PROFESORICA KOJA SE ZAKLJUČALA U RAZRED
Ove godine Mjesec hrvatske knjige 8.d je obilježio na jedan potpuno drugačiji način. Učenici su nekoliko minuta čekali pred razredom, potpuno zbunjeni – jer se profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, Renata Budak Lovrić, zaključala u razred. Sveopća halabuka nastala je, zapravo, tek kad je profesorica jednoga od učenika zamolila da na vrata zalijepi natpis “Ne smetaj – snima se!” i pozvala ravnatelja u razred. Kada su i učenici konačno mogli ući, uz profesoričinu napomenu da se ponašaju prirodno i da ne skrivaju uzbuđenje i zbunjenost, dočekali su ih stolci složeni u savršeni krug te – ni manje ni više već – crveni tepih.
POGLED NA MUDROST
Nakon što je svatko zauzeo svoje mjesto s pogledom na ploču i veliki natpis “Svijet je knjiga koju treba odgonetnuti”, profesorica Budak Lovrić pojasnila je kako je odlučila sat posvetiti lijepoj riječi – učenici će je čitati, slušati, ali i upućivati jedni drugima u obliku interpretacija. Nakon kratkog uvoda, kazala je kako svaka od omotnica, koje su bile “prosute” po crvenome tepihu, ili točnije brojevi na njima, pričaju priču za sebe. Tada je na njezin poticaj svatko za sebe pograbio jednu i zavirio u njezin sadržaj. Naime, svatko je dobio komadić potpisane mudrosti posvećene čitanju ili književnome stvaranju i komad poezije – nepotpisan. Nakon određenog vremena, koliko je trebalo da se citat i pjesma pročitaju, malo se slegnu dojmovi, o njima razmisli, protumače skrivena značenja te spram njih zauzme kritički stav – svakoga je stiglo pokoje pitanje. Kad je došlo vrijeme za slobodnu interpretaciju poezije koju su dobili nepotpisanu, 8.d se našao podijeljen u razmišljanjima po pitanju portretiranja autora pjesama. Bilo je tu različitih mišljenja: od toga da je riječ o osebujnoj ženi srednjih godina do jezivih priča o muškarcu na samrti. Dakako, ravnatelj je svo to vrijeme poput satelita kružio razredom snimajući kamerom – kao da će „anonimni“ pjesnici svaki čas banuti na vrata, a to mora ostati zabilježeno.
DOZIVANJE PJESNIKA – PJESMAMA
Praćena znatiželjnim pogledima svojih učenika, profesorica Budak Lovrić je u jednom trenutku i otvorila vrata učionice najavljujući dolazak jednoga od tajanstvenih nepotpisanih autora u goste – no kad nitko nije prekoračio prag – a što je još više zbunilo prisutne – potaknula je svoje osmaše da naizmjence izgovarajući stihove sami dozovu gostujućega autora. Napetost je bila na vrhuncu jer se nije znalo tko će pročitati stihove baš toga tajanstvenog pjesnika, a glave su se nakon svake pjesme iščekujući okretale prema vratima – kad se odjednom umjesto izvana – iz kruga začuo glas, ženski glas praćen likom učenice Nikoline Antić: naglo ustavši sa svoga stolca, drsko je uskočila u interpretaciju sedme pjesme – nastavivši svoje stihove govoriti naizust. Moglo bi se tu pričati o Nikolininim od treme crvenim obrazima, rukama koje su potajice drhtale i zaboravljena tri stiha, ali na to nitko nije ni obraćao pažnju – uslijed sveopćega stanja šoka i nevjerice.
STOLAC PRED CRVENIM TEPIHOM
Nikolina je, na profesoričinu sugestiju, zauzela mjesto namijenjeno autoru – na kraju crvenoga tepiha – ispraćena zabezeknutim pogledima svojih prijatelja. Podijelila je s njima tajnu simbolike brojeva što su ih dobili na omotnicama – sve redom trenuci i datumi iz Nikolininoga privatnog i „javnog“ života. Poneka su pojašnjenja popraćena i uzdasima iznenađenja. Na pitanje što simbolizira broj 113 Nikolina je odgovorila da je to broj pjesama koje je dosad napisala, dok je s kolegama ovaj put podijelila tek njih 16 – najnovijih. I tad je postalo jasno da su sve pjesme u omotnicama bile – njezine. Iako odnedavno svoje pjesme objavljuje i u opusima u školskome listu Zmajček, pod nazivom Kći TajNina, rijetki su znali da tako predano piše poeziju, jedva nekoliko mjeseci – od sudjelovanja u literarnoj radionici na ovogodišnjem Novigradskom proljeću. Naposljetku je, nešto opuštenija, održala i kratak govor u kojem je zahvalila prijateljima i prijateljicama na lijepim riječima te na pozornosti koju su joj posvetili, preuzela poklon (dvije zbirke poezije!) i bila počašćena – velikim pljeskom.
Profesorica Budak Lovrić je ovu – po svemu nesvakidašnju – priču sa sata Hrvatskoga jezika zaključila tvrdnjom kako je i ovaj trenutak postao dijelom kulturnoga nasljeđa koje baštinimo za generacije koje dolaze: „Neka vam bude lijepa uspomena i poticaj da razvijate vlastite potencijale!“
profesorica Renata Budak Lovrić, Nikolina Antić