Donosimo vam drugi ciklus pjesama Kći TajNine. Iščekivali smo ga s nestrpljenjem!
KOROV
Čini se da ću ipak
morati ‘mrijeti
kad mi rosa počešlja
svilene vlasi kose
a prijateljska noga
satre grudi
prostru se preda me
žute orhideje
kao koštani
i bitke koje sam
izgubio
al’
čini se da ću ipak
morati živjeti
SVE ŠTO NEMAŠ
sve što imaš je
sjeta
i polje
tuga koja
cvjeta
a što nemaš
moj je pogled;
da bih znao
da si kriva
ne treba mi dvogled
KRAJ SJENE
hajde,
opet me
pogledaj
dok prolaziš kraj
sjene
s rukom
u njegovoj
hajde,
još jednom me
ne gledaj
tvoje srce
svo je moje
držiš ga u šaci
do njegove
NASTAVI HODATI
Lane,
slijedim te
neke ljude
morali smo sresti
odmah
Zvijezdo,
ne žmiri
makni prste
sa suza
na putu
za zauvijek
neki skreću,
lijevo
TKO JE
tko je to?
ona nije
moja majka
ovo nisu njene oči;
divlje
gledaju s prezirom
plod svoje mašte
ovo nisu njeni vali
klize joj s usana
loši portreti mene
ona viče
ona viče
viče
na mene
tko je to?
ona je bila
moja majka
gdje je sada
ŠAH-MAT
Zašto bacio si
ploču
kad tvoja su polja
od početka
bijela
Zašto tvoje figure trunu
jecaju u prašini
kada kraj je uvijek
bio moj
Zašto si usnuo,
lukavče,
tvoje vrijeme je da ustaneš?
PRATIM TE NIZ ULICE
zatvorio sam prozore
i navukao zastore
bojim se gostiju
stidim se mjesečine
al’ ne dotiče me Sunce
kroz zidove
al’ ne vidim ti lice
kroz tkanine
ne dozivaj
zakračunao sam prozore
i
bojim se gostiju
ONI KOJI GRLE
Ljudi koji grle
Oni skrivaju oči
Svemire i njihove tajne
Zar ne otkrivaju leđa
Da zariješ nož
Dok još ima vremena
I nisu oluje
Nisi li vidio
Nisi oćutio
Nisi li znao za
Ljude koji hrle
Neljudskome?
OPET BIH BIRAO
Žao
opet bih tražio Stvar
da ti bude žao
u tuđem čekao bih krilu
nek’ ti bude žao
da u tvome utonem
bilo bi ti žao
ali sad je gotovo
GDJE SU DJEČACI
Gdje su…dječaci
da se spuste blistavi niz planinu
s onim dugačkim
bijelim valima
i koja su vremena odnijela
oči zrelih Sunaca
gdje su njihove grube
ispucale usne
da načinju pitome mogranje
zar nas je ponijelo more
da je potonula strvina
zar me kuća ne čeka
raširenih srca…ne
a gdje su onda
dječaci
LUTALICA
Zagrebi noktima po površini
Ružičastim lakom što ti ga je kupio
Usudiš li se dodirnuti jer
Možda sam već sijedi starac
A ti ona ista djevojčica
Što više ne luta po tratinama u
Potrazi za Njim
Vjerojatno si mi skinula osmijeh s lica
Da na sebi nemam boja
A na plećima nosim hladne ulice:
Zaspao bih
Sat na zidu već ti je otkucao
Ali nije još vrijeme da idem
Jer svjetla u sobi ti još gore
A knjiga je odavno sklopljena
I nije vrijeme da skidam cipele
Prerano je da legnem ti pod prozore
Slušam otkucaje novog sutra
I čekam da zagrebeš po površini
Dublje
Ali ja sam ionako povjetarac.
(ZA)JEDNO
Još me bodu
stari mirisi
i mori me
mučna java
još osjetim tvoja opuštena ramena
i leđa prislonjena uz moja
kao da si odustala
ali nisam ti vidio lice
rekla si da se ne okrećem
ali znaš li nisam
ni mogao
tvoja mi je strijela
strugala kroz kožu –
i naša su srca opet bila
zajedno
KUĆI KOJA
Prsa mi steže
stara dugmad
što mi ih je Ona šila
ruke joj gore u nekom
poznatom plamenu
što mi je spremila za ručak?
ne smije se
što joj je očima teško
pa joj je gorka sudbina
izađi, stigao sam kući
Tvojim starim rukama!
kući koja pod Mjesecom
izgara
PLES
smanjite glazbu
ne čujem mu glas
da ugasite mrak
ja ne vidim mu ruke
samo sjenke što se grle
koja od njih je naša
rekla bih, ali
ne osjećam mu parfem
smanjite glazbu i recite
gdje ste
PRIJATELJI
što radite
prijatelji
čija usta sada
laži ište
što ne javljate
prijatelji
koja mora padaju
na naša
prijatelji
zar ste me zaboravili
MOJOM KRVLJU
Nek’ ne vode me
u bjeline
reci
da ne oblače se
u crnine
vrijeme brzo leti
gdje si stao
makni cijevi
tvoj glas mojom
struji krvlju:
nemoj pasti
nemoj pasti…
JA SAM GRIJEH
I blijedi Mjesec se skrio
Ja sam grijeh.
Je l’ me u snovima snio
Zar uzalud ‘mrijeh?
Mislim da nije me ni htio
U krivu je moj ceh
Laž od uzbuđenja je ceptio
Ovaj život valjda je peh
Gledala sam,
Samo blago je treptio.
DOSTA JE
Dosta je.
Nema Sunca i ja
Nemam nebo
Neću da mi dolaze
Kad zalegnem
Makar su me nosili
U srcima
Al’ u mislima
Neće nikada
Dosta je
Još jedna priča
I vrijeme je da idem
Da zalegnem.
JA SAM VIDJELA SVIJET
Ja sam vidjela svijet
Ali nekog poput tebe dosad ne
Jer Bog mi te prešutio
Da ne zapnem u Početku
Da me ne zabole
Tvoja odsutna jutra
I tvoja ruka pored moje
Da me ne rastuže tvoje
Nepoštene pobjede
Uvijek
Ti si odvajkada takav
Jer Bog mi te prešutio
Da ne zapnem u Beskraju
Ali jesam
Jer Oni su htjeli drugačije
Oni su htjeli biti publika, a
Ja sam poznavala svijet
U VODU
Dolje
Pusti da se utopi
Dijete koje ne treba
Dušu koju ne voli –
Zaroni
Neka utihne plač
Neka umukne more
Nemam majku, ali
Tako je htjela
SJETI SE POZDRAVA
Jednom ćeš me primijetiti
Kad druge budu suviše ti
Jednom ćeš se sjetiti
Mojim pogleda koje nisi vidio
Odjednom će ti sinuti
Moj kratki pozdrav kojeg
Nisam izrekla
Jer si imao njih
I one su gore od tebe
A ti mi nisi pamtio ni lice
PJESNIK
Nemam volje zadnjih dana
Ne nalazim riječi da te opjevam
I um mi ne traži više
Ni srce mi ne treba još
Mislim da što imam sve sam
Ti davno rekao
A više ne osjećam isto
Najdraža poezijo,
Ja sam slobodna duša
I više te nisam pjesnik…
ZAR SI VEĆ
Kako si mi brzo zaboravio ime-
O, kako si brzo zaboravio riječ!
Znam da si glumac, ali
Moj život nije nužno film
Da bih se vodila tobom
I barem bih znala što (ćeš) reći
Iako nikad nisi ništa meni
Ali guši me o čemu razmišljaš
Jer si se zagledao u točku iza,
Daleko od mene
I usne su ti prišivene u
Nepotpuno osmijeh, mori me
Kako si mi brzo ispustio ime-
I kako li si brzo pogazio riječ…!
NIZ KLISURE
Pozdravi kad prođeš ulicom
Ja se još nisam sklopio sa sjenama
Slobodno me gledaj uz mržnju
Samo tako, ako misliš da vidiš
Neznanca čije je lice klisura
Pogledaj, možda sam ti brat
Jer i meni je svejedno
Ali bojim se da je odviše Nje
Daj, pogledaj,
Suze mi opet griju dušu
I boje se da je odviše Ljubavi
Da bih ti bio brat
Iako mi je svejedno, zato
Oprosti kad kliznem niz klisure
S njima
OPET SI OKRENUO LEĐA
Nisi me ni pogledao danas
A toliko sam ti imala za reći
Skrivao si se iza njih
Ali računala sam da si hrabar
Jer si glasan kad te pitaju
A ovaj ih put nije zanimalo ništa
Pa ni tajan pogled koji si mi kao slučajno
Poslao dok su gledali u moju tišinu
Vidjela sam da ti se žurilo
Pa ti nisam uzvratila
Dok ti čeljusti nije nestalo
Iza tuđeg ramena i
Opet si pokazao leđa
ZA VISINE
Neću te vidjeti do sutra
Ali ni tada mi nećeš doći
Jer za visine te ništa ne veže
A meni je svejedno koliko me zadrže ja
Te mogu dovijeka gledati
Samo joj prestani pričati
Okreni se i usputno me pogledaj, čitaj
Iz tijela, al’ ne diraj oči
U visinama već previše piše
DA SAM VJETAR
E, da sam vjetar
pa da si otvorim sva vrata
tvoja
da te u tamnim noćima
ispratim do praga
i poljubim ti čelo
prije njega
E, vjetar da sam
pa da ti maknem
pramen s lica
da jasno vidiš
tu sam nekoć živio
bijednik, lažov,
i ti ubojica
E, da nisam umro
ugasio bih svijeću
tu na tvome dlanu
da nikada ne naiđeš
na njegove raširene ruke.
IZLAZAK SUNCA
Tvoj osmijeh meni znači
Izlazak Sunca
Iako ga nikad nisam vidjela
Upućena meni
A i ne mogu protiv sebe
Ne mogu zaobići želje
Jer ondje negdje čekam Sunce
I oči boje ispunjenih snova
DOM
Zagrlio me dom
i sviralo mi je more
dok ljubile su me
usne lastavice
doticalo tijelo moje
ptice selice
zagrlio me
i krošnje su se klanjale
i trešnje su se smijale
dok sam grlio dom
objeručke
PUSTI
Nemoj
Samo me pusti
Ne zadiri
To tebe ne dotiče
To te ne zanima –
Živiš da bi me korila
Zbog svojih mana ipak
Ja sam tebe stvorila
ZAGRLJAJ
Negdje, u sredini
U šalici mi sija pirueta
Zvijezde padalice
Ali nemam volje za poželjeti želju
Jer ne mogu vratiti dane
A ni oni tek tako nestati
Ali ono što mogu je
Zamoliti da odleti tebi
Vodeći mene
I da se nikad ne izmigolji
Iz zagrljaja naših svemira
Dok se tek pronalazimo
Negdje, u sredini
OBZORI
Sjedim u parku
I ne razmišljam o cvijeću već
O tebi
Jer te ne mogu opipati;
Gazim djeteline i golo Sunce
Ali skrivam svoje lice od istih
A za vas ih imam tisuću;
I vidim čovjeka, starca
Sa samo jednim licem, štapom
I što nema obzora
Plačem, jer volim da vidim
Shvaćaš, žao mi što sam takva
Osjećaja držim samo za sebe
Čitav život mržnje tebi i,
Što mi nikad nije značio,
Šuškavi tepih kojem smiješi se starac –
I u podne meni žao
Što sam slijepa
PRIČAJ MI DA ZASPIM
Tata, nisi nas čekao
I to zaista nije bilo pošteno
Dosad si prepuštao veselja
Ali mama se nije činila sretna
Iako si joj rekao da je pobijedila
Objasni mi, mama nije htjela
Nije imala što za reći
Ali mislim da nešto ipak
Stoji iza toga
Što ti auta nema ni kad su
Svjetla već neko vrijeme slijepa
Mama šapće:
Spavaj
Al’ je čujem kako jeca –
Vjerojatno ni njoj nema tko
Pred sam kraj svirati bajke…
TRGOVINA
Vidi koliko još imamo vremena
Da zgrabim posljednje zalihe duša
Ne gledaj iza
Mi se ne osvrćemo za
Izgubljenim bogatstvom
Samo me upozori ako
Ispustim sitniša
Hodeći kraj praznih polica
U trgovini sitnih
Duša
ŠTO VAM JE REKLA
Jeste li gotovi s
Recitiranjem notornih laži
Radije ne jer
Moja vam sreća nagriza dušu
A to nije ono što bih
Trebala osjećati
Nije štit to je
Pokoren razum
Kad se nađete u onome
Što vam je rekla da kažete
ODGOVOR
Gledaju nas nijema
Ulična svjetla iskrivljenih
Usta u krik slobode
Ali ne čujemo ništa
Samo tišinu kako u podsvijesti
U ritmu premeće noge poznatim putima
Kao po klaviru
Samo što je uvijek polutama
I ne znamo kamo je odlutao treći –
Gledaju nas gluha
Ulična svjetla
Potmulim hukom dajući odgovor
