Napokon je stigao i taj dan. 25. travnja… Put u Vodice… Državni LiDraNo… Probudio sam se u 8 sati i moji roditelji i ja trebali smo krenuti u pola 9 jer smo poveli i učiteljicu Natašu Lambevsku koja je bila moja pratnja jer moja mentorica Dijana Požgaj nije mogla ići sa mnom jer je bila u Irskoj na Erasmusu. Krenuli smo do Zagrebačkog velesajma. Kada smo došli, trebali smo se svi naći na glavnom ulazu, ali iz nekog razloga autobus nas je čekao kod paviljona 12. Krenuli smo u 10 i stigli smo na željeno odredište za 4 sata, točnije u 14 sati.
OD OTVORENJA DO SNEPOVA
Kada smo došli ispred hotela, podijelili su nam kartice i krenuli smo prema sobama u kojima smo bili do večere. Nakon večere svi smo u 20 h trebali biti ispred dvorane Šibenik gdje se održavalo otvorenje državne smotre LiDraNo. Na otvorenju su prvo otpjevali himnu, a nakon toga je zbor izveo svoj program, održani su pozdravni govori i to je bio kraj otvorenja. Samo otvorenje je bilo jako svečano i uživao sam u programu. Nakon toga otišao sam u sobu sa svojim cimerima i zabavljali smo se do dugo u noć. Netko nam je stalno kucao na vrata, a ispalo je da su to cure sa 3. kata koje su nas tražile snepove, a dok sam bio na balkonu nisam ni primijetio da se netko smije, a to su bili naši susjedi – cure s 2. kata s kojima smo pričali i zezali se do kasno u noć.
POHVALE ZA CIJENU ISTINE I ZMAJČEK
Sljedećeg jutra probudio sam se u 6 ujutro jer nisam mogao spavati od uzbuđenja što sam taj dan trebao predstaviti svoj rad – Cijenu istine. Spremio se za doručak. Otišao sam rano ujutro, već u 7 da bih bio prvi i da ne bi bila gužva i bio sam u pravu – nije bila. Nakon doručka otišao sam do sobe gdje su bili moji cimeri i do 10 30 družili smo se s curama. U 10 30 održan je okrugli stol za moj izraz – Samostalni novinarski rad. Jedva sam čekao da čujem komentare stručnog povjerenstva koje su činili: Saša Drach, novinar, Zagreb; Hrvatka Kuko, prof., Osnovna škola don Lovre Katića, Solin; Antonela Nižetić-Capković, dipl. novinarka, Agencija za odgoj i obrazovanje, Zagreb; Marko Matijević, glavni urednik portala srednje.hr, Zagreb i .Marko Podrug, diplomirani novinar, glavni urednik portala ŠibenikIN, Šibenik Učiteljica Nataša Lambevska i ja našli smo se kod dvorane Kornati. Tada smo slušali ostale radove dok nije došao red na mene. Bio sam predzadnji i jako sam se tresao od treme, pročitao sam dio teksta i sjeo u prvi red, tada su me počeli ispitivati kako sam došao na ideju za tako dobru temu. Naime, moj rad govori o opasnostima u novinarskom poslu. Posebno je pohvaljena naša suradnja s jednom od novinarki koju sam intervjuirao, a to je Mirela Lilek iz Jutarnjeg lista. Članovi povjerenstva su me pohvalili i nisu imali nikakvih zamjerki. Učiteljica Lambevska također je pričala s povjerenstvom i razveselio sam se kad sam čuo da rad našeg Zmajčeka prate i članovi povjerenstva, kao što je rekla članica Antonela Nižetić-Capković.
PLIVANJE I DRUŽENJE S CURAMA
Kada je okrugli stol bio gotov u 13 30 otišli smo na ručak. Nakon ručka otišao sam na bazen i tamo sam se toliko sramio da nisam htio plivati, ali onda kada je došlo više cura nisam imao izbora.
Tamo sam upoznao Ivu i kupao se 4 sata. Opet smo se družili s curama do večere. I još sam otišao s Ivom do dućana da kupim grickalice za večeras i tada sam je počastio jednim sladoledom jer znam da je više neću vidjeti. Nakon toga 14 cura nam je došlo u sobu i tada smo se družili. Nakon večere opet nisam otišao na bazene ali se zato moj cimer družio s curama, a ja sam čuvao stražu, ali nisam ispao baš neki stražar… Slučajno sam zaspao pa je moj cimer morao prespavati kod cura. Kada sam se probudio u 5 30 već je bio dan i shvatio sam da mi cimera nema pa sam otišao do sobe od cura gdje je bio, ali soba je bila otvorena pa sam ušao i našao si cimera kako spava na maloj fotelji jer se nije usudio spavati pokraj cure. Na kraju nismo otišli spavati nego smo lijepo na balkonu čekali sunce da izađe.
NARUKVICA ZA LUCIJU
Otišli smo na doručak i nakon doručka otišao sam na bazene i kupao se do 9 30, a trebali smo staviti kofere u bus u 10. Kada smo izašli iz hotela moj cimer i ja otišli smo do grada da kupim mami magnet i sestri narukvicu, ali na kraju sam kupio još jednu narukvicu Luciji koja je rekla da sam presladak. Morao sam joj dati narukvicu ispred ostalih cura. Nismo se stigli pozdraviti, ali zato smo razdijelili snepove pa se i danas čudim da nosi narukvicu i rekla je da će je nositi dok ne pukne. Autobus nam je krenuo poslije ručka i putovali smo dobra 4 sata ali meni je to prošlo brzo jer sam pola puta crtao. Meni je ovo iskustvo bilo odlično. Upoznao sam mnogo prijatelja i prijateljica, naučio nove skokove u bazen koje sam znao i ono najvažnije, od povjerenstva sam iz njihovih komentara naučio puno toga o novinarstvu što će mi pomoći u pisanju budućih tekstova. Htio bih ići i sljedeće godine jer je tako lijepo da se to ne može riječima opisati.
Ivan Đuran