Ovo je vjerojatno jedan od ljepših i veselijih članaka u Zmajčeku. Mislim da svi vole iznenađenja, pa tako i naša draga profesorica Dijana Požgaj. Rođendan joj je bio 10. 11., i budući da smo uvjereni da već cijela Hrvatska zna kakva je ona profesorica, odlučili smo joj prirediti malo iznenađenje. Primili smo se posla i zasukali rukave. Htjeli smo učiniti sve što je u našoj moći, s obzirom na situaciju, ali i školska pravila. Predložili smo ideju 2 dana ranije i počeli se dogovarati. Naravno, mi cure smo stvar preuzele u svoje ruke, a dečki su sve potvrđivali, tako da smo nekako radili kao tim. Pripremanje za to malo iznenađenje krenulo je ranije. Magdalena Denić, poznatija kao urednica Zmajčeka i ja (Lucija) smo šizile večer prije. Tada je sve bilo gotovo osim jedne stvari koje smo se dosjetile. Magdalena je imala okvir za slike i bio je potpuno nov, ali beskoristan. Odlučile smo da ćemo nešto smisliti od toga i uspjele smo. Isprintale smo slike s našom profesoricom i sve ukrasile raznim naljepnicama. Uz skroman poklončić, znali smo da će joj ovo ostaviti trag jer ipak se ne može pojesti, a mislimo da je prekrasna uspomena. I tako, svi u strahu i iščekivanju, tu noć smo slabo spavali. Bojali smo se da neće baš sve ići po planu. Došlo je jutro, pa tako i naš polazak u školu. Bili smo nervozni i cijelo vrijeme šaputali. Video je bio na Meginom USB-u, a plan je bio taj da Megi profesoricu pod odmorom (imali smo 2 sata hrvatskog) izvuče van na kao neki razgovor. Rekla je da joj je bilo previše neugodno i da je pričala ,,žešće gluposti”, ali prošlo je i to. Toga smo dana pisali zadaćnicu, pa smo bar malo odvratili misli s toga, iako je bilo užasno teško ne čestitati joj rođendan. Tada je NAPOKON zazvonilo zvono i svi smo jedva to dočekali. Učiteljica je s Megi otišla porazgovarati nasamo van učionice, a mi smo u učionici navukli zastore, ugasili svjetla i na našu pametnu ploču namjestili video. Učiteljica je ušla u učionicu i mi smo viknuli: ,,Sretan rođendan!” Iznenadila se. Pustili smo video koji smo napravili i rasplakala se. Po tome smo shvatili da smo napravili dobar posao i bili smo presretni. Htjeli smo se zagrliti, ali zbog situacije, to naravno nije bilo moguće. Ema i Lucija Palikuća su joj napisale prekrasnu pjesmicu, koju je naš talentirani prijatelj, Mateo Sever, pročitao. Uručili smo joj poklon i svi se zajedno veselili i pogledavali. Profesorica je rekla da joj to znači više od same nagrade Ministarstva. To nas je sve dirnulo i raznježili smo se. Počastila nas je slatkišima i uspješno smo sa smiješkom na licu dovršili zadaćnice (nadamo se da su dobre op. a.). Tužni smo što je ovo zadnji rođendan koji će s nama slaviti, ali opet mislim da ne bismo ovo mogli nadmašiti sljedeće godine!! I evo još par riječi. Iskreno, iz sveg srca možemo reći koliko nam naša profesorica Dijana znači. Ona nije samo naša profesorica, ona je i naša prijateljica. Na njezinim satima je toliko zabavno, pa čak i kada učimo gramatiku. Ima svjetske primjere. Mjesečni projekti… da ne spominjemo, a ideje za lektire su tolike zabavne. Jednostavno je sat hrvatskog, sat zabave i druženja, uz koji i učimo. Hvala Vam, draga naša profesorice!! To je bio dobar početak našeg dana, i profesoričinog rođendana!