Jesen je stigla u naše krajeve. A mi, osmaši naše škole 23. 10. 2024. zaputili smo se na terensku nastavu u Petrinju. No nekad u prošlosti jesen nije bila baš i najsjajnija za Petrinju. Baš zbog toga prvo smo posjetili Veteranski centar koji se tamo nalazi. Kada samo tamo stigli, krenuli smo prema dvorani gdje su nam se naši domaćini predstavili pa nam je gospodin Goran Berbić pričao kako je bilo 90-ih kada je Petrinja bila napadnuta, a on je sa svojih devetnaest godina stao na noge i branio je. Pokazao nam je i razne potresne snimke koje su tada uspjeli snimiti. Kao drugo, ispričao sam je o raznim izazovima i preprekama koje su se dešavale u tim vremenima i još mnogo toga što se tada događalo, o tužnim i sretnim završetcima itd. Sada se taj čovjek bavi glazbom i čuli smo njegovu pjesmu o tome kako je pao Petrinjski most. Poslije toga imalo smo malu zakusku, a onda smo krenuli u obilazak samoga Centra. Centar općenito služi za oporavak i rehabilitaciju veterana koji su sudjelovali u ratu, a s korisnicima se radi i na fizičkoj i na psihičkoj rehabilitaciji.
Nakon što smo vidjeli sve programe i sadržaje koje Centar nudi sjeli smo u autobus i zaputili se na novo odredište, a to je bio Edukativno-prezentacijski centar Natura, javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Sisačko-moslavačke županije. Kada smo stigli tamo dočekala su nas tri vodiča te smo se podijelili u tri grupe. Naša je grupa stigla u sobu za predavanje gdje smo čuli ukratko o Centru i tom području. Bilo je zanimljivo kada smo isprobali VR naočale gdje smo mogli iskusiti krajolik toga kraja iz ptičje perspektive. Poslije toga na velikom smo ekranu gledali fotozamke raznih životinja koje su djelatnici Centra ulovili u blizini kao što su npr. vukovi, vidre i slično. Poslije smo čuli zanimljive činjenice o vukovima i oni koji su htjeli mogli su gledati svijet kroz oči raznih životinja. Autobus nas je nakon toga odvezao prema Zrinskoj gori. Lagano smo sa šumskim vodičem koji dobro poznaj to područje prošetali uz brijeg prema šumi. Tijekom ulaska u šumu čuli smo da poslijepodne zna biti dosta divljih svinja, no tada ih začudo i nije bilo. Šetnjom kroz osunčanu šumu mogli smo brati razne plodove jeseni – od kestenja do gljiva.
Nakon nekog vremena svi smo polako ogladnjeli pa smo krenuli nizbrdo. Putem nizbrdo zahvaljujući jednoj učenici ogromna se gljiva raspuknula kao vatromet. No dobro, ušli smo u autobus i krenuli prema Ekološkom centru ili Vratima Zrinske gore gdje smo ručali. Zatim smo siti s hrabrim vodičem koji je također služio u ratu pješke krenuli prema Kuli Čuntić koja se nalazila mogli bismo reći na blatnome brdu. Svi su se uspješno popeli sretna ili namrgođena lica. Vodič nam je ispričao priču o prošlosti kule te kako su se u davim vremenima ljudi tamo borili za opstanak, isto tako pustio nam je i snimku kako je to jezivo zvučalo u tim vremenima. Za kraj smo se fotografirali i probali smo se spustiti dolje. Donekle svi su se doklizali do dolje, dok su se neki spuštali kao na blatom toboganu. Neki su od strane drugih učenica dobili batine od kopriva. I tako zatečeni i blatnjavi svi smo krenuli cestom uzbrdo prema crkvi. Svi uspuhani, žedni stigli smo na vrh. Ako ništa drugo, bar je bio lijep pogled, no svi su i dalje bili žedni. Ubrzo problem se riješio tako što su svi popili vode iz crijeva iz svećenikova dvorišta. Bližio se i kraj našega izleta gdje smo se još samo dugim putem spustili natrag do Eko centra. Tamo su ugostitelji pekli kestene koje smo jeli tijekom slobodnog vremena koje nam je preostalo.
Kesteni su bili jako ukusni pa smo ih većina poklonili nazad zemlji da ponovo narastu. Sjeli smo u autobus umorni i blatnjavi i nakon dugoga dana i jako zanimljivoga izleta krenuli natrag prema Zagrebu. U tamnim večernjim satima vratili smo se u Zagreb i razišli se. Nakon doslovce puno uspona i padova mislim da je izlet dobro prošao i nadam se da bi se ovakav izlet mogao ponoviti.
Luka Hrustić