Članovi Literarne skupine „Nomen est omen“ PŠ Vugrovec koju vodi profesorica Renata Budak Lovrić ostvarili su zapažen uspjeh na dvama literarnim natječajima!
Gabriel Marjanović, učenik 5. D razreda PŠ Vugrovec, za svoju je SF priču „Računalo mi laže!“ nagrađen 3. nagradom u svojoj kategoriji na SFerinom literarnom, likovnom i strip natječaju za mlade, a svečana skupština na kojoj će mu biti uručena nagrada održat će se na Fakultetu elektrotehnike i računarstva 11. svibnja 2024. na SFeraKonu.
Tea Greguranec, učenica 7. D razreda PŠ Vugrovec, pohvaljena je u Noći knjige za svoju priču „Knjigožderonja“ na Natječaju za najbolju kratku priču metaFORA/FORAmala 2023./2024. i osvojila prigodan poklon.
Gabriel Marjanović
Računalo mi laže!
- Ljudska pogreška
- Uf, još jedan neradni dan… Nedostaje mi posao. Miješanje atoma, promatranje mikroskopom, razvijanje teorija…
Da razbijem monotoniju, odšetam do računala i skoknem na internetski pretraživač.
Pretraživao sam pojam „ion“, onako, iz dosade. Rezultat me začudio: „…pomiješani, atomi tvore ione…“
- Pa kako?! Atomi primanjem i otpuštanjem elektrona tvore ione!
Fascinantno! Pretraživao sam dalje. Stanica: „Stanica je radioaktivna tvar u kojoj se ioni tvore bez otpuštanja“.
- I to je netočno! Stanica je osnovna jedinica građe i funkcioniranja svih živih bića!
Ovo me toliko naljutilo da sam zarežao:
- Računalo mi laže!!!
- Računalo ti ne laže… – dopre iz zvučnika, pa nastavi – Budući da si tako pomislio, bit će ti naplaćeni penali.
Ljutit, pograbio sam prvo što mi se našlo pri ruci i izlupao računalo. Zatim sam izašao da se smirim u noćnoj tišini. No, stigavši niotkud, zaslijepi me svjetlost. Pokušavajući oči zaštititi rukom, ispod dlana uočim na nebu helikopter – izvor svjetlosti. Na njemu je bijelim slovima pisalo: FBI. Prepao sam se. Začujem:
- Ni makac!
Počeo sam trčati. Više ništa nisam čuo. Trčeći, naletio sam na bicikl. Odrazio sam se, u letu savio noge i sletio ravno za upravljač. Dok sam pedalirao – propadnem kroz zemlju! Padajući, pričinjale su mi se svakojake boje. A onda se sve zacrnjelo. Padao sam u beskonačnost. Pomislio sam: to je moj kraj.
- Hi, hi, hi! Ovu vrstu još nisam vidio! Halo, ti, priđi bliže! Nećemo ti ništa…
Kad, odjednom, iz mraka iskoči silueta nalik čovjeku, dohvati me za vrat, odigne od tla i reče:
- Naivče, ti što mislio si da je kralj mrtvih duša dobro nastrojen… Kaznit će te i od tvojih organa sebi načiniti narukvice!
Pa zarije svoju kandžu ravno u moj trbuh i odbaci me dalje od sebe.
- Prognaniče… – začujem zastrašujuće tih a hrapav glas. I tad me nešto povuklo dublje u onu istu beskrajnu rupu.
Sve se ponavljalo. Ali tad osjetim promjenu u tijelu i na tijelu: izrasle su mi dlake, popucala odjeća, zubi prerasli toliko da su mi iz usta stršali poput oštrih sablji.
Osjetio sam glad. Počeo sam loviti. Zario sam svoje sablje ravno u usta neobičnom biću nalik čovjeku koje je u mene bilo uperilo crveni laser. Bijesan, skočio sam tom izvanzemaljcu na glavu.
Zatim sam osjetio žeđ. Potrčao sam na svojim dlakavim nogama i uskočio u vodu. Uživao sam, sve dok nisam osjetio strašnu bol. Čudovište iz Loch Nessa povuklo me na dno Kozjeg zaljeva. Držeći me prikovanog u svojim čeljustima, udaralo je mojim tijelom o dno jezera. Zatim me je onesviještenog ubacilo u beskrajni tunel, i za mnom zatvorilo izlaz. Osvijestivši se, udarao sam nogama o zidove propasti. Nastavio sam sve dok se nije otvorio uzak razdio. Iz mraka odnekud začujem:
- Hej, možeš li mi pomoći da zajedno proširimo razdio?
- Nuklearna elektrana
I jesam, iako nisam znao tko mi se obraća. Kad smo se uspjeli domoći jedan drugoga, predstavio se:
- Bob – uzvratio sam.
- Ali možeš me zvati i Vince.
- Dobro, Vince. Nego, jesi li dobar u zagonetkama?
- Ne, zašto?
I uto nas ona ista sila naglo povuče u propast. Kad snaga popusti, Vince prošapće:
- Gdje smo sad? Zaudara po plinovima.
- Čini mi se usred nuklearne elektrane…
I sila nas opet počne vući, sad prema tamnoj jezgri. Začuo se snažan prasak i građevina se počne urušavati.
Trčali smo koliko su nas noge nosile. No, patogeni su plinovi nastavili ispunjavati elektranu, i tako smo se, polako ali učinkovito – trovali.
Kašljali smo kao ludi.
- Maske! – poviče Vince ugledavši ih. – Brzo, navlači da se spasimo!
Stižemo do gustog dijela elektrane. Maske smo našli u zadnji čas.
- Izlaz!!! – uskliknem, i obojica se povučemo tik prije stravičnog praska.
- I kako ćemo sad natrag u rupu?! – zavapi Vince.
- Uvijek postoji način… Razmisli: u jezeru je čudovište, u rupi je duh, a u nuklearki je…što?
- Loš sam u odgonetanju – odvrati Vince.
- Čuli smo prasak. Veliki Prasak! Što ako u ovome svijetu nekako prouzročimo Veliki Prasak i začnemo novi svijet – možda bismo kroz „nenamjerno“ osmišljen novi svijet mogli dospjeti natrag u rupu!
- Vjerojatno si u prvu! No kako ćemo ga uzrokovati?
- Veliki Prasak
- Ako se svako malo sve postojeće energije spoje u jedno – eksplozija koja je uzrokovala Veliki Prasak će se ponoviti – zaključim slavodobitno.
- Kako da to postignemo?
- Treba ih zarobiti u crnoj rupi. A odgovor na tvoje iduće pitanje je: ako sabijamo tijelo do veličine manje od elektrona, njegova gravitacijska konstanta bit će toliko velika da svjetlo neće moći izaći. No, imaš li ti ideju kako da sabijemo nešto tolikom silom?
- Pa ovo je nuklearna elektrana, zar ne? – odgovori Vince tajnovito.
- A kako nastaje nuklearna eksplozija? – zagolica me.
- Atom se prepolovi.
- Ako stavimo tijelo koje će nam služiti kao crna rupa umjesto atoma u silu nuklearke, dobit ćemo upravo to. A ako napravimo više sila nuklearke na istome tijelu, dobit ćemo tijelo manje od elektrona – i to je to! – genijalno se dosjeti Vince.
Bila je to Vinceova posljednja rečenica na Zemlji, jer nakon toga naglo padne u nesvijest.
Iduće što pamtim je NASA-in astronaut.
- Upadajte, idemo u svemir!
Uto Vince otvori oči:
- Gdje smo sad?
- U Zemljinoj atmosferi – odgovori astronaut. – Na tajni planet stižemo za nekoliko mjeseci.
Vince to shvati kao uputu da se povuče u takozvano „odmaralište“. Ja nisam, meni je sve to bilo preuzbudljivo.
- Planet Jg1d1
Dospjeli smo u atmosferu planeta Jg1d1. Bio je to „tajni“ planet za čije postojanje zna samo NASA. Na njemu smo započeli novi život. A bilo je ovdje i drugih ljudi, i drugoga spola. Inače, planet je prelijep, na njemu nema smrti.
I baš tu, na ovome prelijepom planetu, postavljam si pitanja na koja ne nalazim odgovore: Zašto nam je astronaut pomogao? Što se skriva iza razdjela? Zašto mi se tijelo promijenilo i zatim vratilo u prvotni oblik? Što bi se dogodilo da smo umrli?…
Postavljam si pitanja dok svjedočim izmjeni dana i noći sjedeći u skrovištu planeta Jg1d1, i gledam nebo.
Tea Greguranić
Knjigožderonja
Knjigožderonja je biće… Ma neeee! Nije biće, nije biće…to je – osjećaj! Otkud mu ime, pitaš?! Pa ti si mu ga dao… I on, i ona…i mi, i vi, i oni. Svi veliki ljubitelji pisanja i čitanja.
——————-
Kad je Knjigožderonja bio malen, kojih stotinu godina otkako su nastale knjige – zamrzio ih je! Što kažeš?! A prije toga…? Pa, čuj, prije toga ih je volio. I još kako – živio je za njih! A i ljude je volio, posebno one koji ljube pisanje. Njima je pokušavao došapnuti ideje. No kad je u njegov um zašao Stvor, kakav će i sam postati, obuzela ga je neutaživa mržnja. E, a da samo znaš kako se pokušavao protiv Stvora boriti! Godinama, desetljećima – i tako ti je prošlo stoljeće. I znaš što još: cijelo to stoljeće nije oka sklopio – ni sekunde! A da tek vidiš njegov dom… Živio je okružen knjigama. I onda ih je zamrzio. Koji peh…
Njegova prijateljica Bookarica o-bo-žavala je knjige, i cijelo je to vrijeme činila sve da njezin prijatelj ponovno postane što je bio. Nedostajao joj je. Svaki put kad bi razgovarali, njemu bi venama kolao iskonski bijes! Nije mogao podnijeti ni nju, ni priče o knjigama. Režao je (u sebi). U nekim bi se trenucima i sam zapitao zašto je takav i hoće li se ikad vratiti na staro. Časna riječ! Ali čim bi primijetio da opet pokazuje osjećaje – zaprijetio je sam sebi: „Nitko ne mora znati što mi se zbiva u srcu i umu!“
I tako je to klapalo stoljeće – dva. Niti je spavao, nit je mira imao: Bookarica se nije dala! No, jednoga dana, nakon tri neispavana stoljeća, skrenuo je skroz-naskroz. Shvatio je, čuj sad ovo!, da je jedini način da mu postane bolje – riješiti se knjiga!!! Ma kakvi, nije ti to najluđe… Odlučio je – da će ih pojesti! Volio je čovjek jesti pa je to bilo i logično rješenje, a i kalorično. Međutim, stvari ti sad počinju ići nizbrdo. Nećeš vjerovati…
Što je Knjigožderonja više knjiga jeo – to je njegova fizička postojanost opadala: postao je sićušan – a debeo, trajno raščupan, namrgođen i uzrujan. Netom prije te velike preobrazbe, Bookarica mu pokuca na vrata. Željela mu je priznati da ga – unatoč svim njegovim licima i naličjima – voli (!). Nikad neću shvatiti žensko srce… Što, mislio si da ide hepiend…!? Hahaha! Ma-da-ti-ne-bi. Uglavnom: njegova je tvrdoglavost pobijedila. Da ju je te tri bijedne minute saslušao, imao bi jednu vjernu dušu zauvijek uza se. Ali nije! Konj. I zato je ostao bez svega. Bez ijednog prijatelja, bez toplih osjećaja (osim bijesa i mržnje) i, najgore od svega – bez svoje srodne duše Bookarice.
Onaj iritantni osjećaj koji ga je držao budnim stoljećima, sad se protegao i cijela ga je „zauzeo“. Postao je Zlo. Gmižuće i teleportirajuće: iz našega uma u naše srce… I stalno ponavljajuće: NE ČITAJ! E, da, tako je on provodio svoje beskrajne dane. A noćima je zalazio u knjižnice – i jeo do iznemoglosti. Još ne spava, znaš. Ne može, kužiš. Ne kužiš…? Pa kak ne kužiš: u snovima ga proganjaju požderane knjige, potisnuti osjećaji, gubitak Bookarice… Čovjek fali sam sebi. To što te više „nema“, ne znači da si iščezao… Tužno je to. Meni ga je baš žao. Nemoj ti meni „ali…“, budi malo empatičan za promjenu, daj čovjeku šansu!
Knjigožderonja je toliko zlostavljao svoje osjećaje da mu je na mjestu srca ostala – rupa! Ma dobro, samo se tako činilo, ljudi vole hiperbole. Ostalo je malo srce, sićušno, ali svemoguće. Kad bi se samo ostavio te ljutnje, njegovo bi srce bilo veće od života! Kakve bi samo knjige tad ispisao: najljepše, najtužnije, ali i najiskrenije. On se zapravo samo bojao. Ljutio. I – izgubio. Izgubio se između ta dva osjećaja.
Bio je takav još duuugo, duuuugo. Dovoljno dugo da još više ljudi zamrzi čitanje knjiga. Kad, jedne noći, nije otišao na svoje ritualno pustošenje knjižnica. Ostao je u svome domu. Popucalo je tad nešto, negdje baš duboko u njemu. Pratiš li ti što ti ja govorim?! Sad je napeto! Uglavnom… Misli su mu proradile, a onda i oči. Suza za suzom. Blijedo je zurio ispred sebe, pa u svoj odraz u zrcalu (koje nije ni pogledao otkako je zamrzio knjige). Bio je unakažen, razbarušen, nečist. Manji nego što pamti, i razočaran. Nije mogao shvatiti što mu se događa. Htio je to spriječiti, ali ga je nešto zaustavljalo… A znaš li što…? Ona golema bol u njegovome sićušnom srcu. Plakao je, jecao, osjećao se zapetljano u vlastitim mislima.
Nešto ga je naglo zapeklo posred srca, i tad je shvatio što si je učinio. Ali nije se odmah odvažio djelovati. Još je to u njemu čučalo neko vrijeme, dok nije uspio raspetljati sve one zapetljane misli. No jedne je večeri odlučio: otići će Bookarici. Bojao se – ali je barem toga bio prvi put svjestan. I tako joj je pokucao na vrata. A otvorila ih je brže od očekivanog. I kad je ondje ugledala Knjigožderonju, obuzeli su je mnogi osjećaji. Dobro ga je zagledala u toj neugodnoj tišini, i tiho izustila: „Želiš li ući?“. On je samo nijemo kimnuo glavom.
Tiho su ušli u njezin dom. Nisu znali što bi si rekli. Da prijeđe na bitno, Bookarica je naglo zagrlila svoga Knjigožderonju. To ga je potaknulo da joj ispriča sve. Te su se večeri dvije skoro izgubljene duše ponovno pronašle. Idućih su mjeseci postali nerazdvojni, sretni, a srca su im opet bila na mjestu. Knjigožderonja je opet počeo čitati i pisati. U početku se mučio, no s vremenom se prepustio osjećajima. E, a znaš li što je još promijenio?! Ime! Promijenio je ime u Knjigoljubac. I sad ide hepiend: cijelu će vječnost Knjigoljubac provesti s Bookaricom u sretnome domu – spokojna srca.