20.9.2019.
Do Dramske smo čekale 45 minuta. Volga je za to vrijeme dvaput otišla do Kauflanda, prvi puta po nešto slatko, a drugi puta jer se zaželjela slana. Piće je zaboravila uzeti, iako je prvotna ideja bila da po nj i odemo.
Sjela je tako na klupicu pred ulazom i grickala, nimalo opterećena činjenicom da ju je čitava škola u tome trenutku mogla vidjeti kroz prozor. Ja sam se za to vrijeme „naslikavala“, još i manje zabrinuta.
Pet minuta prije zvona odlučile smo se uputiti do učionice i ondje čekati. Dopustila sam Volgi da pogleda fotografije, a ona je na početnome zaslonu našla prečac Zmajčeka i stala čitati moj članak o prvome danu srednje škole. Pronašla se u tekstu, zagrcnula i umalo ugušila od smijeha, ali smijeh je uskoro zamijenila zabrinutim pogledom – čim je ugledala masu kako nagrće na vrata učionice pred kojom smo čekale.
Osjećale smo se kao kikići pred tim maturantskim gromadama (koji su inače nacionalna manjina na dramskoj – ali smo, kako god okreneš, bile među najmlađima).
Za početak su nas maturanti dobrano isprepadali pričama kako je za Dramski odgoj potrebna (uredna i točna!) bilježnica jer na njoj se rade prezentacije i uči se kako i koliko i na bilo kojem drugom predmetu, ne toleriraju se izostanci ili kašnjenja, a i (ne)rad se vrednuje. Pretpostavljam da su nas htjeli iskušati i odagnati sumnju da je netko od nas spreman posustati, okrenuti leđa i napustiti prostoriju – a moram priznati da smo Volga i ja u određenome trenutku planirale bijeg.
Tenzije su se uskoro snizile i odigrali smo igru upoznavanja. Podijelili smo se u dvije linije i imali smo minutu da saznamo i zapamtimo što više možemo o osobi nasuprot. Zatim smo se podijelili u pet grupa, i svaka je dobila jedinstvenu temu o kojoj je morala osmisliti petominutnu improvizaciju. Moja je grupa dobila pojam „Konzum“ pa smo odlučili uobličiti tipičan odnos: kupac-trgovački lanac. Tako imali nestrpljivog zavodnika, razdraženu bakicu, razmaženu desetogodišnjakinju i njenu majku (tu sam ulogu dobila ja) – te brbljavu prodavačicu broj dva, koja je upravo slomila nokat na salamama i polazi to dojaviti prvoj, koja zadržava red zbog te alarmantne situacije.
Volga je također dobila ulogu majke – u kontekstu razjarene na srednjoškolskog sina koji je pogodio profesoricu kredom i tako joj zamalo zadao moždani udar: k tome je, po uzoru na kolegu iz klupe, koristio mobitel na nastavi te time (gotovo) doveo u napast Školu za život!
Ostale su grupe sjajno odradile zadatak, osim pete koja nije znala što i kako smisliti. Njihova je tema bila „dosta mi je svega“, a kako su neuspješno odradili zadatak, „publika“ im je morala odrediti uloge i fabulu. Tako smo kreirali sljedeću radnju: osamnaestogodišnji Vanja nestaje, ostavivši za sobom nejasnu poruku, na što njegova majka reagira krajnje zabrinuto i šalje njegova (dvije godine starijeg) brata da ga pronađe. On odlazi u kafić ispod škole, u kojem se okuplja masa što markira s nastave, i ondje susreće Vanjinu djevojku i njenu prijateljicu te Vanjina kolegu iz razreda. Tako je peta skupina improvizirala i zaplitala radnju, a tu i tamo bi se na upit profesorice ubacio i netko iz publike da preusmjeri radnju. Prošao je tako sat i pol, a ni mi sami baš nismo bili sigurni kamo je taj Vanja otišao. Sam Vanja, koji je stajao sa strane dok su ga na sceni bespomoćno zazivali, ustanovio je da je dotada već u drugoj zemlji, s kreditom što ga je digao majci na grbaču i nasilnikom, kojem je dugovao, za vratom. I s ljubavnicom, jer ona njegova mu je dojadila.
Druga njegova verzija uključivala je isti taj kredit, podignut u neke druge svrhe – da preciziram, za kupnju štanda na Špancirfestu. Umjetnička duša.
Ni nakon tih prijedloga, koji su nas pomalo opustili i nasmijali, nismo uspjeli dokučiti kamo je Vanja nestao. Posljednji prijedlog, koji smo poslušali (općenito, i imali za čuti) prije nego što nas je profesorica pustila kućama zadavši nam za zadaću da još promislimo o nesretnome umjetniku, bio je taj da je Vanji dosta nasilnika, pogotovo onog Svega kojem duguje.
Volga se naposljetku složila da je baš dobro to što smo bijeg uspješno isplanirale tek u svojim glavama.
Nikolina Antić