Merhaba! Bujrum!
Da su Turci dobri trgovci skromna je izjava. Imajući ponešto iskustva na turskome terenu – nakon tri posjeta ovoj velebnoj i živopisnoj zemlji, mogu se samo pokloniti i reći: nema im ravnih! Oni koji nisu navikli na tako „agresivan“ pristup doživjet će omanji kulturološki šok, stoga je jedna od nezaobilaznih priprema turista i ona kako kupovati: cjenkanje neizostavno – u protivnom biste mogli doživjeti i da vam proizvod odbiju prodati (što ja, iskreno, nisam doživjela ).
Turski trgovci (mahom muškarci) pravi su psiholozi. Interesantno je gledati iz prikrajka (nakon što steknete malo iskustva u bježanju i izmicanju od njih) kako se znalački pripremaju „napasti“ žrtvu: procijene u hodu ili prateći pogled žrtve odmah znaju što srce (ili želudac) treba.
„Sestro draga, nejde ispod pedes’ lira!“
Rječiti su i okretni, a oni što češće na turističkim punktovima dolaze u kontakt s određenim nacijama – potrude se impresionirati i pokojom rečenicom na odgovarajućem balkanskom jeziku: bosanskom, srpskom, hrvatskom, bugarskom, makedonskom… Engleski im „ne leži“ ili izgovorom jako podsjeća na indijski pokušaj spike. Međutim, njemačkim su imali prilike besprijekorno ovladati radeći kao imigranti najprije u Njemačkoj, da bi se – nakon što bi stekli imetak – opet vratili u domovinu i pokrenuli obiteljski biznis. Mnogi su pripadnici balkanskih naroda ovdje trajno našli svoj dom, stoga neće čuditi obrati li vam se tkogod na tečnom bosansko-srpsko-hrvatskom: „Sestro draga, nejde ispod pedes’ lira!“
Ako si odlučio kupiti, kupi – i ne preispituj se!
Da, turske lire su najisplativija valuta, no budući da joj vrijednost varira (valjda od sata do sata!), kad izađete iz jedne od bezbrojnih mjenjačnica niste više sigurni jeste li profitirali mijenjanjem eura u lire ili su vas svojski oderali (neki dan je 1 euro vrijedio 6 i nešto lira). Tako se otprilike osjećate i kad noseći svoj plijen u vrećici nasmijani izađete iz dućana: onaj prvotni osjećaj da ste dobro prošli – popraćen prenaglašenim gestama kapitualacije vašega trgovca trenutak ranije – zamijeni sumnja (najčešće u vlastiti zdrav razum) i pokušaj preračunavanja potrošenih lira u eure pa u kune (po trenutnome nestalnom tečaju). Nedajbože pa naletite na poznanika iz autobusa i upitate ga koliko je on platio isti proizvod metar dalje… Od tih sam akcija odustala već za prvoga boravka u Turskoj, zdravije je. Ako si odlučio kupiti, kupi – i ne preispituj se.
Para vrti gdje burgija neće
Od ostalih valuta rado primaju i dolare, ali, vjerujem da nisu izbirljivi što god da im se pruži na dlanu – časkom će oni to preračunati i dodati vlastitu „maržu“ na važeći tečaj lire. Rado i sami skoknu do obližnje mjenjačnice ako je riječ o „ozbiljnijim“ iznosima – no kusur je uvijek izražen u lirama (pa ti onda preračunavaj!). Ispočetka iritantan osjećaj nemira (tko je tu koga nasamario?!), s vremenom preraste u iskreno divljenje: rijetki su oni koji će javno priznati da su ih (možda) namagarčili te radije žive u zabludi kako su bolji pregovarači od turskih trgovaca – koji tu vještinu svakodnevno uspješno bruse već stoljećima. Gotovo ti bude drago što ti je učinio čast samo za tebe odglumivši kako si ga „nadigrao“ – elem samo da se ti osjećaš kao pobjednik! Ah, čovjek je samo čovjek – pa mu ni samodopadnost nije strana, a iskusni trgovac upravo na to računa.
Pardon..?!
Tek kad sam prvi put stala na tursko tlo otvorilo mi se pred očima zbog čega su maloazijski narodi tako vješti pripovjedači: dobra priča prodaje! Pridoda li se umilnim pogledima i slatkome tepanju i koja kocka šećera u jak turski čaj kojim vas odmah nude, posao je sklopljen – pali ste na foru.
Od važećih je pogrešnih predrasuda i zabluda zapadno orijentiranoga turist-kupca i ona da u Turskoj prema lokaciji te eksterijeru i interijeru dućana možeš procijeniti hoćeš li i koliko profitirati. Naime, na najboljim sam i najluksuznijim lokacijama povoljnije kupovala i plaćala isti proizvod (naravno – turske slatkiše!) nego u neuglednim potleušicama ili štandovima uz cestu, i to po nekoliko puta povoljnije. Od navedenoga se izuzima turska duty free zona na aerodromima – gdje je sve još 10 puta skuplje!
Račun – yok!
A fiskalna blagajna?! Nema toga! Jedva da igdje dobiješ račun. Sve je to nekako jako dobro „promišljeno“ u suradnji s državom, rekoše nam s dubokim uvjerenjem, ali ni nakon trećega posjeta nisam uspjela povezati sve konce – bit će da je prenapredno kad se ne može dosljedno provoditi na svim razinama prodaje. I tako nakon nekoga vremena jednostavno oguglaš i stvari prihvatiš kakve jesu: „Ba, ohani!“ (= o’ladi, smiri živce i sl.). Nije na turskom – al’ je na balkanskom!
Renata Budak Lovrić