Došla sam na SFerakon bez kostima, bez plana… i s vrlo uzbuđenim, ali i zbunjenim roditeljima. Dok su svi uokolo šetali kao vilenjaci, vještice, ratnici… ja sam izgledala kao netko tko je zalutao – sa svadbe! Ali, hej, i ja sam imala svoju priču! I to o lekcijama za čarobnjaka s disleksijom. I što se dogodi?! Osvojim drugo mjesto! Drugo. Mjesto. Bez ikakvog čarobnog štapića. Bez vampirskih čeljusti. Samo moj ludi, neobični mozak za papirom i olovkom.
Još dok sam ulazila u zgradu SEECEL, novu zgradu Sveučilišta u Zagrebu u Ulici Radoslava Cimermana broj 88, ostala sam bez riječi: na stubama sjede, iz zgrade izlaze, zajedno sa mnom ulaze sve poznati likovi iz fantasy romana, računalnih igara, stripova… Mjesto gdje sam stvarno mogla biti svoja – bez brige koju masku odabrati.
Dugo sam čekala na početak svečane dodjele nagrada – i nije mi bilo žao: uživala sam s bližnjima i istovremeno upoznavala taj novi svijet. Ljudi su bili vrlo dragi, bilo se lako s njima sprijateljiti. Kada je stigao moj trenutak da zablistam, svi su mi osjećaji proletjeli glavom. Čekam, znojim se – kao da sam u finalu kviza „Tko želi biti milijunaš?“ – a posljednje pitanje glasi: „Pod kojim je naslovom napisana tvoja priča?“. Naravno da sam ga u tom trenu zaboravila…
I onda – bum! Drugo mjesto! Moje ime! Već znam – a ne mogu vjerovati: osvojila sam drugo mjesto za priču koju me profesorica zamolila da je napišem. Šok. Radost! Lagana vrtoglavica od tolike sreće!
Poslije sam malo istraživala pristigle likovne radove. Kad me netko u prolazu upitao: „A gdje ti je kostim?“ Rekla sam: „Na pauzi. Danas glumim spisateljicu koja nije očekivala da će pobijediti.“ I znate što? Bio je to najbolji dan bez maske – ikad!
Sara Marta Tkalec, 8. e
NAGRAĐENI TEKST SARE MARE DONOSIMO U NASTAVKU
Lekcije za čarobnjaka s disleksijom
U nekoj dalekoj zemlji, negdje između dvaju pogrešno pročitanih putokaza, živio je vrlo star čarobnjak Baltazar. Njegov problem? Disleksija. Njegova posebnost? Nevjerojatna sposobnost da izgovori krive čarolije u pravo vrijeme – i obratno. Kad bi pokušao reći „Abrakadabra“, ispalo bi „Brakadabraa“, a umjesto da žabu pretvori u princa, pretvorio bi princa u tikvicu.
To se pokazalo osobito nezgodnim kad je na kraljevskome dvoru dobio u zadatak vratiti kraljevu kćer iz oblika krumpira u njezinu standardnu verziju.
- Baltazare, znaš li kako se izgovara ta čarolija? – upita ga strogi učitelj magije, gospodin Vještirog.
- Aha! – i Baltazar ponosno izgovori čaroliju: „Hokus POMFries!“
I tako je princeza ostala krumpir, samo sada hrskavo pržena s kečapom. No, Baltazar je bio uporan. Pokušao je s „Hokus Pokus Tikvus!“, no princeza se tad pretvorila u bundevu.
Nakon tri dana i šest promašenih pokušaja, kralj je to odlučio obustaviti – i otvorio lanac restorana „Kraljevski Pomfri“. A Baltazar je dobio novi zadatak: pomoći seljacima s njihovim usjevima. No, i tu je nastao problem. Umjesto da začara pšenicu da brže raste, Baltazar je spontano učinio da sve kokoši u selu nesu čokoladna jaja. Djeca su bila presretna, a pekari su plakali jer nije bilo pravih jaja za pekarske proizvode.
Baltazar je shvatio da – ako želi biti pravi čarobnjak – mora povjerovati da disleksija nije prepreka nego samo drugačiji način razmišljanja. Stoga je počeo čarolije zapisivati velikim slovima, polako ih učiti, provjeravati tri puta i tek zatim izgovarati. Ponekad bi mu se svejedno omaknula neka greška, ali sad više nije paničario: najprije bi se nasmijao, pa tek tada ispravio štetu.
Tako je, baš zahvaljujući disleksiji, Baltazar slučajno izmislio pržene krumpiriće. Kralj je bio oduševljen, narod presretan. A Baltazar? On je i dalje povremeno mijenjao riječi u svojim čarolijama, ali se više nije žalio. Jer svaki put kad bi nešto pogrešno pročitao, negdje bi se u kraljevstvu rodio novi kulinarski hit.
Sara Marta Tkalec. 8. E