Svi smo s nestrpljenjem dočekali početak ove školske godine. Nismo vidjeli jedni druge 6 mjeseci. Niti najbolja online nastava na svijetu ne može zamijeniti onaj prekrasan sjećaj kad smo svi zajedno. Naša škola ove godine morala se nositi s posljedicama strašnoga potresa i organiziranje početka nove školske godine bilo je izuzetno zahtjevno za sve djelatnike naše škole…
Dio škole koji je stradao u MŠ Kašina obnovljen je tik pred početak nastave, a Vugrovčani će na obnovu ipak trebati pričekati te će ovu školsku godinu viši razredi školu pohađati u OŠ Iver, dok su niži razredi raspoređeni po naše tri ostale škole. Učenicima viših razreda ovaj početak bio je posebno izazovan jer se treba priviknuti na novu zgradu, vožnju školskim autobusom i slično. Ovim putem zahvaljujemo našim domaćinima na gostoprimstvu.
Škola nam je nedostajala
Evo nas opet na dobrom starom, ali neiskvarenom mjestu. Našem školskom listu Zmajčeku. Mogu priznati da mi je doista nedostajao. Kako i Zmajček, tako i normalna škola. Par dana prije početka škole, razrednica nas je obavijestila o svemu. O smjenama, knjigama, odmorima i trajanju školskog sata. Nažalost nas je obavijestila i o maskama. Ne mogu reći da nismo znali, ali iz moje perspektive, još mi je bilo gore pročitati to iz razredničine poruke.
Svi smo to morali prihvatiti, kako god bilo. Također, mislim da nam je i velika promjena bila to što su svi viši razredi, kao i niži u istoj smjeni. Na prvu nisam shvatila, ali kada se pročita s razumijevanjem, i ono najnejasnije postane jasno. Tako je i bilo. Nakon svih tih obavijesti, evo nas u školi. Koliko mi je drago to što to mogu reći. Mislim da nas je sve ubila online škola. Ne baš ubila, ali nije bilo neke velike motivacije, nema prijatelja da te razvesele i profesora da ti uživo pomognu. Vjerujem da je tako bilo i profesorima.
Napokon u Kašini zajedno pod novim pravilima
I eto nas, ponedjeljak, 7. rujna 2020. godine. Pred školom hrpa starije djece, a od njih, mi najstariji. Čudan osjećaj. Ima mana i pozitivnih strana. Ja uvijek više volim o vrlinama, ali iskreno, sad mi baš i ne „padaju“ na pamet. Svejedno. Puno poznatih lica, ali i neka nepoznata. Novi učenici. Ja volim nove učenike/učenice i bilo mi je krivo kada sam vidjela da nema nepoznatog lica u okruženju našeg razreda. Prihvatila sam to, jer ne mogu utjecati na to. Došao je taj trenutak da uđemo. Neki su išli na ulaz kod dvorane, odnosno oni kojima su učionice dolje, a mi ostali smo išli na glavni ulaz. Maske preko lica, brisanje tenisica i dezinfekcija. Doista neobično. Upravo iz razloga što sam sigurna da nitko doma ne nosi masku i ne dezinficira se na ulazu, ali ovo je ipak javna ustanova i pravila se trebaj poštivati. Bilo je tu i razmaka, svakako. Držali smo se svog razreda. Išli smo u staru učionicu, koja mi je jako prirasla srcu. Nema više zvona, već treba paziti i gledati na sat. Raspored „zvona“ se mijenja. Sati su za 5 minuta kraći. Pod odmorom se ostaje u učionici, a možda najčudnije od svega je to da su dežurni učenici svakog razreda donosili hranu u svoj razred. Tako da jedemo u učionici. To i nije neka mana. Tjelesni nje trenutno na otvorenom jer je lijepo vrijeme. Uznojimo se kao da trčimo tjednima, a ne 40 minuta. Svima nam fali kondicije…ali pobrinut će se profesor Trupeljak za to. Gotovo sam sigurna. Svakog dana u razredu čujem kako nekoga bole mišići, nekoga trbuh, pa listovi…sada više nema zabušavanja. Hrpa je promjena na koje se svi moramo naviknuti. Također, nešto dosta zanimljivo i za povjerovati čudno. Mi kao B razred, uvijek smo na njemačkom bili s A razredom. Toga više nema…svatko je u svojoj učionici, a profesorica je jedan sat s jednim razredom, dok ju drugi razred prati preko Google Classrooma. To je Google platforma na koju smo se prijavili u slučaju da opet dođe do online nastave. Mislim da je na nama samo da se držimo pravila i dajemo sve od sebe. Na ostalo se lako naviknuti.