MIRIS NJE
Miris čaja parao mi je nosnice
I njegova toplina primamljivo je
Bila zazvučala,
Šaputanje ludorija tako duboko
Uvjerljivih, kao da nisam
Oduvijek životario
Ruka je sama bezobrazno klizila
Strukom čvrsto nabijenog zraka
Davnih uspomena tuđih
I ničija nije dotakla moje obraze
Zapravo, nikamo nisam ni gledao
Topao dah mi je raznio
Bezbojne obraze u praznoj šalici
Dok je ulicom u kolurima koje sam
Oduvijek držao za sebe
Prolazila sa suncem u kosi
Valjda nikada nije vidjela
Moju ulicu da se gasi pod
Okriljem tame i
Smrt da me obuzima
TVOJE IME
Zapravo, čekala sam da
me sastaviš
al’ i nada
s vremenom trne
kako su i moje ruke
u grčevitom stisku ovratnika
tvoje košulje
crvene il’
zagasito plave
kao da si unaprijed
znao da padam
ONO ŠTO SI ŽELJELA
Kako tužno
Sanjati tlo kojim si kročio
Kao kad kradeš djeci
Neumjesne želje pred Božić;
Uz mek kamen odrasteš
Tvrdome možda dorasteš
Al’ i da si najtjesnije pute skrila
Uz onog što si ga duhom ljubila
Kamenčić pred kojim si srcem poklekla
Taj je gazio tebe
I s njime ondje nećeš rasti
Pa radije zaželi drugo
TU GDJE STOJIM
Novac
Da ti kupim
Zalazak sunca
Osmijeh u bolnici kad
Zapela ti je krinka u
Međuprostoru, negdje gdje si
Izgubila djetinjstvo, nadu i mene
Ili da zaboravim što si rekla
Ono da ćemo zajedno
Nestati kad se
I posljednje oči zatvore
Oči grada možda zauvijek
I da ćemo zajedno tugovati
Ni slava nit’ bijeg
Nijedno ti ne bi odgovaralo
SEDAM SLOVA
Recite imenu da je na metku
Riječ, koja je visjela kraj srca,
Odjednom je samo prazan dah
Na staklu
Ne moj nego nečiji tuđi
Pa što
I kao mala sam otiske
Krala, čuvala u staroj škrinjici
Kao one poglede kutkom
Tvojih slijepih očiju
Tražila bih ključa, ali od
Svega nije ništa ostalo
Samo besmislenost znakovlja,
Staro ime na mome metku
PRIMI ME ZA RUKU
Kad bi zemlja stare vratila ljubavi
Kome bi ruku dala
Čija bi bila ruža mladosti
Da ju nije nagrizao mraz
Da si nisi nogu postavila sama;
On te nije napustio
Na kraju si ti pakirala kofere
Kao uvijek kad te prevare u nadi, otvaraš
Nova vrata drugima
Draga, ne vidiš
Oko koje kao zvijezda blista
Dok ti vjetar kosu mrsi
Ono u kojem si vidjela trn
S kim bi noćas sjedila u parku
Da nisi moja ni njegova?
Ne znaš voljeti pa nije ni važno
SAMO DVIJE OSOBE ZNAM
Samo dvije osobe volim
Sebe i Sunce
Ali za mene nitko ne zna
Pa ni ona
U bučnome topotu
Tajanstvenom šapatu grmlja
I već izgaženome snijegu još danas
Nestajem
