U iščekivanju odabranih
Toga dana sam proglasila sama sebi dan veselja. Naime, nije to bio običan dan. Taj dan je bio poseban za mene, a vjerujem i za ostale. Mi koji smo se upisali na početku školske godine na Prvu pomoć, nas 12, otprilike, svaki drugi tjedan smo dva sata vježbali u trudili se naučiti mnoštvo toga. I naša profesorica Maja Danilović je bila s nama i trpjela je sva naša glupiranja. Rekla nam je da se za nekoliko dana ide u Novi Vinodolski, i da će nam poslati popis tko sve ide. Da, poslala nam je popis, i svima nam je bilo žao njih koji nisu mogli ići, ali nema veze.
Veselo pakiranje
Tih dana sam jako često pričala s Elenom, i par puta je došla kod mene. Nije došla samo na glupiranje, već smo radile nešto za školu, ali bila su tu i neka dogovaranja. Što ćemo nositi, što ćemo raditi, i kako ćemo se provesti, su bila jedna od češćih pitanja tokom naših razgovora. Nitko od nas na njih nije imao odgovor. Tako sam nestrpljivo čekala taj ponedjeljak, da sam na cijeli list papira s Elenom napisala hrpu stvari koje ćemo ponijeti. Spakirale smo se i tu noć slabo se naspavale. Ne možete ni zamisliti koliko je teško bilo spavati, i misliti o tome kako na 3 dana odlaziš sa prijateljicama negdje u nepoznato. Naravno, išle smo s dobrom namjerom. I da se zabavimo, ali prije svega, da naučimo puno toga. A tako je i bilo.
Put i smještaj
Krenuli smo u 9 na terminalu u Sesvetama. U busu je bilo oko 3 škole. Neki su slušali glazbu, neki pričali, neki pjevali, neki igrali igrice, a neki spavali. Tu sam naravno bila ja. Pokušavala sam zaspati, no nije išlo, a i nisam htjela da se moja prijateljica (novinarka Ema Palikuća) osjeća usamljeno i da joj bude dosadno. Napokon smo stigli. Svatko je uzeo nečiji kofer (da budemo brži), a u predvorju našao svoju školu i svoj kofer. Ono što je jako zanimljivo je to da su nas jako brzo rasporedili po sobama. Kad kažem jako brzo, to i mislim. U dvije minute, već smo svi bili u sobama. Moje prijateljice i ja (bilo nas je 7) smo bile smještene u jednoj sobici na prvom katu. Neki su bili na drugom katu, a neki u prizemlju. Mi smo bile točno pored ulaza, tako da i nismo morale baš puno hodati na jelo i na obuku. Prvo smo si složile posteljinu kako bi se malo odmorile. Također, pored nas su bile cure iz Vugrovca. Njih je bilo četiri, a s njima je bio i jedan dečko. Samo što je on bio u sobi s dečkima. Uglavnom, složile smo posteljine i legle. Došla je prof. Maja i ukratko nam objasnila kada je što i dala nam raspored. Sve je bilo u redu. Nije nam se ništa činilo prezatrpano.
Lampice i slatkiši
Čim smo to sve obavile, otišle smo na ručak. Rasporedili su nas po stolovima. Elena i ja smo bile zajedno, s jos dvije cure iz OŠ Matka Laginje. Kada smo pojele ručak, opet smo se vratile u sobu. Imale smo više od dva sata slobodno, pa smo upalile zvučnike, uzele slatkiše kojih smo imale za dvije godine, i počele ukrašavati sobu. Ono što nitko nije znao je to da smo Elena i ja ponijele lampice. Ona svoje, i ja svoje. Ukrasile smo cijelu sobu. Pazile smo da bude sve uredno. To je brzo prošlo.
U 14 smo imali neku igru. Ne možete zamisliti do kada je trajala. Do 14 i10. Očekivali smo malo duže, ali još bolje. U toj igri je pobijedila naša škola, odnosno Vugrovec-Kašina, odnosno Jurica Pukšec. Još smo se malo odmorili po sobama.
Zanimljiva obuka
U 15 nam je započela obuka. U ruke smo uzeli pernice i bilježnice (neki i priručnike) i zaputili se u veliku dvoranu s još 3 škole. Tamo nas je dočekao naš predavač Filip, puno demonstratorica i ploča s napisanim rasporedom. Na ploči je bilo napisano od koliko do koliko ćemo što učiti i imali smo i praktične vježbe. Između lekcija smo imali i pauze. To je sveukupno trajalo od 16 do 19 i 30. Meni je bilo prezanimljivo jer se u budućnosti želim baviti medicinom, pa mi je išlo u jednu ruku i u korist. Započeli smo s prvom pomoći, zavojima, raznim udarima (srčani, moždani, epileptični napad…) pa sve do vanjskog krvarenja, šoka i gušenja. Na kraju svega toga smo imali praktične vježbe. S nama je bila demonstratorica Maria koja nam je pomagala i gledala radimo li dobro. Nakon svega toga smo bili jako umorni, ali mene je jako zanimalo još pa sam se veselila sutrašnjem danu.
Nakon rada slijedi zabava
U 19 i 30 je bila večera, a u 21 je započelo sljedeće. U 21 su se sve sobe zaključavale i moralo se ići ili u disko, ili u sobu gdje su se igrale društvene igre. Neke cure i ja smo otišle u sobu gdje se igraju društvene igre, a ostatak cura je otišlo u disko. Nismo mi baš za tulumarenje i plesanje. Bile smo na mobitelima jer smo zaboravile iz sobe uzeti karte. Nakon nekog vremena, Elena i ja smo uzele šahovsku ploču i zaigrale šah. Malo su nas čudno gledali, ali šta je tu je. Ja sam matirala i pobijedila ju. Ona govori kako je to jer joj se nije dalo. Meni je to i dalje pobjeda. Postalo nam je dosadno, pa smo otišle vidjeti što se to tako zanimljivo i tajnovito dešava u disku. Kada smo ušle, vidjele smo kako se zabavljaju, ali nam se i dalje nije dalo. Hodale smo gore dolje, pa smo se na kraju ipak odlučile za disko. Sjele smo u ćošak i čekale neku dobru pjesmu. Zadnjih 30 minuta smo se opustile, pa smo izmišljale neke svoje otkačene plesove i malo smo zapjevale. Nismo plesale klasično već smo se trgale od smijeha svojim glupostima. Ostale cure iz naše sobe su išle većinom u potragu za dečkima i plesale su. Nismo mi za to. Na kraju mi je ipak bilo žao što smo morali ići. U 23 su se sobe otključale i krenulo je spremanje za spavanje. U 23 se također zaključava vanjska ograda. Zaboravila sam reći da smo između predavanja, u pauzama u trajanju od 20 minuta pisale pjesmu. Svatko od nas 7 je bio zadužen za nešto pa smo tako i osmislile pjesmu. Ja sam ju ukrasila, a cure su ju stavile na vrata. Po tome i lampicama smo se sigurno isticale od drugih.
A i na svako predavanje smo došle uvijek prve. Sve smo se otuširale i spremile za spavanje, a u ponoć su nam došli zaželjeti laku noć i provjeriti je li sve u redu. Mi smo ležale na krevetima, ali nismo mislile ići na spavanje. Nitko nije. Čavrljale smo i jele slatkiše do otpirlike 1 i 30, a onda su sve cure zaspale. Sve osim Natalie, Eme (druge Eme) i mene. Mi smo se zezale i ostale smo budne do 3 i 15. Tad su se i ostale cure probudile, jer smo bile mrvicu preglasne. Na kraju sam ja prva zaspala.
I drugi dan je bio zanimljiv
Probudile smo se u 7 i 30. To ne znači da smo se tada spremile, već da smo se samo probudile i lijeno ležale u krevetima. Tek smo se na knap, u 7 i 55 počele brzinski oblačiti. U 8 je bio doručak. Svi smo bili raščupani i u trenirkama. Baš svi osim ove dvije cure s kojima smo Elena i ja sjedile. Njih dvije su se valjda probudile u 6 kako bi se isfenirale, i sredile kao da idu na maturalnu večer, a ne običan doručak. Nakon doručka smo otišle srediti sobu, jer nam je u 9 krenulo predavanje, a nešto se pričalo da idu provjeravati koliko su nam uredne sobe. Također, zaboravila sam napomenuti da kada je god netko ušao u našu sobu, oduševio se lampicama. Pogotovo naš predavač Filip i demonstratorice. Otišle smo na predavanje s pauzama koje je trajalo do ručka, odnosno do 12 i 15. I to jutro je bilo jako zanimljivo, samo što smo svi bili neispavani jer smo bili do dugo u noć budni. Ručak je bio ukusan. Jedino na što se mogu požaliti je to što su zaista bile jako male, ali stvarno jako male porcije, pa smo Elena i ja ostajale gladne. Nema veze. Imale smo zalihe slatkiša. Nakon što smo se najele, oko 13 smo otišli na plažu i u grad, u Lidl. Dugo smo šetali i otišli smo do centra grada i popeli smo se dosta visoko, a pogled je bio prekrasan. Na povratku smo otišli kupiti hranu. Većinom piće i slatkiše. Opet. Mislim da u životu nisam pojela više slatkiša. Tako sam jedva čekala doma jesti finu maminu kuhanu hranu. One kaše, variva i sve delicije. Svi smo to jedva čekali. Samo sam o tome razmišljala. Vratimo se sada u Novi Vinodolski. Nakon što smo se vratili, pojeli smo “malo” slatkiša i opet smo krenuli na predavanje. Predavanje je krenulo u 15, a završilo je u 16. Tada smo imali užinu. Nakon nje smo se vratili na predavanje koje je trajalo do 18:45. Tada su nam naše demonstratorice i ostali predavači pokazali kako to izgleda naše natjecanje koje će biti najvjerojatnije u trećem mjesecu. Tada se svih 9 škola (toliko nas je bilo) okupilo u velikoj dvorani i svi smo promatrali što se događa. Bilo je jako puno toga, a na kraju prezanimljive vježbe smo se zapravo osvijestili kako se trebamo primiti knjige, jer nije to bilo samo praktično, već je vođa ekipe morao sve objasniti što radi. Ne možete zamisliti ako niste vidjeli.
Poslije toga smo otišli na večeru koja je bila u 19 i 30. Najeli smo se i otišli u sobe.
Demonstracija natjecanja s imigrantima
Najavili su nam da u 20 i 30 možemo doći pogledati kako to izgleda natjecanje za velike. Mislile smo kako ćemo doći samo mi, jer to nije bilo obavezno, ali ispostavilo se da su svi došli. Bilo je krcato. Kada su nam to pokazali, svi smo ostali širom izbečenih očiju i razrogačenih usta. Ali to govorim za stvarno. Tu je bilo svačega. Svih mogućih slučajeva koji postoje. Bilo je bar 15 ozlijeđenih, a u ekipi ih je samo petero i još su morali pričati na engleskom jer su ozlijeđeni bili imigranti. Na našem mlađem natjecanju je ozlijeđenih samo troje. Kasnije je bilo raznim komentara i svi smo se divili svima njima što su to sve uspjeli. Nagradili smo ih velikim pljeskom.
Kartašice
Kao i prošle večeri, u 21 i 15 su se zaključale sobe i krenulo je sve isto. Disko i soba za društvene igre. Samo što smo kasnije krenuli jer su se svi morali raspremiti od pokazne vježbe natjecanja. Ovoga puta smo se sjetile uzeti karte, pa smo uzele iz predvorja jedan stolac i u hodniku se kartale na podu. Čekali smo dobih 20 minuta da sve otvore. Bilo je malo drugačije. U sobi za društvene igre su se većinom kartale karte, a u disku nije bilo “žive duše” jer, koliko smo čule, puštale su se “jadne” pjesme. Otišle smo se uvjeriti, a kad ono stvarno. Nikoga nije bilo. Shvatile smo da se može ići i na plažu, pa smo otišle. Ja sam bila u kratkim rukavima i nije mi bilo baš toliko hladno, ali nas je većina otišla zamoliti predavače da nam otključaju sobe kako bi si uzeli jakne. Vani smo proveli dobrih 45 minuta. Malo smo trčali, slikali se, divili se moru i valovima, a zatim smo se sjele na klupicu. Zadnjih 15 minuta smo vani bile same jer su svi ušli unutra. Pošto je disko bio prazan, animatori su obećali da će zadnjih 10 minuta puštati “cajke”. Nama je pao mrak na oči. Svi živi i mrtvi su ušli unutra, a nas 4 smo ostale vani gledati more i pamtiti te lijepe trenutke koje ćemo vidjeti tek samo u sedmom i osmom mjesecu. U 23 smo se zaputili u sobe i obavili sve isto kao i prošle večeri. Tuširanje, higijena, pa spavanje. Ma kakvo spavanje. Našle smo se na Eleninom krevetu i zaigrale “kejms”. Za sve one koji ne znaju što je to, to je igra s kartama. Poslije smo još i igrale “as”. Curama se polako spavalo, pa su sve otišle na spavanje, a ja sam ostala sama. Igrala sam neki igru za sviranjem i slušala pjesme do jedno 4 ujutro. Nije mi baš bilo dobro, pa mi je bilo lakše da nešto radim da brže zaspim. Brzo je došlo jutro, pa tako i polazak za Zagreb.
Svaki odlazak je težak…
Prvo smo u 7 i 30 otišli na doručak, a poslije doručka smo skinule posteljinu i spakirale se. Sve ono što je bilo potrebno, mi smo jako brzo obavile. Još smo malo pričale, a zatim smo obukle svoje jakne i izašle na hodnik gdje smo se svi okupili. Polako se počelo kretati u autobuse. Mi smo za to vrijeme kada smo čekali svoj bus igrali igru “asocijacije 2”. Igra pogađanja. Slično tomu. Naš bus je došao zadnji, pa smo se s još dvije ili tri škole zaputili na svoja mjesta. S curama sam zaigrala igru “lažeš” koja se također igra s kartama. Igrale smo ju sve do Zagreba. Kada smo stigli u Zagreb, svi smo se oprostili i bilo nam je malkice žao što odlazimo, ali veselili smo se normalnoj hrani. Po neke su došli roditelji, a neki su išli busom. Elena i ja smo se smjestile u bus. Brzo sam stigla kući. Mogu samo reći da su mi svi jako nedostajali, pa tako i škola koja je započela već drugoga dana kada smo mi bili u Novom Vinodolskom. Nadam se da ovo nije zadnje nezaboravno iskustvo koje ću provesti sa svojim prijateljima. Htjela bi zahvaliti predivnoj profesorici Maji Danilović koja je cijelo vrijeme bila uz nas i veselila se s nama.
Magdalena Denić