Anne Frank trinaestogodišnja je djevojčica čiji je dnevnik u početku bio bijeg od nepodnošljivo dosadnog i zastrašujućeg boravka u Skrovištu, s ljudima te okruženju u kojem je dvije godine odrastala – bez izlaska na danje svjetlo i udisanja svježeg zraka, dnevnom dozom tračanja s prijateljicama ili izlaska na trijem te pozdravljanjem susjeda na drugom kraju ulice. Anne Frank prije dolaska u Skrovište nije osjećala potrebu za zahvalnošću, uživanjem u trenutcima kao da su posljednji – pa ipak, boravak u istome, u oskudici i bijedi, ranije ju je naučio vrijednostima, kojih tada nije bila svjesna, i čega se kasnije postidjela. Rat – kako neuredno mjesto za odrastanje!
MLADI BUNTOVNICI
Čitajući roman, shvatila sam koliko je često Anne slična mojim vršnjacima, ali i meni samoj. Nismo odrasli, nismo sposobni donositi velike životne odluke, ne shvaćamo svijet „velikih“ – mladi smo te i dalje silno djetinjasti. Buntovnici, nijedan problem odraslih nije velik poput onoga kad se rugaju našoj ozbiljnosti te ozbiljno primaju i razmatraju naš sarkazam. Uvijek postoji osoba s kojom će nas uspoređivati, a mi ćemo se tiho buniti kako nije pošteno što vlastitim roditeljima nismo dovoljni – s druge strane, nećemo biti zadovoljni majčinskom i očevom ljubavlju kao takvima, htjet ćemo da nas vole jer smo takvi, ne jer smo to mi, htjet ćemo da nas vole više a grle snažnije, htjet ćemo ljepše poklone i umilnije nadimke, i dugačke dubokoumne razgovore i mnogo vremena za sebe. Zaištit ćemo sve, dobiti koliko zaslužujemo i mrziti jer „nismo željeli mnogo“ – a nismo dobili ništa.
URONI ME U MISLI – MOJE
Pred pojedinim Anneinim zaključcima iskreno sam se postidjela – nisam smatrala kako je „fer“ od nje da prezire majku i bude kritična prema članovima obitelji, ali nije mi odviše smetalo to što je prema njima bivala iskrena – makar to značilo da je i gruba. Svatko od nas ima svoju priču i trebamo prihvatiti krivicu i pomiriti se s činjenicom da smo skloni katkada činiti neopravdane postupke, to je neupitno, ali ne možemo dovijeka biti okrivljavani – to jest ono što nas potiče da budemo snažniji i hrabriji, ne poričem, ali istovremeno nas izjeda iznutra.
ANNE, OPRAŠTAŠ LI?
Anne nikada nije zaista mrzila svoju obitelj, svoju sudbinu, nekoga ili nešto što bi ju snašlo. Ponekad se inatila, plakala, rugala, bila djetinjasta, ali ona i jest bila samo dijete. Anne je osjetila da odrasta, da se mora promijeniti, i rat vjerojatno nije igrao veliku ulogu u tome, osim što je možda ubrzao „proces“. U svakom zlu, nešto dobro. Rat nije donio ništa dobro. I neće.
„PAPIR SVE PODNOSI“
Najdublje Anneine tajne znao je samo dnevnik, kojem se potpuno otvorila, kao da je riječ o osobi, ali ipak, nije; Anne je od početka svjesna da se ljudima ne treba odmah povjeravati, a papir je našla savršenim za rasterećivanje duše i uma. Ipak, vjerujem da mnoge svoje tajne i razmišljanja Anne ipak nije podijelila s Kitty, tj. nama, jer Annein cilj od početka je bio da na njene zapise naiđe netko tko će se s njome moći poistovjetiti i razumjeti ju, a ne osuđivati. I to je pošteno, odriješiti, ne opterećivati druge vlastitim neurednim mislima – svjestan da i oni imaju napretek svojih. Manje optuživati i gladovati za moći i iskazivanjem, više razmišljati i razumijevati. Trebali bismo to početi upotrebljavati. Negdje, u kutku skučene sobice, neko dijete zabrinuto za život vlastite obitelji moglo bi nam biti zahvalno.
Nikolina Antić, 8.d