Napokon je stigao taj dan – terenska nastava u Vukovar koju smo mi kao i ostali učenici osmih razreda diljem Hrvatske jedva dočekali. Naime naš izlet je počeo 12. 3. 2025. rano ujutro kada smo se sa luksuznim autobusom zaputili prema ravnim krajevima i samom gradu Vukovaru. Nakon duge vožnje stigli smo tamo, ugostili su nas ljubazni ljudi i uputili nas k dvorani gdje se održalo predavanje o tome kako je počeo Domovinski i o raspadu Jugoslavije u kojoj smo tada bili. Nakon dugog predavanja zaputili smo se u sam obilazak Memorijalnog centra i njegovog dvorišta te svih lokacija koje se tamo nalaze. Dočekao nas je borac za Vukovar, sada umirovljeni veteran koji nas je poveo u obilazak jedne dvorane u kojoj se nalaze razne fotografije iz rata i izložba oružja. Također nam je pričao o napadima na grad i taktikama kojima su se borili. Poslije toga išli smo do susjedne kućice koja je prikazivala tipičan tadašnji logor, ručno rađene bombe te ste mogli držati bazuku. Zatim nam je pokazao i garažu u kojoj su se nalazile fotografije ljudi te kako izgledaju nakon oporavka od stradanja od mina. Pokazivao nam je i razne vrste mina i sl. Nakon razgledavanja tenkova, fotografiranja aviona i sl. slijedio je dugoočekivani ručak, a nakon ručka slijedio je Muzej grada Vukovara kraj rijeke Dunav koji na zanimljiv način prikazuje bogatu povijest ovoga grada. Nakon toga posjetili smo Muzej vučedolske kulture koji je za sve koji vole povijest bio zanimljiv. Opet smo sjeli u autobus i zaputili se na jednu meni dražu lokaciju, a to je sam Vodotoranj.
Kada smo stigli, kupili smo ulaznice i krenuli u dugo hodanje po dvjestotinjak stepenica. No oni koji su kolege, idu liftom na dijelu u kojem se ide na sam vrh. Puno smo se fotografirali i uživali u prekrasnom pogledu, a zatim smo napokon otišli ka hostelu gdje smo se smjestili u sobe i raspakirali. Nakon tri sata odmora i slobodnog vremena slijedila je večera za koju su se svi sredili jer je nakon večere bio disko na splavu. U disku je atmosfera bila super, a pjesme u redu, no unutar tog luftića bilo je kipuće. Van smjeli nismo jer je profesorica u pratnji čuvala vrata. Vratili smo se u hostel i spremili za spavanje. Bar su tako učitelji mislili. No brzo su nas prozreli te su nakon raznog lupanja odlučili kampirati u hodniku dok nismo zaspali. Došlo je i jutro i naš zadnji dan ovog izleta, no avantura nije bila gotova. Nakon čak i dobrog doručka dočekala nas je u autobusu naša vodičica Koraljka koja nas je odvela ka franjevačkoj crkvi gdje smo gledali film te razgledavali samu crkvu. Nakon crkve na našem iliti Koraljkinom rasporedu slijedila je Trpinjska cesta takozvano Groblje tenkova. Tamo nas je dočekao još jedan vodič i vodio nas u maleni muzej. Nakon obilaska muzeja, mogli smo otići u suvenirnicu i spiskati sav novac što mnogi i jesu.
S Koraljkom smo se zatim zaputili prema Vukovarskoj bolnici koja posjet kojoj nas je duboko potresao i ostavio na nas dubok dojam. Nakon jako tužnog i super zanimljivog obilaska bolnice, slijedilo je Memorijalno groblje gdje gdje smo vidjeli 900 bijelih križeva koji simboliziraju 900 žrtava ratnih stradanja. Vodičica nas je zatim dovela do samog spomenika gdje tada nije gorio poznati vječni plamen. Pomogli smo podići vijence koju su pali s obzirom na kišu i vjetar. Nakon Memorijalnog groblja krenuli smo na najtužniju lokaciju, a to je Ovčara. Tamo smo vidjeli mnoga imena ljudi koji su tamo stradali te njihove stvari. Od vodiča smo čuli jako tužne priče o događajima koji su se dogodili na ovome nesretnome mjestu, a zatim smo se s Koraljkom zaputili na mjesto masovne grobnice gdje nam je vodičica ispričala jako tužnu priču o tome jezivome mjestu. Nakon Ovčare, Koraljka nam je poželjela dobar tek i krenuli smo na naš zadnji ručak. Nakon ručka o držao se i kviz u kući Lavoslava Ružičke. Stigli smo tamo i vojnikinja nam je održala govor o miru kako bismo zaključali naše znanje i kako bi ta poruka zaokružila poantu cjelokupne terenske nastave. Nakon toga slijedio je i kviz u kojem se naše kolege nisu baš proslavili te su s još jednom školom osvojili 3. iliti zadnje mjesto.
Tada smo se zaputili k autobusu i pozdravili se sa samim Vukovarom. Nakon duge vožnje i McDonald’sa stigli smo u Kašinu. Ova terenska nastava puno nas je naučila i mnogi su upoznali nove prijatelje i svi su stekli nova iskustva. Neka su bila tužna, ali većina njih sretna. Ovo iskustvo definitivno bi se trebalo ponoviti, iako to nije moguće, ali slični izleti kao ovaj sigurno bi bili vrijedni posjeta.
Luka Hrustić