biti nogometaš, od najranije dobi, a tek sada znam koliko toga trebaš proći i da to ne možeš znati, ali sam oduvijek to htio.
Osvrnimo se malo na krunu Vaše karijere. Na Svjetskom prvenstvu ste odradili sjajan posao. Kakav je bio osjećaj postići takav povijesni uspjeh i kako ste se osjećali kada je Vas i Vašu momčad dočekala gomila ljudi u Zagrebu?
Sigurno nezaboravno. Djelovalo je totalno nestvarno kad sad gledaš iz ove perspektive. A tamo, kad imaš utakmicu po utakmicu, gledaš da svaku sljedeću dobiješ i mi tamo nismo imali dojam da je takva euforija tu u Hrvatskoj. Znam da se nije radilo, sve je bilo u kolapsu, za vrijeme utakmice s Engleskom trajekti nisu vozili i slično. Lijepo je biti dio toga. Sigurno da za to radiš, mislim na treninge i slično, kad god ti je teško u životu znaš da treniraš i radiš da bi jednoga dana mogao tako nešto postići i eto, hvala Bogu, ja sam privilegiran da sam uspio to postići da sam bio dio te ekipe, momčadi i generacije koja je upisala takav povijesni uspjeh i jako sam sretan i zadovoljan zbog toga.
S kime se iz reprezentacije najviše slažete i kakav odnos imate sa Zlatkom Dalićem?
Najviše se družim s Milanom Badeljom; Domagojem Vidom, Markom Pjacom, Markom Rogom i tako. Družimo se mi svi skupa, ali s njima najviše vremena provodim. A s Dalićem imam odnos trener – igrač koji je jako dobar. Naravno, uvijek popričamo kad se vidimo, ali uglavnom dobar odnos.
Imate li možda najdraži gol ili najdražu pobjedu? Koji bi to bili?
Najdraža pobjeda mi je sigurno Engleska na SP-u za ulazak u finale, a gol mi je protiv Arsenala u Maksimiru kad sam igrao za Dinamo.
Vi trenutno igrate za Dinamo Kijyv, Što Vam se sviđa u Ukrajini – ukrajinska kultura, gastronomija ili nešto drugo?
Kijev je prekrasan grad. Jako mi se sviđa. On je smješten na jednoj ogromnoj velikoj rijeci koja se zove Dnjipro i onda ima jako puno mostova i to onda jako lijepo izgleda. Ima jako puno ljudi i jako je lijep grad, pogotovo sami centar i ljudi su isto jako dobri i pristupačni. Mislim da sam se dobro prilagodio, baš uživam i lijepo mi je. U Kijevu također ima jako puno dobrih restorana, što ja jako volim jer volim puno jesti.
Osjeća li se u Kyjivu da na istoku zemlje još uvijek traje ratno stanje i što mislite o novom ukrajinskom predsjedniku?
Novi predsjednik je komičar… Stvarno je čudno kako se uspjelo desiti da on pobijedi. Građani očito nisu bili zadovoljni prethodnim. U Kijevu se uopće ne osjeti da je ratno stanje. Zapravo su prema mojem mišljenju ti sukobi političke situacije u kojima netko uvijek ima koristi i zato se takve stvari nažalost događaju. Zaista za vrijeme svojeg boravak u Ukrajini nikad nisam nikad osjetio nikakav dojam rata.
Djakuju! Neki učenici naše škole uče ukrajinski. Jeste li vi naučili što ukrajinskog? Možete li nam reći nešto na tome jeziku?
Jesam, naravno da sam naučio nešto na tome jeziku u godinu i pol dana koliko tamo boravim, makar sam imao malu ozljedu. Naučio sam neke stvari. Ti si na početku rekao hvala, ali ja ti moram priznati da većinom pričam ruski jer se do prije pet godina se u Ukrajini (barem u ovome dijelu) nije pričao ukrajinski. Većina stanovništva priča ruski. I tek sad se učenje ukrajinskog počelo unazad godinu dvije forsirati u školama i vrtićima, ali ljudi i dalje pričaju ruski. Kad negdje dođeš i hoćeš pozdraviti kažeš Zdravsvujte, ili Privjet – što znači bok, dok je Zdravstvujte malo kulturniji pozdrav. Doviđenja je Do Svidanjja ili Poka – to je isto bok i ne znam što te točno interesira. Puno riječi ima sličnost s našima, samo je naglasak drugačiji. Ja bih hotel kušat znači Ja bih htio jesti. Evo, rekao sam ti par riječi.
Znamo da ste posjetili mnoge zemlje. Čija vas je kultura najviše fascinirala? Imate li uopće vremena obići znamenitosti kad igrate neku utakmicu?
Bio sam u jako puno zemalja na svijetu i teško je reći što me se najviše dojmilo zato jer kad dođemo negdje na utakmicu mi uopće nemamo vremena. Niti ne izađemo iz tog hotela u kojem odsjedamo. Samo dođemo, izađemo iz hotela i po nas dođe autobus koji nas vozi na trening drugi, dan idemo na utakmicu pa odmah na aerodrom i doma i to ti je sve što mi ti vidimo od grada, a vidio sam stvarno jako puno gradova. Možda su Amerika i Miami ostavili velik dojam na mene jer imali smo vremena malo i prošetati i Miami je sigurno nešto drugačiji od Europe.
Nakon završetka karijere, biste li htjeli postati trener?
Ja sam upisao trenersku školu čim sam završio srednju školu, na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Međutim, nisam došao do kraja jer sam imao jako puno obaveza. U međuvremenu sam se totalno okrenuo jednom drugom poslu koji planiram raditi sa svojom familijom poslije i tako da, eto, nažalost mislim da se neću baviti trenerskim poslom.
Što volite raditi u slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?
Trenutno su mi najveći hobi djeca. Imam dvoje – od pet i tri godine. Imam malo slobodnog vremena i onda kad ga imam, bavim se njima.
Martin Bogdanović