U sklopu projekta „Mislimo jedni na druge“ tijekom listopada smo prikupljali brašno, ulje, rižu, higijenske potrepštine, razvrstavali ih u kutije, podsjećali učenike naše škole na rokove i motivirali ih na sudjelovanje u prikupljanju namirnica. Ljepota ovoga projekta je što su različiti ljudi, na različite načine trebali jedni druge i pomagali. Neki su slagali kutije, neki nabavljali i prikupljali kutije za pakiranje namirnica i kruha, peciva, kolača, neki slagali, neki nosili, tovarili u kombi….Divno je vidjeti zajedništvo i suradnju roditelja, učenika, učitelja, spremačica, majstora, vozača kombija, divno je vidjeti i ovdje ga svakako spomenuti našega Darka Židaka koji svih ovih godina stavlja svoj kombi na raspolaganje i ostavlja svoje poslove da bi u svim našim školama utovario namirnice i kruh te ih vozio u pučku kuhinju.
U pučku kuhinju na Svetom Duhu došli smo nešto prije 12 sati, podjela obroka počinje u 12 sati. Vozeći se prema Domu sv. Antuna, već iznad crkve, vidjeli smo ljude sa vrećicama kako strpljivo čekaju u dugačkom redu. Čudno je vidjeti toliko ljudi, starih i mladih, običnih i neobičnih, koji čekaju što će dobiti za ručak. Mi smo istovarili sve što smo donijeli. Namirnice smo odnijeli u skladište, kruh i peciva smo stavili za podjelu taj dan. Fra Viliček, voditelj pučke kuhinje, organizira podjelu i koordinira mnoge volontere. Mi smo u dogovoru s njim uzeli peciva i kolače i počeli dijeliti ljudima u redu. Neki su nas radosno pozdravljali, pitali čiji je rođendan kada častimo, veselili se kao mala djeca. Neki su pažljivo uzimali po jedan komad nečega govoreći da ostane za druge. Neki od njih su otvarali svoje vrećice i tražili koji komad više. Među tim ljudima ima vedrih i tužnih ljudi, ima nekih pomalo nezahvalnih, ali i puno zahvalnih koji su stalno zahvaljivali što smo došli i pitali kada ćemo opet doći.
Ono što nas se dojmilo je spoznaja da u našem gradu, susjedstvu ima ljudi koji žive skroz drugačije od nas, ljudi koji nemaju pun frižider i koji su prisiljeni ići u pučku kuhinju. Njihove priče su tužne. Svaki od tih ljudi koji čekaju u redu, čovjek je poput nas kojega je neka životna nevolja, neznanje, neke okolnosti, dovele do ovoga. Za neke od njih mislimo da bi se mogli snaći i drugačije. Za neke je vidljivo da su umorni od života, bolesni, sami, skromni….nije ni važno. Važno je da znaju da nisu sami, da imaju svoje ljudsko dostojanstvo, bez obzira što nemaju za ručak. Franjevci ih ne pitaju zašto su došli, zašto nemaju za ručak, zašto možda ne rade negdje….jednostavno im ljudski pomognu i daju ručak i ono što imaju. „Naše je pomagati, mi nismo tu da sudimo, to je logika evanđelja“, kaže fra Viliček i njegovi volonteri.
Fran Pukšec i Nela Pantlik Paljug
Naš novinar Matija Mađer intervjuirao je nekoliko volontera i fra Viličeka koje možete
VOLONTER IZ UK-a
fra VILIČEK
volonter iz Zagreba
Matija Mađer