ODAT (NE)ĆE TKO JE P(R)IJAN
Škola mi nikada nije manje nedostajala
Nemam dojam da je 2020. Mislim da sam zapela negdje u 2017-oj. Ono što hoću reći je da, kada bih se odlučila napraviti rezime ove, tj. protekle godine, ne bih zapravo imala mnogo za reći. Ne sjećam se svoga rođendana. Znadem da sam prošlo ljeto bila ekstatična glede upisa i da sam gotovo svaki dan vježbala matematiku. (Profesorice, nadam se da ovo čitate…)
Sjećam se Šibenika i Novigrada, a u sjećanju mi je i »party« povodom Nove godine 2019. Bio je sličan ovogodišnjem.
Moja prijateljica, koja se u šestome razredu preselila u Njemačku, blagdane je radije provela u Zagrebu. Dan prije Nove moja ju je obitelj ugostila; pozvala na prespavanac – a prije toga, na novogodišnji tulum (na nj smo, dakako, bile pozvane isključivo nas dvije).
Diva (tako ćemo ju nazvati čisto kako me ne bi jedno jutro snašla tužba za povredu prava osobnosti u medijima – iako, toliko sam očajna da bi mi praznici, taman provedeni i u pritvoru, dobro došli) je razmišljala o tome da silne čipseve, čokoladne vafle, jaffa kekse te pistacije, osobne mi favorite, »zalijemo« bezalkoholnim pićem. Dobro, naposljetku je priznala kako u njemu ipak ima malo alkohola, ali očito u dovoljnoj mjeri da je dozvoljen klincima ispod 18 godina.
Nakon nekoliko minuta nagovaranja, popustila sam (moja mama, zapravo), ali znala sam da taj šampanjac zapravo i neću okusiti.
JA – ŠAM(PANJ)AC
Bilo je šest minuta prije ponoći i naravno da sam kameru postavila na mode za snimanje. Diva je već bila ushićena, brzo klizeći YouTubeom ne bi li našla tutorial kako se otvara šampanjac. Bezalkoholni.
Tata joj je već objasnio, doduše, ali Divi je manjkalo samopouzdanja.
I to je bio trenutak, za nju, vjerujem, samotniji nego ikada: ona sjedi, prislonivši flašu o bok, lagano povlačeći čep, a ja stojim, smijem se i snimam – moleći Boga da čep ne odleti i porazbija mi prozore u zimskome vrtu. To bi bilo tragi-… samo tragično.
Pa dobro, prozori su ostali na mjestu, ali ne mogu vam opisati kakva me panika obuzela glede bijelih deka za kutnu garnituru kad je ova izjavila da je uspjela otvoriti, da je zrak istisnut – i da tekućina počinje navirati. Da stvar bude još bolja, nije mirisala najbolje, i Diva se na to našla žaliti. Doslovce je zagrlila bocu šampanjca, pozivajući me da joj pomognem, na što sam i ja stisnula čep, ali uzalud – sadržaj je već curio prema Divinim crnim tajicama. Samo ne na bijele deke!!!, paničario je glas u meni, pribojavši se misli da bi mama mogla uletjeti s novom porcijom mađarica baš ovaj čas. Pa gotova sam ako sazna da smo nešto prosule..!
Mama nije uletjela. Šampanjac nije procurio po dekama i tepihu, ali boca je ostavila ljepljiv trag na stolnjaku. Diva je u »nekoliko voda« oprala ruke, ali tvrdi kako su joj i dalje smrdljive i ljepljive. Ni njezine tajice nisu dobro prošle. Izjavila je da ju koljena peku pa se morala presvući. Ove smo ostavile da se suše, a ujutro nas je zateklo iznenađenje – ogromna bijela mrlja na crnim tajicama, zapravo, koliko sam uhvatila okom – više nalik na naslagu prašine.
Tkanina je mirisala na jagode i loše vino.
Povrh toga, bila je nagrižena.
Nikolina Antić