Erasmus u Španjolskoj možemo dočarati na puno načina, a jedan od njih je i gustativni. Na našem putovanju hrana je bila jako važna, jer pri posjetu jednoj egzotičnoj zemlji na pameti nam je bila upravo hrana. Većina nas je dobro upoznata sa španjolskom hranom i njihovom tradicijom, ali naš jelovnik ovaj put bio je nešto drugačiji, što nitko od nas nije očekivao.
Nekoliko tradicionalnih katalonskih jela koja smo primijetili i isprobali uključuje: pa amb tomàquet (kruh s rajčicom i maslinovim uljem), escudella i carn d’olla (juha i varivo s mesom i povrćem), suquet de peix (ribarsko varivo) i crema catalana (katalonski desert s karameliziranim vrhom). Osim toga, isprobali smo i paellu, tradicionalno jelo od riže s povrćem, mesom ili morskim plodovima, začinjeno šafranom.
Kako smo svaki dan imali puno aktivnosti, s obzirom da smo u školi bili većinu dana, naši „španjolski roditelji“ nekad nisu pripremali kod kuće, nego bi nam osigurali obroke u različitim restoranima u Manresi. Odmah, prvog dana, čim smo stigli poslije obilaska znamenitosti i upoznavanja, otišli smo do jednog poznatog restorana „Viena“, gdje smo mogli probati nešto španjolsko, a tko nije želio, mogao je jesti i fast food.
Naravno, u mom slučaju, gdje god da sam ja, moram probati nešto novo, pa sam i tada jeo tortilju, ali na španjolski način. Neki su jeli pizzu, burgere ili pomfrit, no kod mene to nije bio slučaj. Cijeli obrok smo zaokružili desertom, koji je bio čokoladna torta.
Drugi dan u školi bili smo jako gladni jer većina nas nije stignula doručkovati, pa smo čekali ručak u školskoj kantini. U kantini obrok nije bio nešto obilan – nudili su tjesteninu u umaku od rajčice i voće – no zato smo imali ukusnu večeru. Za večeru smo otišli u restoran gdje se poslužuju tapasi. Tapasi su slijed puno jela, od kojih smo mogli probati domaće masline, nezaobilazni pršut, tzv. jamon i sir za predjelo, a za glavno jelo imali smo priliku probati domaći krumpir u curry umaku, varivo s povrćem, pohane kalamare i na kraju varivo s govedinom. Na prvu smo se jako iznenadili jer je restoran bio tradicionalan, a jela koja su poslužena bila su nam poznata, iako nismo znali da su tradicionalno španjolska.
Sljedeći dan pametnije smo se organizirali pa smo otišli s roditeljima u dućan i kupili hranu za doručak. Doručak nije bio tradicionalan, nego samo tost ili pahuljice. Kada govorim o tostu, odmah se sjetim bikinija. Zašto? Moji roditelji su me ujutro pitali što želim za doručak i jesam li gladan. Odgovorio sam da pripreme bilo što. Kada sam došao u kuhinju, rekli su mi da su pripremili bikini. U tom trenutku sam ih gledao i čudio se kako misle „bikini“, dok mi nisu objasnili da to zapravo znači tost. Naravno, morao sam im objasniti na hrvatskom i svi smo se nasmijali.
U školi smo pored konkretne hrane najviše jeli jogurte, jer smo ipak imali još mnogo dana da budemo gurmani. Škola nije bila pravo mjesto za biti gurman. Kako su tamo s nama bili i Talijani, oni su donijeli i svoju kulturu, pa smo probali i njihove specijalitete. Najlakši, a jako fini, snack bio je posoljen kruh s maslinovim uljem, za kojeg smo tek tada saznali.
Hodajući po gradu, naišli smo na puno slastičarnica, gdje smo morali ući. U jednoj od njih posluživao se smrznuti jogurt s raznim dodacima i preljevima poput Nutelle, Oreo keksa i šarenih mrvica. Moram priznati da me to nije jako oduševilo, pogotovo jer je vani bilo hladno, a mi smo jeli smrznuto vrhnje. Taj dan je bila i nogometna utakmica, pa sam sa svojom grupom otišao kod njihove šire obitelji gledati utakmicu i uz nju jesti pizzu.
Sljedeći dan u školi obrok je bio nešto obilniji. Krumpir sa špinatom i meso popravili su nam dan jer, naravno, opet se nitko nije najjeo od doručka. Nešto što nas je iznenadilo jest to da djeca koja tamo jedu taj obrok moraju dnevno plaćati 10 eura, pa su nam objasnili da im je isplativije otići doma jesti, pogotovo jer imaju cjelodnevnu nastavu i dugi odmor za jelo. Mi nismo imali tu mogućnost, pa smo isprobali obrok za 10 eura.
Jedna od stvari na koju nismo baš ponosni je što smo opet završili u McDonald’su. Nismo imali puno vremena, pa je to bila najefikasnija odluka. Naravno, ni to nije isto kao kod nas; meni je bio mnogo veći i opširniji nego u Zagrebu, ali barem smo probali nešto što postoji samo u Španjolskoj.
Čim smo stigli u Barcelonu, znali smo da tamo možemo pronaći puno fast foodova kojih nema u Zagrebu, pa smo to ispunili. Neki su bili u Starbucksu, a neki u Taco Bellu. Grupa koja je bila u Taco Bellu kasnije se žalila da im nije bilo dobro zbog umaka od sira, ali Taco Bell je Taco Bell i to se mora probati.
Vrlo brzo došao je i predzadnji dan, s oproštajnom zabavom u školi gdje su domaćini pripremili mnogo hrane. Čim smo stigli, dočekao nas je ogroman stol pun hrane. Nismo znali od kuda krenuti – od deserata do strane hrane, tradicionalnih jela, umaka i mesa. Iskreno rečeno, uživali smo, a najdraži nam je bio stol s desertima, gdje je bilo torta, kolača, slatkiša i mnogo šećera. Najeli smo se toliko da skoro nismo mogli hodati, ali kasnije smo mogli plesati. Taj zadnji obrok zaokružio je cijelo putovanje.
Jedna zanimljivost je i ta da, ako želite naručiti normalnu Coca-Colu, morate platiti više zbog šećera, jer u Španjolskoj sve što sadrži šećer ima dodatni porez. Neki su se čak šalili da su više smršavili na putu nego se udebljali.
Moje mišljenje je da, gdje god da se putuje, treba probati što više hrane koje kod nas nema i jesti tradicionalno jer hrana je nešto u čemu uživamo, a sama činjenica da nam nije poznata daje dodatni nostalgičan efekt.
I stvarno, me gusta la comida!
Lukas Šebek