U petak 26.10.2018. godine, 6.razredi OŠ Vugrovec-Kašina su išli na terensku nastavu u Krasno, Kuterevo i Ogulin. Krenuli smo oko 6:45 i odmah vam mogu reći da nam je bilo predivno i da smo uživali. Za početak da napomenem, Vugrovčani (samo neki) su mnogo puta ponovili istu pjesmu da su nam već dosadili, no nema veze.
Slatki medeki
Prvo smo posjetili Kuterevo, utočište za mlade medvjede. No, žao mi je što ih nismo mogli dirati jer nisu dresirani (malo moje mašte ). Medvjedi su jako slatki i buckavi. Peljarka (vodičica) nam je rekla da imaju mnogo volontera koji ima dolaze i posjećuju ih tijekom godine. Volonteri su većinom iz drugih zemalja, pa ostaju tjedan do dva, a neki čak i mjesec dana. Nešto zanimljivo što smo saznali je to da medvjedi jako vole jesti voće i povrće i da ženke imaju oko 100 kg, a muški medvjedi oko 150 do 200 kg. Rekla nam je da medvjedi u divljini, koji se brinu sami za sebe, uobičajeno žive do 15 godina, dok medvjedi u utočištu žive i do 50 godina, jer imaju sve povoljne životne uvjete (zaštićeni su od opasnosti, imaju hrane, vode…). Nakon toga, napravili smo krug oko njihovog tabora i saznali par imena medvjeda. Neka od njih su Vlado-mir, Ljubo-mir, Mlada Gora…
Također smo posjetili i rijeku Gacku, pored koje je mlin gdje smo mogli probati domaći kruh koji je zaista jako ukusan i kupiti brašno.
Još smo malo prošetali, pa autobusom otišli do Krasnarske crkve u Krasno.
Krasno nam je bilo u Krasnom
Kada smo stigli, primijetili smo da je zrak drugačiji nego kod nas, naravno da je svježiji. Ušli smo u crkvicu i odslušali kratku legendu koja ukratko glasi ovako: jednoga dana su pastiri pronašli cvijet, koji je ličio Majci Božjoj, ubrali su ga i zatim otišli spavati. Sljedećeg dana su primijetili da je cvijet nestao, pa su se vratili na isto mjesto gdje su ponovno ugledali cvijet. Shvatili su da tamo moraju izgraditi crkvu. To je bila ta legedna, a druga malo zanimljivija je ovako glasila: za vrijeme ratnog doba, djevojka Đula se zaljubila u mladića Milana. Mladić je smrtno stradao u ratu protiv Turaka, a Đula se od silne tuge, bacila u rijeku Dobru. Legenda nam kaže da na tom mjestu, jedna stijena ima oblik lica tog mladića (ukratko ispričana legenda, da ne bude pre dugačko). O tome bi se dalo mnogo raspravljati, no idemo dalje. Pomolili smo se, razgledali crkvicu, poslikali sve i svašta i ustanovili da je crkva zaista predivna i crkva također ima stare ispovjedaonice i predivan oltar s Majkom Božjom Krasnarskom. Mogli smo zapisati lijepe misli u jednu bilježnicu i zapaliti svjećice.
U crkvi smo mogli vidjeti plan crkve u budućnosti koji nam pokazuje velike promjene, npr. izgrađenu sjenicu, poboljšanje crkve i još mnogo toga. Ono što je još zanimljivo što se tiče crkve je oslikana freska. Freska je slikana na temelju Isusovog života, apostola i Majke Božje.
Kiša u Ogulinu
Nakon svega toga, pošli smo dalje. Otišli smo do do restorana Degenija ispred kojeg se pruža veliki pogled na Velebit (vidikovac). Mogli smo kupiti suvenire i nešto popiti odnosno pojesti. Malo smo odmorili, pa otišli dalje. Po planu, trebali smo ići u Ogulin i tamo imati slobodno vrijeme, no iznenadila nas je kiša. Nažalost, nismo ostali u Ogulinu, no iz busa smo mogli koliko toliko vidjeti ponešto. Nisam sigurna što, jer sam većinu puta prespavala. Učitelji su se dogovorili da odemo do Burger Kinga nešto pojesti i odmoriti se. Dok smo putovali, meni je bilo loše i opet sam spavala, tako da vam ne mogu detaljno ispričati što se dogodilo. U Burger Kingu je bila poprilična gužva i bilo je mnogo buke. Svi su nestrpljivo čekali da dođu na red. Moje prijateljice i ja smo si kupile krumpiriće i jele. Nakon toga smo se uputili prema busu za Zagreb. Opet sam spavala, a dio puta mi je bilo loše. U Zagreb smo stigli oko 20 h. Put je bio pomalo naporan, ali ipak zanimljiv i veseo. Jako sam zahvalna na svojoj prijateljici Emi Palikući s kojom sam sjedila, koja me uveseljavala i cijeli put bila sa mnom. Ponosna sam na svoje učitelje što nisu poludjeli s nama i jako sam zahvalna vozaču koji je svoj posao odradio baš onako kako treba. Veselim se sljedećoj terenskoj nastavi i nadam se da neću opet prespavati pola puta.
Magdalena Denić