Gledano iz perspektive roditelja stvar je više nego jasna. Međutim, u kuloarima neprijateljskog tabora (čitaj: horde samozadovoljnih tinejdžera) na iste se konotacije podigne prašina – čemu prethodi poslovično podizanje obrva i kolutanje očima.
Kako se i ovaj uvodnik ne bi pretvorio u nešto isprazno kao što je i samo značenje floskule, iliti hrvatski rečeno ispraznice, moram u obranu svojih učenika tinejdžera reći da su na zadanu temu odgovorili (iznenađujuće ) zrelo i iskreno. Je li to argument u korist floskule da institucije (ipak) rade svoj posao, prosudite sami…
Renata Budak Lovrić, prof.
Nije lako biti roditelj
Opet moram na informativni razgovor u školu zbog lošeg ponašanja svoga sina.
Često „pametuje“ profesorima, nagurava se s drugom djecom i vrijeđa ih. Nažalost, ni kod kuće se ne ponaša pristojnije. Čitavo se vrijeme svađa sa starijom sestrom, bahati se, a nerijetko mi čak i opsuje. Ponekad me toliko razljuti da se izderem na njega pa čitavo susjedstvo sluša. No na kraju dana se kajem, jer koliko god bio bezobrazan, ja znam da je u fazi puberteta i svejedno ga volim najviše na svijetu. Znam da će ga ta faza proći i da će opet biti dijete za poželjeti, no odrast će, samo što nije. Dok je bio manji, čitavo sam mu vrijeme govorio da prestane igrati igrice i da izađe van iz kuće, druži se s prijateljima. Otkako je napunio petnaest – želja mi se ispunila, no sada ga pak nema kući do kasno uvečer. Počeo sam se brinuti, jer ne znam što radi. Možda se drogira, puši ili pije.
Evo, već je devet sati navečer, a njega još nema. Kada se vrati kući, obavit ću s njime razgovor.
Tin Pavlić, 8. C
Nije lako biti roditelj
Sada razumijem zašto ljudi kažu da je teško biti roditelj djeteta u pubertetu…
Svaki dan svjedočim njegovim brojnim fizičkim promjenama. Međutim, važnije su njegove psihološke promjene, malo me i plaše. Recimo njegove česte promjene raspoloženja. Na istu stvar nekad reagira burno, dok ga ponekad ništa ne zanima. Često mu nije važno, a – jao meni – ponekad i plače. Naravno: bez razloga. Ne razumijem zašto su mu važne stvari smiješne, a smiješnim stvarima se uopće ne smije. Najviše me žalosti što reda negativne ocjene. Govorim mu da to nije dobro, uskoro će u srednju školu. Kamo će se upisati s takvim ocjenama?! On samo odmahuje rukom i kaže da ga pustim na miru.
Gledam kako djeca upadaju u loše društvo. Gledam njihove roditelje kako zbog toga pate. Nadam se da moje dijete neće krenuti istim putem… Nedajbože da se oda drogi i alkoholu! Stalno ga upozoravam da ovisnosti uništavaju život. On samo viče: „Daj me pusti već jednom na miru!“ Dosta mi je njegovih „bubica“, promjena raspoloženja, straha da nešto ne pođe po zlu. Jedva čekam da završi taj pubertet. Da ne budem više majka djeteta u pubertetu. Ali tek mu je četrnaest…
Kad bolje razmislim, biti majka djeteta u pubertetu ili maloga djeteta je zapravo isto. Važno je to da je biti majka najljepša stvar na svijetu. I bez obzira što će dalje uslijediti u životu, moje dijete zna da će uvijek imati moju podršku i zna da ću mu biti oslonac do kad to bude potrebno.
Doroteja Bukovski, 8. B
Nije lako biti roditelj
E, ubit ću ga kad dođe kući! Onaj moj blesan opet nije napisao zadaću i opet je dobio jedinicu jer ništa o njoj nije znao kad ju je učitelj provjeravao. Ubit ću ga kada dođe! E, čut će me!
– Sine, daj mi reci zašto svaki put kada odem vidjeti ocjene vidim barem jedan kolac i svaki drugi dan ti upišu u bilješke da si cijeli sat proveo na WC-u, ili da si opsovao ili pak nisi prepisivao s ploče?! Sad lijepo dođi da te tata stavi u kaznu, konju jedan! Znaš li da si prošle godine dobio ukor zbog toga što nisi pisao zadaću i što si zaprijetio profesorici, i da se zbog toga nećeš moći upisati u neku bolju školu???
– Tata, obećavam da ću se popraviti i da ću biti dobar.
– To uvijek kažeš – i nakon dva dana opet isto. Nažalost, loš si u školi na mene… Ja više ne mogu ispraviti svoja djela, ali zato ti možeš.
– Znam da mogu, i bit ću bolji – obećavam!
– Sigurno ne želiš kao ja završiti neku školu tek toliko da jesi i zatim raditi bez radnog vremena da bi zaradio mizerno malu plaću?! Razmisli malo o tome. A sad idi u svoju sobu. Napiši zadaću i nauči sve što trebaš – inače ću ti oduzeti mobitel. I bit ćeš bez njega dok ne počneš pisati zadaće i dok ne ispraviš kolac iz matematike, jesam li bio jasan?!
– Da, tata.
E da sam znao da će mi sin biti tako nezainteresiran za školu i učenje, ne bih mu ni kupio mobitel. Nadam se za njegovo dobro da će ispraviti jedinice. Nisam ni mogao zamisliti da je tako teško biti roditelj… Svaka čast mojim roditeljima što su me trpjeli dugi niz godina.
Sin mi se popravio u školi i ispravio jedinice. Sad se lakše diše. Iako ja to nisam znao, nadam se da će jednoga dana djeca znati cijeniti svoje roditelje i shvatiti da im pružaju potrebnu ljubav i pažnju samo kako bi njima bilo bolje, kako bi im olakšali svakodnevicu. Nekad su i strogi, moraju, inače djeca ne bi znala da postoje ograničenja, ne bi se naučila lijepo ponašati. I najvažnije od svega: neka svi znaju da je biti roditelj poprilično teško.
Robert Marić, 8.b
Nije lako biti roditelj
Nije lako biti roditelj, naravno da nije. Djeca u pubertetu su grozna. Eto, imam sina i kćer doma. Nevjerojatni su. Strašno! Non-stop nešto žele. Ne zovu me više mama nego stara. Zar sam tako stara? Pa tek mi je 37 godina. Užas!
Njihovi zahtjevi su financijski nemogući. Bar za mene. Petra želi u New York s frendicama. Marko, pff, on je još gori. On želi voziti auto, a tek mu je 15 godina. Naravno, toj dječurliji ne možeš dokazati da su u krivu. Oboje su naslagali vinograde i vinograde u školi. Bojim se i otvarati e-dnevnik. Ne dolaze doma na vrijeme. Ne slušaju me. Misle da su zreli i odrasli. Volim ja njih, ali moraju prožvakati i zaslužene kazne. Kao da ih nisam ja odgajala. Ahh, ta današnja mladež. Sve bi učinili da se nekome svide.
Hmmm, moje pubertetlije trenutno – za čudo božje – sjede jedno pored drugoga i uče. Osim ako…, osim ako to nije još jedna njihova fora. Ma 100% imaju mobitele ispod knjiga. Jeej, još kolaca za “predivan” vinograd. Jooj, da oni bar znaju šta bi meni moja mama bila učinila da sam ja dobila jedinicu… Sve mame su dobre, samo što su ta mala derišta nedokazana. Hvala Bogu pa ne puše i ne piju. Ja svojoj djeci ništa ne branim. Dobro, skoro ništa. Pa ne možeš im sve dopustiti, u pubertetu su. Njima u toj dobi svašta pada na pamet. Kao na primjer? Hmm…. Ma svašta… Išli bi svakamo, a kad treba ići s mamom, naravno da im se ne da. Sve mora biti po njihovom. Jedan dan sam skuhala grah za ručak, a njih dvoje: “Ali, stara, ja to ne volim, neću jest! Skuhaj mi nešto fino!” Pukla sam, ništa im ne valja. Doslovno, došlo mi je na pamet da ih pošaljem baki i djedu, i da odem na svoj obećani odmor – ali ništa od toga, očito. I oni njihovi komentari: “Ali, stara, ja sam odrasla!” Ha-ha-ha, nisi ti još ni „o“ od odrasla, draga moja.
Nema veze, još samo 4 godine i adios mučačos. Vratit će se to njima kad budu imali svoju djecu!
Lana Belan, 8. D
Nije lako biti roditelj
Nije lako biti roditelj djeteta u pubertetu. Kad će to ova moja djeca konačno shvatiti?
I ja to razdoblje proživljavam ponovno. Iako ne želim!
Želim zauvijek imati nestašnog, pristojnog dječačića i ljupku, ljubaznu djevojčicu duge kose. Želim im ponovno pričati bajke, vikati: „Ne diraj to!“ kad se približe štednjaku… Želim biti ta koja će vikati, kad je potrebno, a ne slušati svoja dva daveža kako povisuju ton i mršte se kad ih ljubazno zamolim da ostave mobitele dok objeduju. I onda sam ja ta koja ispadne staro klepetalo i antitalent za tehnologiju. Što se tiče tehnologije, najbolja sam mama na svijetu kad treba kupiti novi mobitel jer nekadašnja najbolja prijateljica, koja to više nije jer je objavila fotografiju na kojoj je ova moja, kaže, ispala glupo, a ljuta je iako ju je nekakvim posebnim efektom zamaglila – ima Samsung Galaxy Note 8… Vječita prepucavanja i napucavanja. Kao i kod ovog mog ljenjivca iz drugog srednje, kojem je teško ubaciti prljavu odjeću u perilicu rublja (svjestan da ona PERE za njega!), ali je glavni kad treba razbiti luster u dvorani za Tjelesni. Ili kad treba neopažen sići s drugog kata, kako ne bi ispao papak jer neka ekipa, frajeri iz b odjeljenja, dolaze igrati „nogač“, a on je u kazni zbog kolca – kad nije znao razlikovati mitozu od mejoze, iako se to uči u 8. razredu osnovne. A inače, inače je neustrašiv. Što se tiče skupljanja aseva u školi – nepobjediv je, a redovito se počupa i sa sestrom jer je njegovoj curi, koja je umislila biti model (inače su u vezi osam godina – saznala sam jučer), poslala fotografiju u prilično nezgodnom trenutku… Dok je flertao s par godina mlađom djevojčicom, koja još uvijek računa na prste, ali sin misli da je slatka zato što voli nositi izazovne odjevne kombinacije – najčešće Anna i Elsa uske haljine… Na kraju sam morala intervenirati prije nego što netko od susjeda pozove policiju. Sreća pa je mužić uskočio! Inače, on je mnogo zreliji od naše djece pa je sazvao sastanak na kojem je govorio o odnosima između brata i sestre kao takvih. Upozorio ih je na njihove neopravdane činove, na što je moja ljupka, ljubazna djevojčica (s mobitelom u ruci) poskočila sa stolca vičući da nije pošteno to što ima dvije stavke neopravdanih činova – više od brata! Mužić ju je pokušao urazumiti, ali ova se u skoku pojavila meni iza leđa (poput zvijeri, prethodno nanjušivši strah), i tjerala me da konačno „rodim“, tj. odlučim između brata i nje. Našla sam se zatečena, promrmljah kako to ne mogu učiniti, da ih oboje volim jednako – i to najviše na svijetu, a ona je vrisnula: „Neka tata onda ide!“
Uh, teško je. Teško je biti žena, majka i čistačica. Djeci. U pubertetu. Ali, ne potrudiš li se više… Ne uživaš li dulje i u svakom trenutku… Dijete ćeš možda vidjeti tek pred oltarom, kad ga trenutak dijeli od sudbonosnog: “Da!“ Možda ga tek tada vidiš, čudni su putevi Gospodnji. Da mu budeš podrška dok donosi tešku, a toliko divnu – ma, najdivniju – odluku u životu. A ti ćeš plakati za danima što su minuli… I jer će nevjesta ipak biti impresivna, devet godina starija i, naposljetku, model…
Nikolina Antić, 8.d