Napokon vam donosimo reportažu Nikoline Antić s kojom će sudjelovati na Državnom LiDraNu! Reportaža je nastala nakon višemjesečnog istraživanja. Ponajviše zahvaljujemo obitelji Vojnić što je pustila naše novinarke i prof. Budak-Lovrić u svoj dom te podijelila svoju životnu priču s nama! Samo za vas donosimo proširenu verziju reportaže koja je za potrebe LiDraNa bila kraćena.
Bojim se da ljudi nisu dovoljno zreli da bi preživjeli sami sebe
Iako pohađamo školu koja već godinama ima status ekoškole, ne možemo se pohvaliti da učenici ono što nauče o ekologiji doista osvijeste i počnu prakticirati u svakodnevnome životu. Svi o tome rado govore, ali rijetki s riječi prijeđu na djela.
Optimalno minimalno stanje u skladu s prirodom
Laura je učenica petoga razreda i već šest godina živi nadomak šume u kući od slame. I danas se s nelagodom prisjeća riječi svoga vršnjaka, koji je zajedljivo komentirao da će joj doći vuk i otpuhati joj kuću, ali to više ne prima srcu. Laura ima mlađu sestru Vilenu i s roditeljima, ocem Kristijanom, arhitektom, i majkom Ivanom, psihologinjom, inače podrijetlom Vojvođanima, živi u Dobrodolu nadomak Sesveta. Neizvjestan projekt izgradnje obiteljske ekološki održive kuće započeo je u ljeto 2011. u vrijeme najveće gospodarske krize i s nedovoljnom količinom novca da se dovrši u tri mjeseca, kako je to u početku zamišljeno. Uslijed potrebe da iz podstanarskoga gradskog stana mlada obitelj preseli u vlastiti dom na periferiji čim prije a da pritom izbjegne 30 godina vraćanja kredita banki, uselili su točno godinu dana kasnije u još nedovršen projekt od 60 četvornih metara. Iako kuća danas ispunjava sve egzistencijalne uvjete, a svojom ekonomičnošću mnoge hrvatske domove i nadmašuje, u početku je sve izgledalo kao izazov.
Koncepcija ekološki održivog stanovanja
„Održivo je sve ono što se može održati neodređeno dugo u budućnost – na taj način stanujemo, živimo i radimo; znači da se taj način stanovanja, života i rada može perpetuirati neodređeno dugo u budućnost. Ljudska je vrsta na ovome planetu imala stotine tisuća godina takvoga načina življenja – jer su živjeli i nisu uništili okoliš. Ono što mi radimo u zadnjih deset tisuća godina kao civilizacija, kao kultura, zapravo je odmak od toga načina života i kao takav ima nebrojene posljedice: kako na okoliš, tako i na nas ljude, na naše obitelji“, izjasnio se gospodin Vojnić.
Izvor stresa i propusta
Laurin otac s ponosom ističe kako je većinu poslova na kući napravio sam. Kopanje temelja trajalo je jedan dan, dok je za trotjednu izgradnju drvene konstrukcije trebao pomoć majstora. S osiguranim krovom lako je bilo kontrolirati ostatak izgradnje koji se odnosio na slamu, izolacijski materijal: balirani kvadri slame su se iznutra ugrađivali u drvenu konstrukciju kuće od poda do stropa, i tako sve do krova. Iako je riječ je o takozvanoj kanatnoj gradnji poznatoj i u hrvatskom tradicijskom graditeljstvu, takav sustav izgradnje upoznao je 2007. za svoga posjeta ekozajednici na sjeveru Njemačke Sieben Linden, jednome od najpoznatijih centara u svijetu za izgradnju kuća od balirane slame, i jednostavno ga primijenio u vlastitoj kući. Napominje da je takav sustav zidova certificiran u svijetu i ima znanstveno uporište. Supružnici Vojnić su nam u svom toplom domu o dugotrajnom procesu izgradnje kuće govorili s mnogo ljubavi i humora pa je razgovor obilovao anegdotama. S odmakom uviđaju da je pogrešna procjena vremena izgradnje bila izvor mnogih stresnih situacija, pogrešaka i propusta. Prijatelji su im dolazili pomagati samo vikendom pa su na internetu oglasili besplatne radionice žbukanja. Iako se bilo u nekoliko navrata lijepo družiti i raditi s tridesetak ljudi, posljedice toga gospodin Vojnić ispravlja na zidovima kuće još i danas. Ipak, atmosfera zajedništva, zvukovi ručne obrade prirodnih materijala i mirisi koji se pritom šire bili su nezaboravni. K tome i mala djeca mogu sudjelovati u pripremi žbuke: to je zamiješano blato – iskopana glina, pijesak u određenom omjeru, drvo i slama. Nema agresivnih materijala koji bi za čovjeka bili opasni. Iznutra su zidovi dodatno obrađeni finom žbukom i trskom, a žbuka obojena vapnom u koje je dodan pigment otporan na vlagu.
Povratak izvornome
Novac je, kako ističe gospođa Vojnić, bio samo jedan od faktora koji ih je naveo da se odluče na ovakvo što. Bila je to prvenstveno potreba i želja da žive što više u skladu s prirodom. Odatle i glavna motivacija, kao i niski standardi i mala očekivanja. Život, kaže, treba biti jednostavan: ne očekivati previše, biti u interakciji s prirodom, uzimati ono što ti je dostupno, ne zagađivati, ne trošiti resurse koji ti nisu u tom trenutku potrebni. Gospodin Vojnić dodaje kako život kompliciramo sami i da što čovjek ima veću toleranciju na neugodu to zapravo postaje snažniji i zadovoljniji. Tvrdi da su ljudi u Hrvatskoj ekonomski ograničeni. Iznimno je teško sagraditi vlastitu kuću, kao i okupiti dovoljno ljudi koji razmišljaju drugačije i imaju dovoljno novca da se upuste u projekt kao što je ekozajednica. To je samo jedan od nedostataka današnjih umova, dodao je.
Optimalno minimalna
Gospodin Vojnić svoj dom voli nazvati optimalno minimalnim, ali razlog zbog kojeg je nevelik jest ideja da se što više vremena provodi u prirodi. Cilj je, napominje gospođa Vojnić, prvenstveno interakcija s prirodom, zemljom, travom, biljkama, životinjama. Kuća je tu kako bi obitelj okupila vatra, obrok, zajednička igra, razgovori – zbog toga ona svojom veličinom i energijom odgovara tom konceptu. No s ekonomske strane gledano, kuća je isplativa: troškovi grijanja su ispod prosjeka prosječnog kućanstva: jedna peć na drva grije svih 60 četvornih metara. I sve to osigurava slama koja se sastoji od brojnih cjevčica u kojima sadrži mnogo zraka, što je čini odličnim izolatorom. Osim toga, cijena sve slame upotrijebljene za izolaciju kuće, dakle toplinsku i zvučnu, iznosila je 3000 kuna. Obitelj Vojnić ima i veliki spremnik za kišnicu koja im prikupljena bude dostatna za cijelu sezonu vrtlarenja. Imaju i konstrukciju za solarne panele koje namjeravaju staviti u funkciju, kao i pročišćivač vode. Uz smijeh dodaju kako najviše novca mjesečno izdvajaju za mobilne operatere.
Nema bijega od sustava
„Mediji nameću nebitne tričarije kao životno važne“, tvrdi gospodin Vojnić. „S vremenom shvatiš da to što ti serviraju ne valja i zapitaš se: što da ja radim sa svojim životom? Onda počneš istraživati, čitati, promišljati, upoznavati ljude koji su već otišli korak dalje i pokušaš promijeniti svoj život nabolje.“ No dodaje: „Mi ne živimo jako alternativnim načinom života. Trudimo se kupovati zdravu hranu, ekološki uzgojenu, povrće od lokalnih poljoprivrednika, ali još smo uvijek dosta u sustavu – koliko god mi htjeli iskoračiti iz njega.“ „Ukratko“, poentira gospođa Vojnić, „ cilj naše obitelji je što autentičnije živjeti, što mislim da dobrim dijelom i uspijevamo, ali to ujedno shvaćamo i kao izazov: u što više životnih segmenata funkcionirati na drukčiji način od onog općeprihvaćenoga, uobičajenog, lakšeg… Svatko ima pravo na vlastite stavove, na vlastiti sustav vrijednosti – mi živimo naš sustav vrijednosti. Želimo biti živi primjer drugačijega stila života. I to ne zato što mi nešto znamo najbolje ili smo najpametniji, nego zbog potrebe pojednostavljivanja načina života i vraćanja izvornome.“
Glave u pijesak!
Prema mišljenju gospodina Vojnića najvažnije je u životu pronaći smisao. Vlastita sreća nije ultimativni cilj, ali ona dođe zapravo kao posljedica posloženosti i putem se gradi. Smatra da su nas mnogo toga pogrešno naučili i da smo s takvim pogrešnim uputama gurnuti u svijet očekujući da ćemo dobiti ono što ne možemo dobiti. Što se tiče zagađenja vode i zemlje, bez okolišanja tvrdi kako je cijeli planet kontaminiran. Situacija je vrlo ozbiljna, ali o tome se uopće ne govori – svi guraju glave u pijesak. Kako kaže, stvari se naočigled mijenjaju, a nove generacije dolaze i teško ih je usmjeriti. Njegova supruga dodaje da je banaliziranje činjenica naš glavni pristup problemima, poput nečega što nam je prethodno usađeno. „Zamislimo ljude kao kompjutore“, sugerira gospodin Vojnić, „kompjutori imaju ROM memoriju koja je predprogramirana, kao što su mladi ljudi predprogramirani.“ Od naših roditelja i nastavnika naučimo neke stvari za koje držimo da su istinite. Tek negdje u pubertetu, pojasnio je, počinjemo propitkivati te istine. Često se dogodi da to i ne učinimo, smatrajući kako je bespotrebno propitivati svoj identitet. Naglasio je kako je ekološki problem u suštini taj što se ljudi nisu promijenili, ali njihov okoliš jest. „Bojim se da ljudi nisu dovoljno zreli da bi preživjeli sami sebe.“
Tradicija
„Naše djevojčice propituju sve i imaju pravo na vlastito kritičko promišljanje. Nismo ih odredili za cijeli život, dali smo im temelje u koje mi vjerujemo i koje smo mi istraživali. Nismo se ni mi samo jednom probudili i odlučili biti vegetarijanci, trebalo nam je vremena da se malo oblikujemo“, pojasnila je gospođa Vojnić. Tradicija se prenosi, krug povjerenja bi trebao biti zatvoren. Postoji tradicija, ali više ništa nema veze s prošlošću, ističe gospodin Vojnić. Istina je takva da je i u tradicionalnom životu bilo primjera „loše prakse“ i zabluda. Danas je stoga sasvim očekivano da kad napraviš iskorak od tradicije i zauzmeš stav da je nešto što je dotad tradicijom bilo ustaljeno – pogrešno, nepotrebno, čak štetno i da nije etično, ljudi skoče u obranu tradicionalnih vrijednosti jer se – boje iskoraka.
Korijeni straha
Gospođa Vojnić nam je objasnila kako je njihova kuća potpuno sigurna i otporna na sve – čak i bolje reagira na neke nepovoljne utjecaje, primjerice potrese, i to zbog fleksibilnosti drvenih kuća. Otporna je i na vatru, jer glina ima sposobnost zaustaviti njezino širenje, a slama je toliko zbijena da ju je vrlo teško zapaliti. Upravo zato protukomentar gospodina Vojnića na zlobnu opasku dječaka iz uvoda glasi: “Nijedna te kuća neće spasiti od smrti. Korijen svega je – strah od smrti.” Kako god, no možda su korijeni razumijevanja i pristojnosti što ih vučemo od kuće ipak važniji za današnjicu…
Gospodin Vojnić s nama je ljubazno podijelio pdf dokument u kojem su vidljive sve faze izgradnje kuća.
Nikolina Antić