Samo nam tajna daje živjeti.
G. Lorca
Pjesma je rodila svijet. Nije svijet rodio pjesmu. Svijet je radi pjesme. Nije pjesma radi svijeta. Razlog i smisao svega postalog leži u opjevanosti. Sve je stvoreno da bi Vječnost sebe u svemu opjevala i da mi zemna i smrtna nejač ne poginemo u susretu Njezine svesilne svjetlosti – vječnost nam se nudi blagotvornim dodirom otjelovljenim u otajstvo pjesničke riječi, daje nam se – kako bi to možda rekao Heidegger – kao skrivajuće razotkrivnje, kao izricanje neizrecivog – kao tajna. I tajna nam govori jezikom odabrane djece – sinova i kćeri Tajninih. A „Kći TajNina“ znakovit je pjesnički nick koji si je nadjenula velika pjesnikinja Nikolina Antić iz vugrovečko-kašinskog učeničkog vox feminae pjesničkog kruga koji se širi pod mudrim vodstvom profesorice hrvatskog jezika i književnosti Renate Budak Lovrić.
Već smo upoznali našu „Anu PoetesAnu“, i ako PoetesAninim izričajem prevladava bistri i razigrani gorski brzac radosti i suza koji vam ugrije srce, riječi naše „Kćeri TajNine“ duboka su pjesma ponornica iznimne snage i ljepote od koje zastaje dah, čiji potmuli huk osluškujemo u smjernom strahopoklonstvu, nevjerici i s trunkom očuđene strepnje. Dobro je ako bar malo strepimo nad ovom tajnom jer to znači da još nismo beznadno otupavili ili potpuno duhovno preminuli nad tabletima i mobitelima u tzv. e-školi „za život“ – jer ovdje je tajna života progovorila silovito riječima jedva četrnaestogodišnje učenice 8. d razreda OŠ Vugrovec-Kašina. Možda se, čitajući poeziju Nikoline Antić, zapitate riječima nedavno zauvijek u zagrljaj Tajni otišle hrvatske pjesnikinje Vesne Krmpotić: „Tko pjeva pjesme koje pjevaš?“, pa si možda potom i odgovorite riječima iste pjesnikinje: „Pjeva onaj o kome pjevaju.“ Naime, izričaj Kćeri TajNjine često je igra protuslovlja, neraspletiva koloplet dijaloško-egzistencijalne napetosti: sunčanog neba i bezdane plaveti, sebe i drugoga, čežnje za blizinom i straha od susreta, sebetajeće skrovitosti i znatiželjne strasti za spoznajom „ružinog trna u srcu neznanca“, dijalog visine i obeskriljeno zatočene duše uzčeznule za njom. U prisustvu napuštenosti i napuštenom prisustvu zaljubljenih, u dnevnim i noćnim krinkama svijeta razgovara Tajna sama sa Sobom – razgovara, dakle, s nama.
Ne dopustimo, drage moje zmajice i dragi moji zmajčeki, da nas za srce ugrize zub zavisti zbog darova što ih je od Tajne primila Kći TajNina. Samotni su darovi Tajnini. Ne žudimo lakomisleno za takvom srećom. Uostalom, kao što reče znameniti filozof i vjeroučitelj Kierkegaard: „sreća baš i nije svojstvo duha“… Znani su našoj Nini molbeni trenuci odabranih u želji za odrješenjem od bremena Tajne: „ Ja nisam pjesnik, / ja sam duša izgubljena u riječima, / čeznutljiva i posve obična, / zaglavljena / između redaka (…) Ja nisam čovjek, / ja sam vihor, / tijelo što žudi za slobodom, / za bijegom“ Nosi u sebi Kći TajNina onaj Shellyjev živac „kojim struji drugima nepoznata bol ugnjetavanja Zemlje“: „Iritira me zvuk / prezrelih plodova koji / padaju / loma kostiju / dok ih gaze / znojni su dlanovi / kad im se gade; / nekoć sam / to bila ja / samo što sam sada / stablo“… A naša je Nina stablo preveliko. Preveliko za tijesnu sigurnost ukrasnih vrtova pred potleušicama djetinjstva. Prevelika je Nina i za ovakve škole, a kamoli ne za ono što nam uskoro pod krinkom škole stiže. Prevelika je za lidranske egzibicije od čijih umjetničkih povjerenstava nadarena djeca mogu doznati neobične stvari, kao na primjer da su inventivnim interpretacijama uništili japansku kulturu ili da njihov literarni uradak, baš kao u slučaju starijeg, također talentiranog brata naše Nine, nije prošao na višu razinu jer njegov opis obiteljskih odnosa odiše ironijom. Vjerujem da je ova sumnjičavost prema ironiji od strane književnih komesara više krotiteljsko-politički, a znatno manje poetsko-rielkeovski nadahnuta.
Nina je genijalna, ali jednostavna, tiha i samozatajna djevojka, kakvi već jesu uistinu veliki ljudi, pravi porod životvornih samoća i tišina Tajninih. Nina se ne pravi važna – jer ona JEST važna.
Možda se pitate kako je biti (vjero)učitelj Nikoline Antić? Reći ću vam iskreno. Osjećaj je to počasno beskorisne prisutnosti… Jer čemu to običan učitelj može poučiti genijalku? Možeš tek pokazati prema nekim putevima, onima uskim i teško prohodnim kojima sam nisi imao hrabrosti kročiti, i prema širokima niz koje bijaše tako lako skliznuti: pustiti je potom da BUDE i RASTE. Ne dizati branu milostima Tajninim dok obilato teku.
Nina je autorica mnogih priča, već je gostovala na radiju govoreći o svojoj ljubavi prema književnome stvaralaštvu, glavna je urednica školskog lista, aktualna je dobitnica prve nagrade za najbolje ljubavno pismo u Hrvatskoj u kategoriji učenika osnovnih škola (iako bi ga prosudbena komisija bila rado uvrstila u višu kategoriju s obzirom na njegovu zrelost i kvalitetu – i to nakon što se bila povratila od prvotnoga pozitivnog šoka ne vjerujući da dijete od trinaest godina može takvo što napisati!), za svoju novinarsku reportažu prošle je školske godine zasluženo dospjela na državnu razinu Lidrana, za svoj dosadašnji rad i uspjehe u književnosti i novinarstvu bila je jedna od onih rijetkih koja je pozvana u Školu stvaralaštva u Novigrad (odabrala je literarnu radionicu)… Trenutno radi na romanu. Inače je i aktivna članica Dramske družine u PŠ Vugrovec pod mentorstvom profesorice Renate Budak Lovrić (to su ta naša djeca iz kazališta no što prema subjektivnome sudu povjerenstva „uništiše“ drevnu japansku kulturu J), a voli Nina i kriminalističke priče.
Kad smo kod toga, valja spomenuti da je profesorica Renata – koju Nina doživljava kao prijateljicu, sestru i uzor, upriličila ovih dana veliki susret. Susret možda najvećeg engleskog filozofa, teologa, vjeroučitelja, esejista, pisca krimića, Sina Tajne 20. stoljeća – K. G. Chestertona i naše Nine, Kćeri TajNine. Tajnovit je to susret dviju velikih duša – kakve se prema Nietzscheu dozivaju preko mora vremena . Možda je to početak velikog prijateljstva. Taj će susret ostati službeno nezabilježen – jer ne da se to ukurikulumiti u nekoliko tona bezveznih obrazaca, ne da se zaoblačiti u neku ispraznu virtualnu oblačinu (cloud), nema tu ništa od naslikavanja za web-ove, ne možeš tu „ubosti“ baš nikakve bodove. Kako biste u neku besmislenu rečenicu premetnutu iz futura u prezent, koju tim povodom preimenujete iz cilja u ishod, uglavili tvrdnju da se događa susret genijalnog Chestertona i genijalne Nine?! Izazvalo bi to salvu smijeha među prosvjetnim savjetnicima, Agencijinim uhodnicima, Carnet-ovim poklisarima i akviziterima, kojekakvim specijaliziranim zaviriteljima u nepregledna visočja naše tzv. pedagoške dokumentacije. Možda još i „zaradite“ opomenu pred isključenje! A zapravo je, drage moje zmajice i dragi zmajčeki, ovaj susret Sina Tajninog Chestertona i naše Nine Kćeri TajNine istinski stvaralački čin profesorice Renate Budak Lovrić. Takve su geste meni jedino shvatljiva ulaganja u „školu za život“. Investicija je to u neku daleku budućnosnu, ničim izmjerljivu tajnu ljepotu. Možda onu ljepotu o kojoj nam Dostojevski (veliki putnik ponornim tajnama duše) reče da će jednom spasiti svijet. Zrno je to neko gorušičino zasijano u tamno tajanstvo plododarne zemlje ovdje u dubokoj jeseni svijeta – najmanje od sviju zrna – na čijim će se granama jednom gnijezditi ptice nebeske.
Krunoslav Pavlic, vjeroučitelj Nikoline Antić