Mjesečni projekt učenika 7.b razreda iz Kašine bio je nakon detaljnog istraživanja njezina djela, života i lika osmisliti intervju s Marijom Jurić Zagorkom te ga odglumiti pred razredom. Projekt se održao zadnji dan nastave u realnom svijetu, 13. ožujka. Magdalena je već prije napisala članak o svojem i Eleninom projektu te vam ga donosimo tek sada. S obzirom na pregršt obaveza oko organizacije nastave na daljinu i ostalih otegotnih okolnosti, nije objavljen ranije. Malo nas vraća u ne tako davna, a lijepa vremena kad smo se ovako svi uživo družili i kad nam se tadašnje brige čine toliko malene…
Mora biti show
Tih mjesec dana je prošlo brzinom munje. Elena i ja… Već poznata priča kada se radi o projektima. Mogle bismo se pohvaliti time da stvarno uvijek iznenadimo sve u razredu novim idejama i raznim plesnim pokretima koje uspijemo ukomponirati u svaki projekt. Ovoga smo puta to učinile najbolje do sada. Sve je počelo početkom drugog mjeseca, kada smo dobili temu za mjesečni projekt iz hrvatskoga jezika. Tema je bila intervju s Marijom Jurić Zagorkom ili Dragutinom Domjanićem. Kako je tko htio. Elena i ja smo se pogledale i mislile isto. Napravit ćemo show, nešto neviđeno do sada. Sjećate se možda članaka o projektu iz kemije, ili projektu o Japanu gdje smo Elena i ja iznenadile čak i naše spremačice i kuharicu. Ako se sjećate ili možda ne, to je sve nulica. Ovoga puta smo odlučile napravitinešto ludo. Našle smo se odmah drugi dan. Odlučile smo da ću ja biti novinarka, a ona Marija. Tako smo obje htjele. Započele smo s intervjuom, a završile prečudno. Taman krenemo raditi intervju, i Elena upali moj sintesajzer. Malo je svirala, a ja sam zatim upalila plesni ritam na što smo počele repati, odnosno spontano smo repale glupirajući se. Tako je ideja nastala, jednostavno. Kasnije ćete shvatiti sve. Usred Eleninog repanja, ja sam viknula: “Ajme Elena, imam savršenu ideju!!”. Nakon toga smo mirno sjele i ja sam joj sve ispričala. Prije nego sam završila svoju rečenicu, dogodila se telepatija. U isto vrijeme smo kriknule istu rečenicu. Već je došlo vrijeme da Elena pođe kući, pa smo intervju ostavile za neki drugi dan.
Kad planiraš, vrijeme leti!
Sljedeći puta kada smo se našle, počele smo smišljati video koji ćemo pustiti prije intervjua da uvedemo naše kolege iz razreda u ono što slijedi. Opet smo odgodile intervju, i opet je Elena morala kući. Opet smo se našle, ali ovoga puta kod Elene. Imale smo cijeli plan. Htjele smo odmah snimiti video najavu, i obukle smo se. Pred očima nam se stvorio mrak jer je već bilo 18 sati. Skoro da smo zaplakale, ali smislile smo nešto drugo. Uskoro je trebao biti LiDraNo, pa smo se sjetile da možemo iskoristiti cijelo jutro. Bile smo kod mene i dugo smišljale kako ćemo i što ćemo. Otišle smo iza kuće i snimile. Ispalo je fenomenalno. Bar nama hehe. Zaboravile smo na intervju. I tako se to odvijalo duže vrijeme… Malo kod mene, malo kod nje. Da ne duljim. Stalno smo odgađale intervju i govorile kako imamo puno vremena. Sve je bilo gotovo osim intervjua. Tri dana prije projekta, odlučile smo da moramo smisliti pitanja. Smislile smo deset. Nakon dva dana, nazvale smo se i rekle kako je to premalo. Moramo još. Elena je čitala tekst s predavanja koje smo čule u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, a ja sam slušajući osmišljavala pitanja. Napisala sam 22 pitanja, a onda je Elenin zadatak bio da sve posloži i izbaci ono što ne treba. Radila je to do jako kasno, i jako sam zahvalna što je ona preuzela taj dio posla i što ga je uspješno odradila.
Rekviziti i kostimi
Ja sam za to vrijeme spremala stvari. Napravila sam popis koji je bio poprilično dugačak. Sve sam spremila, i taman htjedoh na spavanje, kada ono ugledam da mi nema haljine. Kakva je to bila panika. Nazvala sam Elenu brzinom ne znam čega (nisam mogla misliti u tom stresnom trenutku). Imala sam osjećaj da ću ubrzo dobiti paničnu reakciju, ali hvala Bogu išla sam na Prvu pomoć, pa bih valjda zbrinula samu sebe. Stala sam kod Elene, naravno. Ona se javila, a ja sam počela paničariti. I ona je paničarila. Razbacala sam cijelu sobu, cijeli gornji kat, cijelu bratovu sobu, sobu drugoga brata, gledala sam čak i u WC. Nadam se da mama sve ovo ne zna, a ako i ne zna, sada zna. Bilo je gotovo. Zamalo da sam pala u nesvijest (obavezno imajte kutiju prve pomoći kod sebe, jer ne znate kada će vas nešto snaći). Na svu nečiju sreću, kutija prve pomoći mi nije trebala. Isprobala sam sve “starinske” haljine, ali nijedna nije bila tako dobra poput one. Nisam odustajala. Razbacala sam još onu razbacurliju (moja riječ za nered, odnosno svinjac koji je vrlo često u mojoj sobi, moramo biti iskreni, ja vama vi meni) ali haljine nigdje. Elena je morala ići, a ja sam ostala sama u suzama. Plakala sam čitavih sat vremena. Mislila sam da je svijet stao, da je ovo sve tako nestvarno. Kao da sam u filmu, gluma. Koga ja lažem, znala sam da je sve stvarno, ali morala sam se tješiti. Ništa, rekla sam, idem spavati, smislit ćemo nešto (inače nisam “drama queen”, ali ovo je bilo tako žalosno jer je haljina bila tako previše realno starinska). Taman kada sam to rekla, pogledala sam svoj krevet. Došlo mi je da se opet rasplačem. Sve je bilo zatrpano, a bila su dva sata ujutro. Ne znam više kome da zahvaljujem, ali moga brata nije bilo doma, pa sam išla spavati u njegov krevet (nemojte misliti da sam sretna što ga nema, ali ajde barem je i on jednom od koristi, šalim se naravno).
Od jutra je krenulo nizbrdo
Ujutro sam se probudila sva u panici. Zaspala sam, a trebala sam rano ići u glazbenu školu. Već mi je jutro započelo razočaravajuće. Mogla sam si misliti da to nije prva grozna stvar. Sjetila sam se da treba složiti torbu. Aha, torbu. Sjetih se rasporeda za taj dan. Ništa, srčani udar, moždani, sunčanica, gripa, ma sve me uhvatilo, a ništa veze s vezom nije imalo. Opet kutija prve pomoći, zamalo. Toga dana smo imali njemački (trebala je pitati riječi, nas neke, među kojima sam ja, a nisam ih stigla naučiti), imali smo kemiju (trebala je pitati, a nisam zaboravih ponoviti), imali smo engleski (pišemo test, dovoljno sam rekla), a tek vjeronauk (ispituje, ali dobro, to sam vjerovala da znam jer mi to nije teško i fora je). Nije stvar u tome da samo paničarim, ali trebala sam toga trena ići kod Elene da probamo sve skupa, i nisam imala vremena sve to napraviti. Uzdala sam se u sve na svijetu, mislila kako će kopirka opet krepati, pa nema testa, njemački će odgoditi radi sjednice, padat će meteori za vrijeme vjeronauka. Svašta je išlo tom mojom ludom glavom. Vjerovala sam u svoju logiku, pa sam sama sebi rekla da ću povezati nešto s nečime (mogu napomenuti kako sam prošli sat njemačkog jezika, kada je ispitivala riječi, rekla: “Poboljiti znanje iz njemačkog jezika”, umjesto “Poboljšati znanje iz njemačkog jezika”. Eto moje logike, samo kažem). Mama me odvezla kod Elene, s dva velika ruksaka, jednom platnenom srednjom punom vrećicom, jednom ogromnom vrećicom, i velikim kišobranom. Ozbiljna sam, stvarno jesam. Ušla sam, a Elena je taman učila. Pustila sam ju na miru, ipak je nju trebala pitati tekst za ocjenu. Za to vrijeme sam sve posložila. Kada je završila, krenule smo. Presvukle smo se i namjestile sve. Probale smo puno puta, i na kraju sve to brzo spremile i shvatile kako nismo napisale zadaću iz nekih predmeta. Ne moram ni podsjetiti, kutija za prvu pomoć, to je dovoljno. Bacale smo knjige tražeći one prave. Brzo smo napisale zadaće, i u 12:50, 5 minuta prije sata krenule u školu. Ne zaboravite, ja sam imala hrpu stvari, a Elena je uz to imala i jedan ogromni puni planinarski ruksak (nadam se da znate kako izgleda) i svoju tešku školsku torbu. Požurile smo se, srećom, Elena je jako blizu škole. Stigle smo taman kada je zvonilo za sat. Pribojavala sam se da će me pitati, a kada ono, rekla je da ne pita. Pa došlo mi je da joj izljubim ruke. Skulirala sam se i razmišljala o hrvatskom. Sve je tada išlo po planu.
Brzinske pripreme
Njemački je završio, i došao je hrvatski. Prvi sat su bili ostali, a mi smo zamolile prof. Dijanu da budemo sljedeći sat kako bi se stigle spremiti, a i trebala nam je pametna ploča. Došao je taj čuveni drugi sat, kutija prve pomoći (od sada ću to koristiti za mogući slučaj opasnosti). Elena i ja smo zamolile Luciju (novinarku) i rekle joj što treba sve raditi. Hvala joj puno, spasila nas je. Prije nas su još odgledali neki filmić, jer trebale smo se spremiti. Otrčale smo brzinom širenja korona virusa u Italiji (smijem valjda i ja jednu šalju s virusom, ako ne smijem, unaprijed se ispričavam). Bacale smo sve sa sebe kao majmuni. Brzo smo se presvukle i sve je bilo spremno. Samo sam još čekala Lucijin poziv, da se uputimo u učionicu. Ajme, Lucija je nazvala, kutija prve pomoći. U štiklicama koje smo nosile (iako smo cure, hodale smo kao po jajima) brzo smo otrčale do razreda. Ispred razreda smo ostavile stvari za drugi dio projekta, koji je bio tajna. Lucija je pustila video, a mi smo nakon njega ušle. Mogu reći da me nije bilo strah glumiti, jer vjerujem da su svi očekivali nešto od nas, kao i inače, već me bilo strah drugoga dijela, ali o tome nešto kasnije. Intervju nam je trajao više od 10 minuta, a tako je brzo prošao. A sada slijedi ono radi čega ste i ušli u ovaj članak.
Iznenađenje za kraj
Tajna je bila, da smo Elena i ja osmislile rap pjesmu. Imale smo muziku u pozadini. Izašle smo iz razreda, a nitko nije znao što će se dogoditi. Brzo smo se presvukle. Elena je nabacila nešto sitno, a ja sam se skroz izobličila. Imala sam široku trenirku, cijelu šljokastu majicu, sva sam sijala, šljokasti plavi šešir i “brze” naočale. Također, imala sam i zlatne lance. Posvuda. Ušle smo kada je počela pjesma. Imale smo svoj korak koji je za čudo ispao skroz isti. Krenule smo istom nogom. Krenuo je show.
Tekst je bio brutalan, bar nama. Ono čega sam se bojala, bilo je to da Elena nikako nije mogla zapamtiti jedan mali dio rapa. Kada smo došle do toga dijela, pravile smo se cool, a ja sam ga izrepala jer se ona nije mogla sjetiti. Možda nisu ni skužili. Na zadnjem dijelu, imala sam riječ “debilizam” i ajme nama, ajme svima, baš na toj riječi, zapetljale su nam se naočale i mikrofon. Predobro, baš je ispao “teški debilizam”. I još su se smijali. Završile smo i izašle iz učionice u najvećem stilu. Toliko su urlali i pljeskali, da su nas kolege iz susjednog razreda na odmoru pitale je li sve u redu. Išle smo se presvući, a kada smo se vratile, opet nas je dočekao ogroman pljesak i vrisak. Zamislite, dobile smo TRI PETICE!! Ovo je bilo nešto najbolje izvedeno u povijesti mojih i Eleninih projekata. Na brinite, imamo još sedmog razreda, a i cijeli osmi. Bit će toga još. Vidimo se i čujemo u sljedećem članku o projektu.
Magdalena Denić