Otišla je naša Ksenija – ta vijest je kružila u ponedjeljak ujutro na sve načine – šaptom s grčem u grlu, porukom s „plačkom“, whatsapp grupama. Bilo je zagrljaja, suza, nevjerice.
Svi su rekli „otišla“, nitko, baš nitko, nije mogao izgovoriti umrla – jer to zvuči tako konačno, okrutno i teško. Znamo da je smrt neizbježna, znali smo koliko je teško bolesna, ali nekako uvijek smo nespremni, zatečeni kada nam odlaze dragi ljudi.
Ksenija je dio nas, dio ove škole, sve od 1994., jer malo je nas došlo prije i vjerojatno je većina upravo u svojim prvim radnim danima primijetila „onu malu plavu“ oko koje se sve negdje vrtjelo – učenici, roditelji i učitelji početnici nastojeći upiti njezino umijeće komunikacije i rješavanja problema.
Ali Ksenija je još prije te 1994. bila dio ove škole jer ona je dijete ovog mjesta, ovdje je odrasla, bila je izvrsna učenica ove škole, s tisuću interesa i aktivnosti. Kasnije, kada je postala učiteljica sve te svoje interese, širinu pogleda na svijet, urođenu vedrinu i optimizam znala je pretočiti na djecu – plesom, crtežem, izradom božićnih ukrasa i svega ostalog toliko jednostavnog i istodobno nedokučivog što čini dobru učiteljicu jer učiteljski poziv ne traži samo usađivanje znanja u određenom području, već i izgradnju i odgoj mladih ljudi, a to traži iskrenost, ljubav prema djeci i onu iskru zaigranosti za kojom će se djeca povesti. Ksenija je to imala u sebi.
Gotovo cijeli svoj radni vijek, punih 28 godina radeći u školama Vugrovec i Kašina nesebično se davala u svom zvanju učiteljice – obrazujući i odgajajući generacije i generacije učenika. I u tome je postigla gotovo nemoguće – Kseniju su svi voljeli i poštivali – učenici, njihovi roditelji, kolege. A mora se priznati da je teško u svom mjestu, među svim tim rođacima, kumovima, prijateljima, susjedima to postići i ne dovesti se u situaciju niti najmanjeg konflikta. No, Ksenija je svojom vještinom komunikacije, osmjehom, ljudskošću, ali i dosljednošću s nesumnjivim autoritetom koji je imala postigla da u njezine prosudbe i savjete vjeruju svi – učenici, njihovi roditelji i kolege. Bila je najbolji savjetnik generacijama mladih kolega i nekako pritajeno i možda nesvjesno ona os oko koje su se okupljali. Bila je i dugogodišnja predsjednica školskog odbora koja je znala zastupati interes škole, ne gubeći iz vida interese učenika, diskretna u delikatnim situacijama, ali i osoba s izraženim stavom kada je to bilo potrebno.
Njezin izgled djevojčice bio je varka jer u tom sitnom tijelu bilo je snage za borbu i borila se jer život je nije štedio. S nevelikom učiteljskom plaću, sama s majčinskom ljubavlju i upornošću odgojila je sina s kojim bi se svaki roditelj mogao ponositi. I već teško bolesna skupila je svu svoju snagu, stisnula zube, pretrpjela sve bolove i ponosno gledala svoje dijete na promociji – jer kako je rekla „znaš, malo me boli, ali Sven ne smije to vidjeti“.
I uvijek je rekla „malo me boli“, a boljelo je jako. Kada je prije 2,5 godine po prvi put u životu otišla na bolovanje, nitko nije niti pomislio da se neće vratiti u razred. To je trebalo biti samo privremeno i još jedna nedaća koju će prebroditi. I kada smo svi očekivali njezin povratak među nas, zaredale su se loše i još lošije vijesti – jedna operacija, druga, treća i onda smo ih prestali brojati. A ona je i dalje s jednakom zvonkošću i interesom u glasi pitala „Što ima u školi?“, smijala se dogodovštinama, davala savjete kada smo je tražili, pomagala svima kojima je trebalo jer kako je često rekla „nemojte me zaboraviti kada se skupljaju prilozi. Možda sad zbog bolovanja imam jako malu plaću, ali dat ću svoj prilog jer tom nekome to znači i treba pomoći“.
Njezin zadnji dolazak u školu bio je u lipnju – nije mogla propustiti vidjeti priredbu za Dan škole – željela je vidjeti učenike, sresti se s kolegama, vidjeti djecu koja se smiju, plešu, vesele. Teško je hodala, boljelo ju je, ali osmijeh joj nije silazio s lica. Okružena djecom, svojim bivšim učenicima nije se prestajala osmjehivati. I takvu je trebamo pamtiti.
Ksenijinih 51 godina je premalo, prerano, pretužno i još puno tih „pre“ i svi negdje u sebi pomislimo zašto baš ona. Istovremeno tužni i ljuti i u nevjerici jer nemamo odgovor na to zašto.
Bez odgovora „zašto“, ostaje nam da prihvatimo tu konačnost i vjeru da nas Ksenija gleda s nekog ljepšeg mjesta, gleda, nasmije se i kaže „Sam ti rekla da je tak!“.
Suzana Čergar