Nakon što su u 11. mjesecu učenici iz Turske posjetili našu državu Hrvatsku i našu školu, trebali smo čekati par mjeseci prije nego što i mi posjetimo Tursku, njihovu državu. U sklopu Erasmus+ projekta Get updated with CALL, nas 10 učenika naše škole Vugrovec-Kašine, 3 učiteljice – Dijana Požgaj, Marina Sertić i Nina Rezo, te njihova djeca, zajedno smo proveli tjedan dana u Turskoj. Učiteljice su odsjedale u hotelu, dok smo mi učenici odsjedali kod kuće s turskim obiteljima. Svatko je dobio svoga hosta, hostovi su učenici koji su nam dopustili da živimo s njima i njihovim obiteljima na tjedan dana dok smo u Turskoj. Tri dana smo išli u njihovu školu u Turskoj i provodili vrijeme s našim hostovima i njihovim obiteljima u njihovom gradu Balikesiru, dok smo ostale dane obilazili Istanbul i otok Cundu.
Putovanje do Turske
Rano ujutro smo se okupili u aerodromu u Zagrebu. Većini je ovo bio prvi put da putuju nekamo avionom. Neki su bili prestrašeni, a neki uzbuđeni. Dok smo čekali, snimali smo se i slikali. Kada smo prvi put ušli u avion, nismo znali što očekivati. Polijetanje nije bilo toliko strašno, već je ravnanje aviona u zraku bio najstrašnije. Osim toga, cijela vožnja bila je mirna i bilo je predivno letjeti iznad oblaka. Svi su naravno držali svoje kamere kod prozora i slikali. Nakon dva sata vožnje došli smo do aerodroma u Turskoj. Taj aerodrom je toliko velik da se avion vozio na pisti oko pola sata da dođe do svoga stajališta. Kada smo ušli u aerodrom divili smo se koliko je velik i krenuli smo čekati našega vodiča koji nas je trebao odvesti do Balikesira, grada u kojem se nalaze naše turske obitelji kod kojih smo bili tjedan dana i grad u kojem smo išli u tu njihovu školu. Imali smo problema oko traženja našega vodiča na aerodromu zbog njegove veličine, ali nakon nekoga vremena smo ga našli. Na sebi je držao znak „Nina Rezo Croatia” i nama je to bilo smiješno. To je bilo naše prvo upoznavanje s našim vodičem Burekom. Shvatili smo da naš vodič ne zna engleski, ali smo se svejedno snašli i saznali informacije preko poruka koje nam je on slao i služili smo se Google prevoditeljem. Nakon toga ušli smo u naš minibus i krenula je naša vožnja od 5 sati do Balikesira. Deset minuta nakon polaska, naše vozilo se zaustavilo da napravimo pauzu, niti danas nam nije jasno čemu pauza tako brzo… Jedan dio vožnje svi smo spavali, dok smo se drugi dio vožnje uglavnom svi zajedno družili i brojali minute do dolaska u Balikesir. U minibusu smo pili Sultanovu vodu koja je bila zapakirana u čašu u koju se inače pakira puding. Vozili smo se minibusom, pa trajektom na kojem smo upoznali ljude koji su mislili da smo mi rusi i napokon smo došli u Balikesir. Tamo smo napokon upoznali naše turske obitelji kod kojih smo se udomaćili na par dana. Tada je naša avantura dana 15.1. u Turskoj stvarno počela.
Dan prvi – karaoke i ples
Ujutro kada smo se probudili iznenadili smo se koliko toga je bilo na stolu. Njihov doručak izgledao je kao naš ručak u Hrvatskoj. Nakon ukusnog doručka, svatko se sa svojim hostom uputio prema školi. Škola koju smo taj tjedan pohađali zove se Necip Fazil Kisakürek Secondary School. Prije ulaska u školu začudili smo se kada smo vidjeli kako se svi učenici posložili u redove ispred škole i svi ravno stajali jedni do drugih, no onda smo saznali da svaki ponedjeljak ujutro prije škole tako stanu i pjevaju svoju himnu. Tek smo došli u Tursku i već smo saznali neku novu činjenicu. Moglo se vidjeti da su učenici te škole bili uzbuđeni da nas upoznaju jer kada su svi ušli u učionice, prije zvona mahali su nam s prozora i govorili su da smo mi cure lijepe. Kada su naše učiteljice došle, tada je započeo naš prvi dan škole u Turskoj. Na samome početku imali smo “The welcoming programme” ili doček. Okupili smo se u učionici za glazbeni.
Škola je bila velika, 4 kata i imala je dosta prostorija. Ali ima previše učenika, 30 ih je samo u jednome razredu, a učionice su vrlo stisnute. Učionica glazbenog je svejedno bila super, imala je pozornicu i bila je kao mala dvorana. Svi smo sjeli na naša mjesta pored svojih hostova. Doček je započeo. Za početak glazbeni učitelj sa svojim školskim zborom odsvirao nam je par pjesama. Ali taj učitelj se uživio tijekom toga nastupa, da je sviranje skladbi uskoro pretvorio u karaoke. Napravio je privatni koncert za nas iznenadno i neplanirano, te je krenuo pjevati turske pjesme za nas. Tada smo se i mi učenici iz Hrvatske opustili, uživjeli smo se u pjesme i krenuli smo svi zajedno plesati. Ali to se nije moglo odužiti.
Nakon toga dvije učenice Bersu i Hatice napravile su prezentaciju gdje su nam opisale Tursku i Balikesir. Ravnatelj je održao svoj govor i naši hostovi dali su nam predivne poklone te smo i mi uručili poklone našim domaćinima koje nam je sponzorirala KentBank u Zagrebu. Nakon toga došao je ručak na kojem je opet bilo previše hrane. Bilo je dosta toga na stolu, sve od keksa i kolača pa do sarme od vinove loze.
Kada smo se najeli, krenuli smo u obilazak Balikesira. Prije obilaska svatko je otvorio svoje poklone, u njima su se nalazile marame za džamiju, turska kava, turske papuče, turski slatkiši i parfemi. Svatko je zapravo dobio drukčije poklone, ali se kod svih nalazila turska kava i marama. Grad je bio velik i drukčiji od gradova u Hrvatskoj. U Turskoj svi vole životinje, mačke i psi šetali su se svugdje. Ljudi se brinu o njima i daju im hranu vani na cesti. Prvo mjesto koje smo posjetili je Vrh grada. Na vrhu grada može se vidjeti cijeli Balikesir i tamo se nalazi velika građevina u obliku polumjeseca koji izgleda isto kao onaj mjesec na turskoj zastavi. Po noći taj mjesec svijetli crvene boje i može se vidjeti u bilo kojem dijelu grada. Na vrhu grada se čak nalazio i kip Ataturka i zastava Turske. Slikali smo se tamo svako malo.
Učiteljice iz Turske kada su nas slikale govorile su nam da kažemo pekmez dok nas slikaju misleći da mi to inače govorimo prije slikanja. No nisu znale da je to s pekmezom bila samo fora između nas i za šalu smo to govorili prije slikanja. Nismo znali da će oni pokupiti to i stalno to govoriti dok nas slikaju. Nakon toga posjetili smo džamiju. Prije ulaska, mi cure trebale smo staviti marame za džamiju. Izgledale smo jako čudno u njima. Razgledali smo džamiju i saznali smo puno o njihovoj vjeri. Vratili smo se u školu, upoznali se još na kratko sa nekim učenici iz Turske, svi smo zajedno igrali odbojku jer su učenici imali sat tjelesnog i nakon toga krenuli smo doma sa svojim hostovima. Taj dan nismo se više družili svi zajedno, nego je svatko sa svojim hostovima radio neke zanimljive aktivnosti. Neki su išli na kuglanje i na karting u šoping centar 10 Burda, dok su se drugi šetali gradom i već krenuli kupovati suvenire.
Dan drugi – treba malo i raditi
Drugi dan škole brzo je došao. Ovoga putu nismo samo plesali već smo trebali krenuti i raditi. Posjetili smo neke razrede i upoznali se sa nekim učiteljima i predstavili smo se učenicima, Također smo nakratko bili s njima na satu. Uskoro smo ih morali napustiti jer smo imali svoje aktivnosti za napraviti. Za našu prvu aktivnost trebali smo smisliti rap pjesmu o zaštiti okoliša. Nikoga to nije oduševilo jer nam je ovo svima bio prvi put da smo dobili ovakav zadatak. Radili smo s učenicima iz Turske. Podijelili smo se u nekoliko grupa. Dok drugi nisu znali što da napišu, grupa 3 nije nikako prestala pisati. Najbolje su napisali i rasturili su nas. Zora iz te grupe jako se uživjela u to. Nakon maloga odmora, nismo očekivali da ćemo trebati to i otpjevati te snimiti u programu BandLab. Svatko se sa svojim grupama svađao oko toga koga će odabrati da pjeva. Ali smo uspjeli svi to završiti na kraju. Bilo je smiješno slušati druge kako pjevaju. Tada je slijedio odmor za ručak koji kod njih traje 40 minuta. Za to vrijeme naši hostovi vodili su nas u svakakve restorane za ručak. Neki su se častili pizzom, neki su isprobavali novu hranu u restoranima, a neki su se zadovoljili samo a pekarom. Vratili smo se u školu i imali smo sat likovnog. Tamo smo radili straničnike. Stroj za izradu Bookmarkera je toliko zavolio neke radove da neki kada bi stavili svoje radove unutra, mašina bi ih pojela i više ih ne bi vidjeli. Osim tih incidenata, radovi su ispali predivni. Na kraju dana vani smo opet svi zajedno igrali odbojku, a nakon toga svi smo krenuli doma. Neki su taj dan imali priliku otići na kuglanje u šoping centar i pili su kavu u Starbucksu po prvi put, a neki su posjetili Ataturkovu kuću u Balikesiru.
Dan treći – na Otoku mačaka preko puta Egejskog mora
Taj dan nije bilo škole, već je bio dan za izlet. Ujutro smo došli rano pred školu. Učenicima iz Turske to je bilo nešto novo, njima škola počinje u 9, pa se ne moraju buditi rano kao mi u Hrvatskoj. Kada smo ušli u autobus, shvatili smo da da nam je vodič opet Burek koji je s nama bio prvi dan. Bili smo sretni zbog toga. Prije odlaska na otok Cundu, stali smo kod guvernera distrikta Ayvalik u gradu Gomec u kojem živi dosta stanovnika Bošnjaka. Održao nam govor dobrodošlice, malo smo popričali i dao nam je poklone. Dobili smo maslinovo ulje, sapun, kantarionovo ulje i masline.
Bili smo zahvalni, ali nismo znali gdje ćemo staviti masline u kofer za put prema Hrvatskoj. Nakon toga došli smo na otok Cundu gdje je puhao užasno jaki vjetar. Kada smo ušli u sam grad, vjetar se tamo malo smirio. Krenuli smo obilaziti grad, no bilo nam je čudno kako su se na svakom kutku pojavljivale mačke. Podragaš samo jednu i onda se pojavi još njih petero oko tebe. Mačaka je bilo svugdje, hodale su uz nas, spavale su na motorima, autima i u restoranima. Naravno zbog toga mi učenici smo se zaustavljali svakih 5 minuta, dragali smo i slikali mačke. U tome trenutku saznale od učiteljica da je ovaj otok zapravo Otok mačaka. Dok smo razgledavali grad, vidjeli smo jedan restoran koji je bio potpuno uređen sa staklenim plavim očima na granama oko sebe.
Plave oči u Turskoj mogao si pronaći svugdje. To su Fatimine oči te štite od zla. Ljudi u Turskoj vjeruju u to i zato se takve oči svugdje nalaze. Obilaskom grada saznali smo dosta toga i vidjeli smo puno grafita i zanimljivih i šarenih ukrasa. Popeli smo se na najveći vrh u gradu gdje je bio predivan pogled, ali i jak vjetar. Tamo su se nalazile stijene na kojima smo se penjali i slikali, čak iako smo se bojali da nas ne otpuše vjetar. Dok smo se slikali jedan mačak popeo se na Larisu i nije je ju htio pustiti. Prihvatili smo to i nazvali smo ga Burek po našemu vodiču. Išao je s nama ostatak puta. Čak smo našli i jednoga psa tamo koji je također išao uz nas. Psa smo nazali Micek. Ali na kraju smo se morali oprostiti i s njim i s mačkom Burekom. Prvo smo se nakupovali tamo u suvenirnici, a nakon toga otišli smo u centar grada Ayvalika na tome otoku na ručak. Nakon ručka otišli smo na Seytan Sofrasi ili na hrvatskom Đavolji stol.
Nalazi se na stjenovitim brežuljcima udaljen nekoliko kilometara od centra grada. Tamo se nalazi otisak đavoljeg stopala gdje ljudi bacaju novčiće i zažele neku želju. To mjesto ima mitološku povijest. Kada smo izašli iz autobusa Burek, naš vodič, objasnio nam je tu legendu. Čak su se i tamo nalazile životinje, jedan pas je čak srušio Zoru i nije se htio maknuti s nje. Kada smo ušli unutra gledali smo taj otisak i pogled. Tamo se nalazila jedna mala stijena, mjesto za slikanje s prekrasnim pogledom na Egejsko more, otok Lezbos u Grčku preko puta.
Nastavili smo dalje s obilaskom. Posjetili smo ,,bosansko selo” u Turskoj. 80-tih godina prošloga stoljeća stanovnici bošnjačke nacionalnosti, a danas se nekadašnje ,,selo duh” revilitiziralo kroz projekt Pametna sela gdje turske žene pokreću svoje biznise temeljene na bosanskoj ostavštini. Mjesto se zove Kucukkoy. Tamo smo čak našli restoran zvan Bosanska pita i upoznali smo osobu koja nas je zapravo razumjela, bio je Crnogorac. U Turskoj rijetko ima nekoga tko zna engleski ili naš jezik, pa smo se iznenadili da nas netko razumije.
Selo je bilo maleno, ali opet lijepo i šareno. Tamo se nalazio jedan mali dućan u kojem smo kupili razne turske slatkiše i isprobavali smo ih zajedno. Krenula je naša vožnja prema Balikesiru. Prija odlaska natrag našim hostovima, stali smo za večeru. Tamo su nam za poklon dali balone i krune. Zajedno smo igrali s balonima i jednu smo krunu dali Bureku. Čitav dan smo ga učili malo engleskog i hrvatskom. Zbog toga smo ga na večeri učili kako izgovarati Eci peci pec, a kasnije opet u busu neke engleske izraze. To je bio naš zadnji susret s Burekom.
Dan četvrti – oproštaj od škole
Ovo je bio naš zadnji dan u Balikesiru. Tužno se rastati. Već smo se svi zbližili jako sa svojim hostovima. Kada smo došli u školu, imali smo više aktivnosti za napraviti. Bile su dvije grupe, jedna grupa radila je kviz o problemima u okolišu, a druga je radila strip o sigurnosti na internetu. Nakon toga pokušali smo imati Zoom s učenicima iz Hrvatske, ali se samo jedna osoba priključila. Dobili smo zahvalnice i svi smo zajedno slikali zadnji put. Učenicima se bilo teško oprostiti od nas. Zadnji dan su nas ispitivali za slike, pitali za nas za društvene mreže i pitali su za potpise.
Odigrali smo odbojku zajedno za kraj i svatko je onda krenuo svojim putem. Neki su išli na rođendansku zabavu. Neki su opet išli u Ataturkovu kuću. Neki su išli na nogometni stadion u Balikesiru. Leon je od svog turskog tate na poklon dobio i dres nogometnog kluba s vlastitim imenom.
Neki su se družili sa svojim hostovima i njihovim prijateljima, te svi zajedno imali ručak, poput mene. Nakon toga svi smo kasnije išli u jedan šoping centar u Balikesir. To je zapravo bila slučajnost, nismo očekivali da ćemo svi zajedno biti na istome mjestu. Nakon toga došli smo doma i krenulo je pakiranje. Svi smo imali svako posebno svoju zadnju večeru sa svojim hostovima i njihovim obiteljima. Neki su dobili previše poklona i nisu više znali kamo s njima. Neki koferi težili su i preko 20kg, a limit za težinu kofera na aerodroma je 23kg. Maleni je na kofer trebalo sjesti troje ljudi kako bi zatvorila svoj kofer. Zadnji dan je bio nered. Ne samo zbog zatvaranja kofera, nego i oproštajna večer. Bilo je teško napustiti Balikesir, pogotovo kada smo se krenuli osjećati kao kod kuće kod naših hostova. Naše učiteljice ugostila je jedna od turskih učiteljica u svojem domu. Večerali su turski manti, pekle kestenje te su Gabi kojoj je druga učiteljica bila host imala priliku kuhati tursku kavu. Kaže se da je cura ako skuha kavu i kava joj ima puno mjehurića, spremna za udaju. Nasreću, Gabina nije imala puno mjehurića… Inače nam je bilo fascinantno što su i nas djecu stalno nudili turskom kavom, bez obzira što je 11 navečer.
Dan peti – Istanbul – grad na dva kontinenta
Oproštaj je težak. Malena je toliko zavoljela svoga hosta Zehru i nije ju htjela napustiti. Plakala je cijelo vrijeme, pokušali su je smiriti, ali nije uspjelo. Nakon puno zagrljaja ukrcali smo se na bus i krenuli u Istanbul. Dobili smo novoga vodiča Husseina koji je čak govorio engleski i morali smo se zauvijek oprostiti s Burekom. Tako je krenula naša petosatna vožnja. Stali smo na benzinskoj gdje smo odmah svi pojurili prema Starbucksu za jutarnju kavu. Nakon tog,a na trajektu, kupili smo si nudle i uzeli smo Tajčine kekse koje joj je dala njena turska obitelj, te smo to sve zajedno jeli kao doručak. Već nam je malo nedostajao turski doručak koji je izgledao kao ručak. Nakon duge vožnje došli smo u Istanbul. Činilo se nemoguće, ali ipak je to bila stvarnost. U Istanbulu se nalazilo mnoštvo turskih zastava. Ljudi su ovdje vrlo domoljubni. Bioo je jako uzbudljivo voziti se mostom preko Bosfora i prelaziti s jednog kontinenta na drugi Kroz prozor vidjeli smo puno džamija. Na svakom kutku jedna džamija. To je razumljivo jer u Istanbulu ima 20 milijuna stanovnika. U njihovoj vjeri pet puta na dan imaju svoj poziv za molitvu, preko cijeloga grada čuje se taj poziv na molitvu i tako se poziva turske građane na molitvu. Prelazili smo preko Bospora i divili se pogledu na more i cijeli grad. Napokon smo izašli u centar grada gdje smo se prošetali, pogledali smo Plavu džamiju, Aja Sofiju i Baziliku cisternu. Bilo je divno i bilo je stvarno puno ljudi.
Bilo je definitivno puno zanimljivih ljudi. Dok nam je vodič nešto objašnjavao, primijetili smo neke čudne ljude iza njega koji su imali ožiljke na glavi i te su im glave bile zamotane zavojima te su oko čela nosili crnu elastičnu traku. Saznali smo da su to ljudi koji su došli u Istanbul kako bi transplantirali kosu. Nikada nismo vidjeli nešto takvo. Nakon kratkoga obilaska pojeli smo ručak, ostavili stvari u hotelu i krenuli posjeti poznati Grand Bazaar, veliku tržnicu s 61 ulicom. Podijelili smo se u više grupa i krenuli u traženje suvenira za naše obitelji i u lov na niske cijene. Tamo smo čak upoznali dosta ljudi koji znaju naš jezik i engleski. Bilo je svega, bilo je hrane, magneta, turskih novčanika, porculana, haljina, marama, jastuka, nakita itd. Na jednome štandu našli smo jastuk na kojem su nalazio poznati lik iz jedne turske serije. Dok smo šetali okolo, moja grupa našla se u jednoj maloj ulici. Tamo smo upoznali jednoga čovjeka koji nam je pokušao dati čaj. Odbile smo i pokušali smo otići, no shvatile smo da smo se našle u slijepoj ulici.
Kada smo odlazile opet smo prošli pored njega, opet smo ga odbile, ali on nije odustao i krenuo je za nama i pokušao nas je uloviti. Jako smo se prepale. Malo smo bile i preglasne, tako je netko na Bazaru otkrio Larisino ime, te bi svaki put kada bismo prošli pored njega krenuo vikati “Larisa, please come here!”.
Kupili smo dovoljno suvenira na kraju i uputili se prema hotelu. Iako je svatko dobio svoju posebnu sobu za troje, mi cure smo svejedno našle jednu od naših soba koju ćemo nastaniti i zajedno se družiti. Profesorice su obilazile naše sobe i vagale naše kofere kako sutradan ne bismo imali problema s preteškom prtljagom na aerodromu. Bilo je problema između Malene i Gabi koje su završile u istome krevetu i cijelo vrijeme se svađale oko popluna. Na kraju smo ostale predugo budne.
Zadnji dan – Plosnate mačke i luda kupovina sladoleda
Ujutro smo odmah krenuli prema centru posjetiti Aja Sofiju. Dan prije bili smo previše umorni čekati u velikome redu za Aja Sofiju, te smo ostavili onda to za danas. Red je išao brzo, pa nije bilo toliko problema. Definitivno je vrijedilo čekati u redu, iako smo čudno izgledali s maramama, Aja Sofija je bila prelijepa. Nakon obilaska Aja Sofije i nakon slikanja bili smo slobodniji malo tužni jer nismo posjetili Plavu džamiju zbog radova, ali smo krenuli kupovati suvenire. Nas par cura zanimala je samo jedna stvar koju smo zamijetile još dan prije. To su bile plišane mačke. Bile su toliko čudne. Ili nisu imale vrat ili su im oči bile previše udaljene. Bile su vrlo čudno isprintane i malo zastrašujuće. Nismo mogli samo tako proći pored štanda, a da ih ne kupimo. Na kraju je nas 5 cura svaka kupila sebi po jednu. Također smo im dali čudna imena, nešto poput Jeromila, Bubomira, Zdenka i Đorđevka.
Nakon toga probali smo i turski sladoled koji sam po sebi i nije nešto posebno, ali sama kupovina sladoleda jest. Naime, prodavač ti stalno stavlja sladoled pred ruke i nemoguće ga je uhvatiti. Vikao je ,,Take it komšija!”, a dozivao je i Modrića i Perišića, kao i svi ostali kad bi čuli da smo iz Hrvatistana. Neki su si kupili torbe s onim plavim očima, neki anime figurice i neki su još uvijek kupovali magnete i razglednice. Imali smo ručak na štandovima, a nakon toga krenula je vožnja prema aerodromu. Tamo smo još jednom jeli. Nakon toga pregledali su nam prtljagu i ukrcali smo se u avion. Gabi su na aerodromu, kao i Maleni u Zagrebu na aerodromu uzeli škare. Ne preporučam nošenje škara na aerodrom. Ovoga puta na avionu nije bilo strašno kao prvi put. Iako pogled nije bio baš nešto jer bilo maglovito i mrak. Nakon dvosatne vožnje, sletjeli smo u naš Zagreb natrag u našu Hrvatsku. Opet smo napokon vidjeli svoju pravu hrvatsku obitelj.
Čarobno iskustvo
Cijeli ovaj projekt je bio čaroban. Nitko od nas nije nikada očekivao da će imati priliku proživjeti ovakvo nešto. Nadam se da ćemo svi ostati u kontaktu s našim turskim obiteljima i jednoga dana opet posjetiti Tursku – ovu lijepu državu puno ljubavi, kulture, domoljubnosti, vjere i naravno hrane. Naučili sam puno novih stvari i ovo je iskustvo koje će se definitivno pamtiti do kraja života.
Lana Đurković