Ozbiljan naslov – nepresušan izvor uglavnom ispraznih rasprava odraslih. Zaobilaženje javnih istina, nereagiranje na tako očito odlučujuće faktore „razaranja institucije obitelji i obiteljskih vrijednosti“ – što se medijski vješto zaogrće u prepoznatljive boje i simbole kako bi se pažnja licemjerne javnosti preusmjerila na po hrvatsko društvo manje „štetne“ bizarnosti, zanemarivanje suvremenih alarmantnih svjedočanstava maloljetnika – koji su posljedica istog tog manevra preusmjeravanja pažnje, a koje u konačnici također biva obezvrijeđeno ignoriranjem… Sustavno i svjesno onemogućavanje djelatnika škola da „izađu“ s točnim informacijama u javnost i da „odriješeno“ djeluju na sprječavanju nasilja – sve navedeno – niti će poništiti istinu da nasilje među mladima u Hrvatskoj živi, niti će trajno uspjeti preusmjeriti pažnju ljudi s gole istine da je ono začeto u svijetu odraslih, ondje se sustavno njeguje i samo copy/paste metodom replicira u svijetu mladih. A jesu li mladi toga svjesni? Jesu. Pročitajte neke od razmišljanja mojih učenika pa zaključite i sami…
Renata Budak Lovrić, prof.
Slobodno vrijeme mladih (ni)je siva zona o kojoj nitko ne brine
Je li doista tako ili ne? Da bismo odgovorili na to pitanje, najprije moramo odgovoriti na jedno drugo: što je zapravo slobodno vrijeme? Za nekoga je to vrijeme u koje radi nešto što voli, za drugoga gledanje TV-a ili igranje igrica, a za trećeg je to kada ne radi ništa i dosađuje se.
Načini na koje pojedinci provode svoje slobodno vrijeme se jako razlikuju. Danas svi, pa tako i djeca, imaju jako malo slobodnog vremena. Baš zato je važno to vrijeme dobro iskoristiti za stvari koje nas ispunjavaju. No, postoje i oni koji to vrijeme ne koriste na najbolji način. Stalno slušamo i čitamo o zlostavljanju na internetu. To su ponekad strašne priče o djeci koja rade zlo drugoj djeci. Zašto to čine? Možda je problem u tome što nemaju mogućnost raditi nešto drugo ili im roditelji dozvoljavaju da rade što žele kako bi sebi osigurali slobodno vrijeme. Kada dođe do toga da ne postoji kvalitetan način provođenja slobodnog vremena, ono postaje siva zona. Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je slobodno vrijeme širok pojam koji svatko definira onako kako mu odgovara, odnosno prema vlastitim interesima.
Važno je da se djeci omogući što veći izbor aktivnosti kako bi svoje slobodno vrijeme mogla kvalitetno iskoristiti. Isto je tako bitno da slobodno vrijeme ne postane obično dosađivanje, a možda i vrijeme u kojem se rade neke loše stvari. Ipak najveću odgovornost da slobodno vrijeme ne postane siva zona snose roditelji. Oni moraju znati što im dijete radi u svakom trenutku i odgovorni su za to kako ono provodi svoje slobodno vrijeme. Jedan dio odgovornosti ima i škola koja bi trebala omogućiti što veći broj izvannastavnih aktivnosti, a drugi i država koja bi trebala osmisliti i financirati izgradnju mjesta za kvalitetno druženje mladih. Kada bi se svi udružili, sive zone više ne bi bilo.
Lucia Ban, 8. C
Nasilje među mladima postalo je stil života, zabava i u konačnici – nagrada
Nikada nismo bili savršeni. Mladi, stari, visoki, niski, inteligentni ili nešto manje… Tako je već godinama. Tako oduvijek biva. Zašto današnji naraštaji odjednom osjećaju potrebu istaknuti se? Biti snažniji i privlačniji?
Svi imamo priliku sanjati. Svi sanjamo. Svi nešto potajice želimo. Ne. Čini se da sam u krivu. Samo je on/ona savršen/-a i svi to moraju znati. Osoba, koja bi zakolutala očima, odmahnula rukom ili otvoreno porekla tu tvrdnju trebala bi biti pošteno izmlaćena ili psihički maltretirana. Nije rijedak slučaj da od zaključavanja u WC-u, ismijavanja, uništavanja tuđe imovine, psihičkog i fizičkog zlostavljanja metodom ne-puštam-dok-ne-priznaš-da-si-glup, djeca, kad to konačno izuste u želji da pođu kući u miru, počnu vjerovati u to – i tako podlegnu kompleksu inferiornosti. Ne trebam ni spominjati kako o tome profesori nemaju pojma, a još manje roditelji. Razlog je jednostavan – strah od toga da će stvar tek postati lošom. Kako je to moguće?
Zar dijete nema povjerenja u vlastite ukućane? Bližnje? Zar neće zajedno doći do rješenja? Nažalost, današnje društvo ne funkcionira na potonje opisan način. Dijete – tj. mlada osoba (jer što je mlada osoba doli „zrelo“ dijete?) – očekuje da će roditelji, prijatelji ili profesori uočiti da nešto nije u redu. Moje je mišljenje – koje je opet samo mišljenje, i to moje – da većina slučajeva ipak završi sretnim završetkom; ako se on takvim može nazvati jer će u djetetovu umu to razdoblje ostati u sjećanju kao trauma, izgubit će povjerenje u ljude, sebe…
Ostali, vjerojatno manji broj djece i mladih, počinit će samoubojstvo, ili barem pomisliti na nj. Najgore od svega jest da se takvo nasilje ne mora nužno događati u školi, već i kod kuće. To je druga priča, ali nipošto manje važna.
Najvažnije je to da se ništa bitno neće promijeniti. Danas imamo Internet, a djeca mozgove kojima će naći bezbroj načina da učine zlo nekome. I njegovu umu. Ne nužno i tijelu.
Rješenja sigurno ima. Razgovor s djetetom, praćenje kretanja po društvenim mrežama… Vaše dijete može biti predvodnik/-ica „bande“ koja to čini. Samo što ćete to, vrlo vjerojatno, prekasno saznati. A dotad će zauvijek postojati netko savršen.
Činjenica da je nasilje postalo nagrada (možda) zvuči morbidno. Neshvatljivo. Neistinito. Gdje su argumenti? Vaša djeca su argumenti. Nema iznimaka. Svaki roditelj želi najbolje djetetu, to je neupitno. Ali na koji način? Biblija nas uči da onome tko nas udari u jedan ponudimo i drugi obraz, a naši bližnji da svaki udarac uzvratimo (doslovno i figurativno). Koja od tih opcija je prava? Koji put je onaj koji vodi u vječni život? Pitanje je je li vam važnije činiti ono što je točno ili ono što je ispravno. Pitanje je koliko vam je to zaista važno. Pitanje je u kojoj mjeri to dozvoljavate sebi. Pitanje je poznajete li zaista druge. I kako znate da znate?
Nije teško odgovoriti ni na jedno od ovih nekoliko pitanja. Ali pokušajte odgovoriti na ovo: zašto su ljudi, birajući između dobra i zla, izabrali zlo? Jer im je bliže? Kako ako je staza krcata onima koji idu u tom smjeru? I još jedno pitanje: kad ćemo konačno promisliti prije nego kažemo nešto u svoju obranu? Kad ćemo se to zaista zapitati? Sreća pa imam odgovor – nećemo. Jer roditelji će nas učiti da ono što nam priušte i vratimo, a Biblija da slušamo roditelje. Dok se nešto konačno ne promijeni, nasilje će ostati stil života, zabava, loša navika i, naposljetku, nagrada…
Nikolina Antić, 8.d
Nasilje među mladima – postoji li rješenje?
Nasilje. Riječ od jedva nekoliko slova, a iza sebe skriva toliko boli, suza i patnje.
Iako se i prečesto spominje, smatram da puko govorenje o tom problemu nije nedovoljno da bi se problem riješio. Sve je prisutnije među mlađom populacijom. Nastupa punom snagom te prebrzo preuzima kontrolu. Zasljepljuje svoje žrtve ne pružajući im izlaz iz problema. Nasilje danas prelazi sve granice fizičkog i psihičkog zlostavljanja, ali budući da živimo u tehnološki razvijenom vremenu, prisutno je i zlostavljanje putem društvenih mreža, putem interneta. Riječi nekada znaju biti bolnije i teže od udarca jer nisu ništa drugo nego gruba uvreda. Hoćemo li problem nasilja prepustiti slučaju ili će se već nešto poduzeti? Treba nam pravo rješenje za ovaj ozbiljan problem. Prisjetimo se samo slučaja Luke Ritza. On je, nažalost, postao žrtva jer se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. On je samo jedan primjer od tko zna koliko njih koji su tragično završili. Koliko je još takvih situacija potrebno kako bi se u potpunosti podigla svijest?! Protiv nasilja bi se trebalo boriti odgojem, provođenjem radionica, idejama koje trebaju biti ostvarene, a ne samo izrečene i gurnute pod tepih. Od malih nogu djecu bi trebalo učiti istinskim vrijednostima. Osobe koje su rođene u obiteljima gdje je nasilje svakodnevica moraju se boriti protiv njega, bilo sami ili uz pomoć drugih – jer zajedno možemo promijeniti pogled na ovaj, zasad čini se, nerješiv problem.
Svi zaslužuju živjeti mirnim životom, životom koji ne podržava nasilje.
Fran Sajković, 8.d