Pola-pola: Udijeli mi ljubav

Osmi razredi naše škole prošlog ponedjeljka, 13. svibnja 2019., u Teatru EXIT imali su priliku pogledati zanimljivu predstavu. Osvrt na predstavu donosi vam naša Nina.

UTJELOVLJENJE STVARNOSTI

Rastava je veoma važan i opsežan pojam, danas sve učestaliji, ali i dalje potisnut i zatajen po pitanju sama njegova značenja. Raščlaniti, demontirati, razlučiti, odvojiti – mnogo je sinonima za identičan predložak, i svaki nosi isto značenje: učiniti da se združeni raziđu.

Nosi li taj „nedostatak“ jednaku težinu kada se radi o svojevolji? Tko bi se trebao zauzeti ukoliko se radi o uzvraćenom osjećaju nepotrebitosti? I konačno, kako postupiti s posrednicima?

U ovom se kazališnom komadu konkretno radi o rastavi roditelja, tj. ulozi posredovatelja, djece, u istoj. Preslikavajući stvarnost, mladi glumci uspješno su prikazali nepribranost, nenaklonjenost i nepovjerenje objema stranama, paralelno nam demonstrirajući isječke života dvoje maloljetnika (koji zapravo, osim sličnih iskustava u odnosu s roditeljima, nemaju gotovo ništa zajedničkog), omogućivši nam da tako iščitamo razliku između gotovo ravnodušne pomirbe sa sudbinom te buntovničkih ekscesa nesagledivog intenziteta.

 

PROBLEMATIKA NEDOREČENOSTI

Na pitanje, odnosno problem, sagledano je iz više različitih aspekata – one majki i očeva, same djece pa i odvjetnika. Prijelazi su fluidni, smisleni i popraćeni kraćim glazbenim cjelinama koji su zahtijevali određenu količinu stručnosti i upoznatosti s instrumentalnim rješenjima. Kakogod, artikulacija je naglasila problematiku nedorečenosti ideje kretanja: mikrofonija je zbunila publiku koliko i same glumce (prečesto se usred rečenice prebacivalo s rješenja akustike prostora na mikrofone, koji su dotad služili samo kao pripomoć pri vokalnim izvedbama) i uvijek je tu bila prisutna određena doza straha i napetosti zbog toga što bi se dalo propustiti.

 

ŠUŠANJ U POZADINI

Čitava je predstava sama po sebi bila efektna i, kao oksimoron onome o čemu zapravo progovara, njezini su temelji snažni a veze neraskidive – gotovo pa ne bi funkcionirala bez svih elemenata koje smo mogli uočiti.

Pozadinski razgovori na sceni olakšali su „uvlačenje“ u priču, a fascinantno je kako je svaka rečenica sjela na svoje mjesto u pravome trenutku, iako takav mrmor nije uvijek bio u prvome planu. Namjerno je iskorištena prilika te je (nama pred očima) umjesno i umno prikazana tranzicija raspoloženja i utjelovljivanja uloga.

 

REALNOST, A NE BAJKA

Ovaj je kazališni komad ipak očekivao donekle sretan kraj, iako ne potpuno i rješenje zamršene situacije u kojoj se danas u svijetu naposljetku nalazi svaki treći bračni par. Daljnja interpretacija prepuštena je našoj mašti, i milijun istih može proizaći iz jednog jedinog (šezdesetominutnog) čina – koji je (u nama) toliko toga povezao.

 

Nikolina Antić

Komentari