“CYBER SVEMIR UBIJA!”
Početak ove školske godine obilježen je glasnije nego inače. Medijski je prostor mjesecima bio zagušen izvješćima o početku provedbe projekta “Škola za život”. Osnovna škola Vugrovec-Kašina nije među eksperimentalnim školama, ali je prošle školske godine ušla u EU-projekt e-Škole.
Otprilike u isto vrijeme kad je intenzitet zanimanja za provedbu „Škole za život“ počeo opadati, ali ne i podijeljenost mišljenja javnosti o njenoj cjelovitosti i dugovječnosti, u izdanju Naklade Ljevak i prijevodu Borisa Perića, u knjižare je stiglo – doduše šest godina nakon njemačkog, hrvatsko izdanje knjige Manfreda Spitzera „Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma“.
„OVA JE KNJIGA POSVEĆENA MOJOJ DJECI”
“Ja nisam protiv digitalnih medija – ja sam njihov obožavatelj! Ali ono što meni pomaže u radu nije najbolji način provođenja slobodnog vremena za djecu. Oni koji se zalažu za digitalizaciju škola nemaju pojma koliko su oni štetni za razvoj mozga”, tvrdi Manfred Spitzer u novinskom intervjuu što ga je dao prilikom promocije u Zagrebu.
Što je, dakle, ponukalo ovoga uglednog njemačkog psihijatra, psihologa i neuroznanstvenika, dobitnika brojnih prestižnih znanstvenih nagrada i priznanja, ravnatelja Psihijatrijske sveučilišne bolnice u Ulmu i osnivača tamošnjeg Centra za neuroznanost da već 2012. otvoreno pokaže svoju nesklonost digitalnim medijima? Višegodišnja znanstvena istraživanja provedena diljem svijeta, s naglaskom na zemljama kao što je Južna Koreja – najdigitaliziranija zemlja u svijetu i najveći svjetski proizvođač pametnih telefona, čija vlada već provodi zakone da spriječi štetne posljedice za sljedeće generacije. A posljedice su brojne i opasne.
UMNI URUŠAJ
Prevedeno doslovno demencija je “umni urušaj”, to jest slabljenje intelektualnih sposobnosti, i dosad se vezala za stariju dob. Najbolja je prevencija, ističe autor, što raniji proces učenja. Međutim, znanstveno je dokazano kako digitalni mediji oštećuju proces učenja, usporavaju razvoj mozga te povećavaju rizik od ranog početka demencije. Obrazovanje je, ističe, najvažniji čimbenik čovjekova zdravlja. Pojam “digitalna demencija” skovali su korejski liječnici kako bi opisali mlade ljude koji pretjeruju s digitalnim medijima pa postanu depresivni, dekoncentrirani, zaboravni. “Osobama koje previše vremena provode na internetu puno je lakše narušiti pažnju nebitnim podražajima iz okoline, zbog toga im s vremenom slabe i sposobnosti samostalnoga planiranja, kratkoročnoga pamćenja i izvršavanja zadataka koji zahtijevaju odgodu, kao i dugoročnoga pamćenja”, zaključuje Spitzer u knjizi.
U međuvremenu je ta fraza postala dio svakodnevnoga govora. Da pojam nije nepoznat ni u Hrvatskoj, govori i stanje u zagrebačkim knjižnicama: svi primjerci knjige su odavno posuđeni – a popis rezervacija dug.
KLIK-RULET
Ne pogađa Spitzera ni javna izloženost silnim mrziteljima koliko ga kopka činjenica da je društvo slijepo pored zdravih očiju. Međutim, ispaštamo i u duhovnome smislu. Uzmimo za primjer anksioznost, jednu od sve učestalijih dijagnoza današnje mladeži diljem svijeta. Mladi žive u stalnome strahu da će biti izopćeni iz društva, izostavljeni iz chatova na internetu – uslijed čega postupno gube samopoštovanje i samopouzdanje, više se ne oslanjaju na druge ljude, obitelj, bližnje. Neki od njih imaju potrebu prikazati svoj život savršenim, a to čine upravo na društvenim mrežama. Osjećaju se važno zbog broja pratitelja, komentara, lajkova, subscribera. Sve manje ovise o interakciji i izravnoj komunikaciji s ljudima (a i tada pokazuju narušenu kulturu i vulgarnost), a sve više o lajkovima i followerima na društvenim mrežama. Ne treba uložiti mnogo truda kako bismo naišli na objave u kojima se prijeti suicidom, a nerijetko odluka ovisi i o broju prikupljenih lajkova ili komentara. Neki dan sam imala priliku na jednoj aplikaciji vidjeti objavu ispod koje (u komentarima) piše, parafraziram: “Ne dobijem li više od 200 lajkova, ubit ću se. Život ovdje više nema smisla. Svi prijatelji su me ostavili na cjedilu, roditelji me ne razumiju… Sve ovisi o vama, zato pazite.” A takvih je objava svaki dan sve više.
Imamo informacije, imamo mogućnosti, ali mi se informacijama ne znamo služiti, a mogućnosti ne možemo/ne želimo/ne znamo zdravo ograničiti. Dakle, tu smo – ipak smo mi sami ti koji smo povukli okidač. Životi mladih doslovce ovise o jednome kliku.
PODJELA ODGOVORNOSTI
“U svjetlu trenutačnih promjena nastavnih kurikula i uvođenja novih tehnologija u škole, iznimno je važno stručno analizirati i argumentirano raspravljati o prednostima i nedostatcima ovih tehnologija.” Isječak je to iz recenzije knjige doc. dr. sc. Gorana Sedmaka koji smatra kako će objavljivanje ovakvoga djela omogućiti bolje shvaćanje tehnologije – te omogućiti kvalitetniju raspravu o njihovu uvođenju u škole.
CARNET, Hrvatska akademska i istraživačka mreža koja ima za svrhu pospješivanje napretka pomoću novih informacijskih tehnologija, pak ističe samo pozitivne strane uvođenja tehnologije u škole: „U digitalno zrelim školama adekvatna uporaba informacijsko-komunikacijske tehnologije (IKT) doprinosi: učinkovitom i transparentnom upravljanju školom (direktni cilj), razvoju digitalno kompetentnih nastavnika spremnijih za primjenu inovacija u vlastitim pedagoškim praksama (direktni cilj) i razvoju digitalno kompetentnih učenika spremnijih za nastavak školovanja i konkurentnijima na tržištu rada (indirektni cilj, doprinosi mu). Opći cilj programa e-Škole pridonosi jačanju kapaciteta osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovnog sustava s ciljem osposobljavanja učenika za tržište rada, daljnje školovanje i cjeloživotno učenje.” Navedeno se čini kao rješenje svih problema današnjih školaraca – od onih koji nemaju volje prelistavati udžbenike, djece koja slabije upijaju ili pak onih koji vole raspolagati informacijama u svakom trenutku – sve do onih koji ionako 24 sata žive u cyberspaceu. Nekritičkim uspostavljanjem digitalno zrelih škola, uči nas Spitzer, djeca postaju emocionalno nezrela i otupjela, teško obolijevaju, pod stresom su i gube kontrolu. U toj životnoj dobi ona nemaju razvijeno kritičko mišljenje, a onemogućeno im je i razvijati ga budući da “mladi ne znaju na koji način informacije mogu biti organizirane – ni prema kojoj se logici mogu prikazati, kao ni što je važno”. Djetetova pozornost ne može se kupiti ekranima na dodir, štoviše, ne može se kupiti, treba ga motivirati za rad i shvatiti ga – a to nije zadaća samo učitelja, nego uvelike i roditelja.
NEKA IM BUDE BOLJE NEGO NAMA!
Mnogi su roditelji nesigurni pa pod geslom „Neka im u životu bude bolje nego nama!“ kupuju djetetu računalo. Nesigurnost se upravo u posljednje vrijeme enormno povećava jer sve više dječjih vrtića i škola kupuje računala – unatoč dokazima o njihovu negativnom utjecaju na školski uspjeh. Osim toga, ističe Spitzer, jedva da postoji neki proizvod u tom rangu cijena koji bi bio tako skup, a da mu je rok korištenja tako kratak – no obmanuti sloganima kao što je „medijska kompetencija“ upravo nesigurnim roditeljima iz siromašnijih slojeva želi se utuviti u glavu da će napraviti nešto dobro ako svoj novac ulože u hardver i softver koji će brzo zastarjeti. Naposljetku, kao što mnogi roditelji tvrde prije no što osiguraju svome djetetu najnoviju tehnologiju: onaj tko ne zna upravljati PC-jem isključen je iz blagodati modernoga društva – ali barem zato dulje i sretnije živi.
Spitzer u jednom trenutku servira hipotetsku situaciju: „Zamisli da svi pate od digitalne demencije, a da to nitko ne primjećuje!“ To bi u cijelosti objasnilo situaciju u kojoj se nalazimo: političari situaciju ignoriraju, ne žele ili ne mogu ništa učiniti, crkve se boje da će pokvariti odnose s mladom generacijom, neki profesori (medijski pedagozi) plaćeni su za ponašanje suprotno znanstvenom prosvjećivanju, javnim sredstvima financirane institucije za savjetovanje i prosvjećivanje ne prosvjećuju, nego zamagljuju i zataškavaju, a mjerodavni ministri za zdravstvo i obrazovanje sve to još potiču – te čak i među stručnjacima iz međunarodne medijske industrije, ističe Spitzer, samo polovina pozitivno procjenjuje posljedice razvoja digitalnih medija do 2020. godine.
ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA I SITUACIJA NA TERENU
PISA istraživanje među mjerodavnima za obrazovanje slovi kao putokaz i mjerilo. U sklopu tog istraživanja, napominje Spitzer, obrađeni su podaci oko četvrt milijuna učenika u dobi od 15 godina. Tako postoji i publikacija iz 2004. o sprezi između korištenja računala – kod kuće i u učionici – i individualnih školskih rezultata. Promatraju li se podaci površno, rezultati izgledaju dobro: učenik s računalom u matematici i čitanju pokazuje bolje rezultate nego učenik bez računala. Promotre li se podaci pomnije, slika je sasvim drugačija. Izračuna li se, naime, utjecaj roditeljskog doma (prihodi, obrazovanje, zanimanje, pa čak i broj knjiga u domaćinstvu) i škole (veličina učionice, obrazovanje učitelja, izdaci za učitelje i nastavna pomagala i sl.), dobit će se sljedeća slika: računalo kod kuće vodi do manje učinkovitosti u školi, a postojanje računala u školi nema utjecaja na nju.
Iz moje pak perspektive, perspektive učenice jedne osnovne škole s ruba hrvatske metropole ovaj prikaz dobiva još živopisnije obrise. Naime, paralelno s pokušajem digitalizacije učionica (pametne ploče, projektori i platna) nedavno (ponovno) obnovljene školske zgrade nemoguće je ne zamijetiti određena odstupanja: rijetko je koja učionica „opremljena“ umivaonikom te se voda za ispiranje spužvi (jer klasična je ploča još u upotrebi) donosi u plastičnim vjedrima iz toaleta. Sukladno trendu koji godinama nekritički promiče „prava“ djece, kao i izostanak ozbiljnijih sankcija, u mnogim školama uobičajeni su prizori oštećenja na zidovima i podovima, školskom inventaru. Iz toga proizlazi da ima i prioritetnijih stvari na koje se novac uložen u ovaj projekt mogao utrošiti, razmotrimo li uvjete u kojima se profesori i učenici moraju snalaziti i raditi.
Nepismenost i neuspjeh pojedinaca u školskim klupama nije posljedica ograničenih dječjih sposobnosti, što samo po sebi nije točno jer se one razvijaju tijekom cijeloga života – treningom – ali ne prstima, već mozgom. Lijenost i neusredotočenost takvih pripisuje se nedovoljno dobroj organizaciji ili nezainteresiranošću učitelja za (problematičan) dio razreda. Nije moguće djeci pružiti ravnomjernu količinu pažnje, pa je tako zainteresiranoj skupini uskraćen „normalan“ tijek nastavnoga sata jer biva ometana od one druge, koja je „manje sposobna/zainteresirana“. Profesori su ti koji ispaštaju i sve češće bivaju izloženi nasilju (i linču), što dokazuje i aktualna inicijativa #ijasamfranjo. Zatrpani su administracijom, strategijama, općenito – prelijevanjem iz šupljeg u prazno. Destrukcija kvalitete je zacementirana, ocjene se vrlo često samo poklanjaju – što rezultira inflacijom petica, a od djece se jedva što i očekuje. Profesore Hrvatskoga jezika i književnosti godinama sve glasnije neizravno optužuju i smatraju odgovornima za nisku razinu kulture čitanja u djece i mladih (pozivajući se na zaključke PISA istraživanja). Je li se, međutim, itko zapitao ima li sve navedeno kakve veze s nezaustavljivom digitalizacijom naših života?
‘SMOMBIE’ – ‘SMARTPHONE ZOMBIE’
Praznih pogleda danonoćno prikovanih za ekrane pametnih telefona, računala, laptopa, tableta, televizora, PlayStationa, Nintenda, igraćih konzola – djeca i mladi skraćuju si život: gubeći pojam o stvarnosti, gube pojam i o samima sebi. Čemu komunicirati oči u oči? Jedna jednostavna naredba – i poruka je poslana. Zašto ustajati sa stolca kad postoji virtualna šetnja? Njihove svjesne odluke da životare na opisani način uskraćuju im svako pravo da se žale na nezainteresiranost okoline za njihove probleme.
“U rujnu ove godine u Hamburgu je jedan sedmogodišnjak pokrenuo prosvjed (…) pozivajući roditelje da prestanu gledati u pametne telefone i pogledaju svoju djecu. Ako sedmogodišnjaci to shvaćaju, onda više ne moram pisati knjige!” ironično komentira Spitzer. Međutim, problem je što odrasli ne žele shvatiti – unatoč sve alarmantnijim upozorenjima: prometne nesreće, ovisnost, stres, depresija, nasilje, nesanica, pretilost, rizik od dijabetesa, srčanoga i moždanoga udara, kratkovidnost, opasnost od sljepila i preuranjena demencija.
Digitalni mediji su dio naše kulture. Oni povećavaju našu produktivnost, olakšavaju nam život i služe nam za razonodu. Naš bi suvremeni svijet doživio slom bez digitalne obrade informacija. Ne radi se o tome da se borimo protiv njih ili da ih želimo ukinuti, zaključuje Spitzer, ali moramo istodobno biti svjesni da dugoročno štete tijelu – i prije svega duhu. Spitzerov višegodišnji angažman u pokušaju alarmiranja nadležnih nije urodio plodom. Novac i osobna korist uvijek pobijede. I zato piše knjige.
Na pitanje brani li svojoj djeci služenje pametnim telefonima, jednostavno odgovara: “ Imam šestero djece i nikad im nisam branio korištenje pametnih telefona, samo ih im nisam kupio”, a svoju knjigu završava savjetom: “Za društvo u cjelini vrijedi: kad su u pitanju blagostanje i održanje naše kulture, ne možemo se osloniti ni na što drugo nego na mozgove sljedeće generacije. Prestanimo ih sustavno pretvarati u smeće!”
Nikolina Antić